U zadnje vrijeme svijet postaje homogena, bezlična masa... Svi smo usmjereni na sebe... na svoje probleme... Sažalijevamo se... patimo.. plačemo... Ako i podignemo glavu i pogledamo oko sebe.. opet je sve isto. Samo tuga... patnja... pesimizam... Borba ne za život, već za preživljavanje... Na tuđoj nesreći gradi se vlastita sreća... Ali... tko zna... Možda je to površina... Samo privid... a ne prava istina... Možda ljudi nisu izgubili čovječnost u sebi... Možda... Možda i dalje postoje oni koji znaju dati, a ne samo primiti, koji znaju podarit sebe... svoju ljubav, koji se znaju žrtvovati za dobrobit drugih... 

Zvuči nevjerojatno, ali ima još tih posebnih, rijetkih cvjetova, cvjetova dobra. Jedan od njih je i Jelena: srednjoškolka, kćer, unuka, sestra i prijateljica... Jelena redovito ispunjava školske obveze, aktivna je članica mažoretkinja, prijateljica je Malog Isusa. Brine se za nemoćnu osamdeset -šezdesetogodišnju  baku Maru koja zbog bolesti i starosti nije sposobna sama se brigat o sebi. Njena baka je također prijateljica Malog Isusa, a život Josipa Stadlera poznaje, kako se ona sama zna ponekad našalit, bolje nego vlastiti. Jelena sama priznaje da uvijek nije lako, da bi i ona ponekad htjela živjeti s manjom brigom... na neki način slobodnije, ali isto tako kaže da je ponosna na sebe...Ponosna je na baku...na njen odnos s njom. Ponosna je na svoj život, na ono što ima...

Ono što posebno privlači kod te cure je njena želja za životom, njena zarazna energija... Sva ljepota i snaga života na jednom mjestu, u jednoj osobi. Ona je pravi mali borac. Bori se za one do kojih joj je stalo i za one koje voli. Jelena je netko tko podsjeća na to da je život dar s neba i da se tako prema njemu treba odnositi...

Ona je netko tko podsjeća da Mali Isus živi u srcu svakog dobrog čovjeka.

I na kraju ona je netko tko podsjeća... da je sve u životu moguće uz malo truda i puno bezuvjetne...čiste ljubavi...

Živio Mali Isus - uvijek u našim srcima.

PMI - Trilj