s. M. Adela (Antica) Vojković

30. kolovoza 1935. - 5. kolovoza 2026.

 Svoj redovnički hodogram opisala je sama s. M. Adela Vojković u prigodi  pedesete obljetnice redovničkih zavjeta:

"Rođena sam u 30. kolovoza 1935. u Gali, u obitelji Jure i Pere rođ. Zebić. Krštena sam 1. rujna u župskoj crkvi Svih svetih u Gali. U obitelji nas je bilo petero djece, četiri brata i ja. Imala sam želju odmah nakon završene osnovne škole poći u samostan. Moji roditelji nisu se s tim slagali, jer sam bila jedina kćerka, i potrebna pomoći majci. Pričekala sam da se moji primire, a u sebi sam imala stalnu želju da pođem u samostan. Kad su se braća podigla, neki pošli u vojsku a drugi na posao, odlučno sam rekla ocu i majci da ja sada idem kamo me Gospodin zove. Poznavala sam neke od sestara iz moje župe koje su već bile u samostana najviše svoju kumu s. Saleziju Porobija, dominikanku. Naša s. Klaudija Tomašević tog ljeta bila je na odmoru kod kuće. Ja sam je susrela i u meni se odmah rodila misao idem onamo gdje je i ona. Tako sam se odlučila poći k sestrama Služavkama Malog Isusa.
Roditeljima je bilo teško, ali ja sam pošla za svojim nutarnjim zovom. Došla sam u samostan sv. Ane 19. kolovoza 1955., a odatle u kandidaturu u Zagreb. Iz Zagreba uskoro sam kao kandidatica poslana u Cerje, a zatim iz Cerja u samostan otaca trećoredaca na Ksaveru. U novicijat sam ušla 14. kolovoza 1957. u Zagrebu, a novicijat je bio u Samoboru. Privremene redovničke zavjete položila sam 15. kolovoza 1958., a doživotne 15. kolovoza 1964. godine.
Nakon položenih privremenih zavjeta, 19. kolovoza 1958., premještena sam  u samostan u Dubrovniku, gdje sam ostala do 25. listopada 1963. godine. Stanovale smo u kapucinskom samostanu. Vršila sam službu sakristanke u crkvi Gospe od Milosrđa i pomagala u kućnim poslovima. Iz Dubrovnika sam došla u Opuzen, a iz Opuzena  26. kolovoza 1964. došla sam u za rad u dom starih u Trogir. Ovdje sam radila godinu dana. Iz Trogira 8. rujna 1965. odlazim u župu Veliki Prolog. Ovdje smo uz druge obveze pomaganja u župi počele i s izgradnjom kuće za sestre, u što smo mi sestre uložile puno truda i muke. Kad je kuća bila završena 15. svibnja 1971. premještena sam u Boku kotorsku, u Prčanj. Tu sam šest godina vršila službu predstojnice i pomagala u domaćinskim poslovima. Ovdje sam ostala do 18. srpnja 1977. godine. Nakon toga kratko vrijeme, nepuna dva mjeseca, bila sam u samostanu  sv. Ane u Splitu, zatim sam  premještena u samostan u Solinu. Ovdje sam do 4. studenog 1985. godine radila kod osoba s posebnim potrebama. Iz Solina premještena sam u Ćilipe, gdje sam obavljala sve što je bilo potrebno u domaćinstvu. Ovdje sam ostala dok je počeo strašni rat u Konavlima, kad smo župnik don Ivo Kordić i nas dvije sestre, s. Reginalda i ja, sa svijetom morale napustiti Ćilipe. I tako smo 4. listopada 1991., oko jedan sat po noći, usred pucnjave došle k našim sestrama u samostan u Dubrovniku. Ovdje sam ostala do 12. ožujka 1993. godine. Iz samostana u Dubrovniku, kad god smo mogle, posjećivale smo naše župljane smještene u hotelima i drugim skloništima, tješi li, nosili im materijalnu i duhovnu pomoć, bili smo uvijek blizu, uvijek na pomoći. Pomagala sam koliko god sam mogla. Iza rata, kad su se ljudi počeli vraćati u Konavle, u Ćilipe, i obnavljati zapaljeno i porušeno, došla sam u svaku kuću. Posjetila sam ih. Svakoj obitelji donijela sam i dala krunicu i sliku Srca Isusova i Marijina. To je njima puno značilo, a i meni je to bila velika utjeha. Iz Dubrovnika sam premještena u samostan na Bačvicama, gdje sam ostala do 6. kolovoza 1996., kada sam premještena u Vranjic, gdje sam i danas. Imala sam zadnjih godina i tešku operaciju. Uz Božju pomoć sve sam to izdržala. Svugdje sam nastojala raditi Bogu na slavu i na korist bližnjih. Idemo naprijed. Još ovo malo života do kraja treba što bolje s Isusom dobro živjeti. Uvijek sam se kroz život držala toga da treba radosno prihvatiti trpljenje, da u trpljenju treba imati strpljenje, kako se kaže duraj, duraj pa ćeš u raj. Sretna sam u svom zvanju. Da se ponovno rodim ponovno bi išla u samostan i bila redovnica. Život mi  je prošao u radosti i patnji. Sve je brzo prošlo i sve prolazi, ništa  nije prema vječnosti.
(Prigodom slavlja 50. god. zavjeta sa sestrama svečaricama razgovarala je s.M. Maneta Mijoč. Objavljeno u Vjesniku Družbe U službi Malog Isusa, br. 3/2008., SLAVLJE REDOVNIČKI ZAVJETA U SOLINU, 14. 08. 2008.)

U Vranjicu je s. M. Adela Vojković ostala dvadeset godina. U tom dugom periodu šest godina je bila i odgovorna sestra u zajednici. Zbog zdravstvenog stanja u lipnju 2016. godine premještena je u samostan sv. Josipa na Šinama gdje je strpljivo podnosila bolest, trpljena i teret godina. Preminula je u prijepodnevnim satima 5. kolovoza 2026.

U dobroti svojoj, Gospodine, ti joj daruj pokoj!