Stadlerovim stopma, na hodočašću 1. i 2. rujna 2018. 

Smijemo priznati da nas je uoči hodočašća sve više obuzimala ona Božja čežnja, da što prije dođe trenutak polaska…Smijemo priznati da je bilo malo predtputne nestrpljivosti i bojazni da se što važno ne zaboravi… I došao je trenutak polaska u ponoć, sa svjesnom i dobrovoljnom žrtvom noćne vožnje, da što prije stignemo na odredište, i ispunimo zacrtani program; „Stadlerovim stopama“ -  molitvenim koracima“!

Posebnu draž ovom hodočašću dao je veliki broj prisutnih sestara Služavki Maloga Isusa, koje su sa svećenicima iz Krašića i Bistre, bili posebni ukras, i plijenili osobitu pažnju! Stadlerove su to sestrice, Božje ljubimice, i bez njih ovo hodočašće ne bi imalo ljepote ni draži! Neka mi zato bude dopušteno spomenuti njihova imena, a ispred njih drage i gorljive, posebne Isusove Prijatelje, drage svećenike, koji su bili duhovna pratnja ovog značajnog hodočašća:

• župnik iz Bistre, vlč. Tomislav Kralj
• župnik iz Krašića, vlč. Ivan Vučak,
• s. Petra Marjanović
• s. Emanuela Pečnik                                                                                                      
• s. Kristina Maslać                                                                                                         
• s. Monika Maslać
• s. Marina Perčić
• s. Katarina Penić  Sirak
• s. Imakulata Lukač
• s. Bernardica Galović
• s. Jelena Burić                                                                                                               
• s. Margaret Ružman
• s. Pompeja Bertolović
• s. Mihaela Vuković                                                                                                              
• s. Marta Vunak
• s. Zrinka Šutalo
• s. Snježana Bjelobrk                                                                                           
• s. Paula Klaić
• s. Viktorija Predragović                                                                                                                                                                                                              

Pratili su ih Prijatelji Maloga Isusa iz: Krašića, Bistre, Podravskih Sesveta, Kloštra Podravskog, Pitomače, Stenjevca, Samobora, Maksimira, Retkovca, Nove Vesi, ukupno lijepa brojka od 154! 

Uz kratku molitvu i blagoslov, nastojali smo se što prije „uhvatiti“ sna za dinamično i zahtjevno hodočašće koje nas je čekalo…Uz kratka zaustavljanja na putu, i uobičajene procedure na graničnim prijelazima, ugledali smo u jutarnjem suncu, okupano Sarajevo!

Željno smo čekali susret sa našim Gospodinom, u 9 sati. Uz onu dopuštenu, Božju užurbanost, slijedile su pripreme za Euharistiju, sa povjerenim zadacima čitača, pjevača… Svečanu misu služio je vlč. Tomislav Kralj, a zbor iz Krašića sa ostalim sestrama, bili su značajna glazbena pratnja. Velečasni Tomislav znalački i sa riječima divljenja, iznosio zanimljivosti iz Stadlerova života, jer bogatstvo iz života toga velikog čovjeka neizmjerno je, i uvijek nas zadive novi sadržaji i saznanja iz njegova bogatog života i djelovanja, koji ga čine posebnim. Zanimljiv je bio vidljivi detalj, kako je pažljivo i sa osmjehom udivljenja i odobravanja slušao, nadahnutu propovijed, voditelj kauze za proglašenje blaženim, Sluge Božjega, Josipa Stadlera, Pavo Jurišić, koji je uz Krašićkog župnika Ivana Vučaka, koncelebrirao na Euharistiji. Propovjednik se osvrnuo i na nastanak družbe sestara Služavki Maloga Isusa, kojeg je utemeljio Sluga Božji, Josip Stadler, uz dirljivu  brigu i pažnju,  koju im poklanjao u svom životu i djelovanju, a samo možemo slutiti, koliko brine o njima s nebeske visine! Itekako smo svjesni da to ne prestaje, već raste, i da smo i mi, Prijatelji Maloga Isusa, dio Njegova poticaja… Zato je to uvijek svježi motiv i poziv, za još gorljiviju molitvu proglašenja blaženim! 

Veličanstvena Euharistija, koja je svaki puta neprocjenjiva vrijednost Isusove žrtve, imala je svečani završetak na grobu Josipa Stadlera, gdje smo svi, predvođeni don Pavom Jurišićem, gorljivo izmolili molitvu za proglašenje blaženim, Sluge Božjega, Josipa Stadlera, i učinili nezaobilaznu snimku oko zemnih ostataka Onog, koji je bio razlogom našega hodočašća.

Nastavak dana poslije svete mise bio je ispunjen upoznavanjem i razgledanjem znamenitosti katedrale s kojom nas je vrlo dirljivo upoznao mons. Mato Zovkić. U bogosloviji nas je dočekao rektor i voditelj kauze, don Pavo Jurišić, i poslije u nadbiskupskom ordinarijatu ponovo kanonik vlč. Mato Zovkić. Ne mogu a da ne spomenem i tugu koja mi se uvijek pojavi kod ovih trenutaka… Nedostatak vremena!!! Ono što čujemo i što su nam spremni reći ovi vrsni poznavaoci svih povijesnih zbivanja i bogatstva koje nose u sebi, a koje žele podijeliti sa nama, uvijek je umanjeno zbog nedostatka vremena. Oni su primorani učiniti jedan koliko-toliko bitan sažetak toga tako velikoga bogatstva, koje je itekako umanjeno, izdvajanjem samo bitnih detalja… A ovdje je sve bitno, značajno važno, dragocjeno! Predlažem studiozna hodočašća, koja će sadržavati svaki puta po jednu stopu Stadlerova hoda, a koju ćemo moći upoznati u punini koju zaslužuje! Tada će predavači moći dati i nama dio onoga bogatstva koja nose u sebi, a koja ćemo mi dalje prenositi… Bilo bi veoma zanimljivo izići u šetnju gradom sa voditeljima iz zbora povijesti, da iz njihovih usta čujemo tu tako veliku različitost koju susrećemo u gradu Sarajevu, taj „boj“, različitosti arhitektonske gradnje, taj sudar sjaja i siromaštva, tu različitost kulture odijevanja, življenja, a sve na jednom prostoru… Dan je podijeljen i odlaskom u čuvenu Baščaršiju, gdje se pokušava i još uvijek uspijeva zaustaviti prošlost u gastronomskom smislu, čuvajući i ozakonjujući brend orijentalne ponude hrane, bilo u mesnim proizvodima, raznim pitama, raskošnom ponudom kolača, „kafe“ iz autohtonih posudica koje čine draž dotle, dok ne prelazi u mit…  Svatko je također mogao „skoknuti“ i na čuvenu sarajevsku tržnicu koja nudi zaista same delicije i to je čini posebnom i izdvojenom od ostalih tržnica…U 16.h, imali smo zajednički posjet domu Egipat, koji zbrinjava osmero štićenika, odnosno, sedam štićenica i jednog štićenika. Na putu uspinjanja zastali smo  i u školskom centru sv. Josipa, kod sestara Kćeri Božje ljubavi te u njihovoj crkvi Kraljice svete Krunice molitveno predahnuli. Prije susreta sa njima imali smo animaciju u kapeli koju su predvodili PMI iz Bistre. Meditacija nas je sve uzdigla na višu duhovnu razinu, koja obogaćuje duh, otvaranjem za više duhovne dimenzije, otvara nam „duhovne oči“, da budemo sposobni vidjeti ono što nam je uskraćeno u prostoru svjetovnog… Što smo mogli vidjeti, uočiti na licima štićenika doma?! Nehinjenu radost, iskreni osmjeh, razdraganost mladosti koju žive, i nadasve zahvalnost! Nakon predstavljanja, radosno su nam dopustili da ih fotografiramo. Meni je bilo dopušteno uočiti istovjetnost radosti u očima njihovih sestara koje o njima brinu i vode ih kao duhovne majke, i njih samih. To je veći odgovor od onog rječitog…Hvala Bogu! Hvala Bogu da u ovom  svijetu gdje je gotovo potrošen značaj i primjena riječi LJUBAV, u njihovim očima, srcima i životima, ova riječ ima punu primjenu. Usprkos svemu, usprkos nedostatka pravih roditelja! 

Posebnu radost, bogatstvo i nježnost, moram spomenuti u osobi s. Admirate Lučić, koja je u neku ruku bila naša „domaćica“ i u svom jedinstvenom stilu, lica djetinje ljubavi sa kojeg ne silazi osmjeh, koja nas je vodila od mjesta do mjesta i obogaćivala nas je informacijama i znamenitostima koja su bila vezana uz mjesta i destinacije koje smo posjećivali. Hvala joj na samoprijegoru i darovanoj ljubavi koju nam je nesebično dijelila tamo gdje nas je dočekivala! Slijedio je zajednički agape, koji je povezao sve zajedno, u zajedničkom blagovanju, ujedinjenih darova. Nakon zajedničkog fotografiranja, krenuli smo na naša odmorišta, na noćni počinak! Sutradan,okrijepljeni brižljivom i raznovrsnom ponudom doručka, zajedno smo se našli ispred crkve u Gromiljaku, čekajući početak Euharistije. Na svima se vidjela odmornost i svježina! Raduje podatak da su se tu u crkvi u Gromiljaku, u nedjeljno prijepodne, slavile tri Mise, uključujući i našu. To govori, da iz ovog kraja, Kiseljaka i Gromiljaka nije otišla većina vjernika. Vidjelo se to i po lijepo uređenim kućama. Euharistijsko slavlje predvodio je za nas, župnik iz Krašića, vlč. Ivan Vučak, pjesmom nas je razveselio zbor iz Krašića, predvođen s. Katarinom Penić Sirak. Riječi, kojima nas je opomenuo vlč. Ivan, imale su učinak preispitivanja vlastitog srca, u kakvom je stanju, što će ponijeti sa ovog hodočašća, turističku ili duhovnu vrijednost?! Prodro je u naša srca pitanjem da li se damo voditi dalje u dubine Božjega bogatstva, ili smo navezani na osrednjost u kojoj „tapkamo“ na mjestu…Za primjer nam je dao velikana naše Hrvatske, blaženika iz župe kojoj pripada, pozvao nas na slavlje 20 obljetnice beatifikacije, dragog nam blaženika, i čvrsto vjerujemo, skorog sveca u Hrvata, našeg dragog Alojzija Stepinca. Nakratko smo poslije svete mise posjetili samostan i duhovni centar naših sestara u Gromiljaku, u kojem se vode mnoge duhovne obnove, seminari. Nakon oproštaja sa Gromiljakom, put nas je vodio u Vitez, gdje smo posjetili samostan sestara SMI, i također Dom sv. Josipa, za stare i nemoćne. U kapeli nas je opet obradovala s. Admirata, koja je svjedočila o obnavljanju samostana, nakon što je bio devastiran u ratu. Tu smo također imali animaciju meditacije, koju su animirali PMI sv. Jeronim iz Maksimira. Nakon dirljivog oproštaja sa sestrama nastavili smo put prema Travniku, gdje smo posjetili sjemenišnu gimnaziju, „Petar Barbarić“, koju vodi rektor, don Željko Marić. Nakon uvodnih riječi zastao je, a onda su svom snagom zabrujale orgulje sa pjesmom Petra Perice: „Zdravo Djevo“, koju smo svi zapjevali uz naglašene emocije, i sa ganutim suzama u očima. Također, vidno potresen, don Željko je nastavio uz riječi, kako je ova uzvišena pjesma, također i „Do nebesa nek se ori“, te mnoge druge, nastala ovdje, od autora, Petra Perice, đaka ovog sjemeništa. Znamo da je nevin odveden na otok Daksu i tamo strijeljanjem završio svoj mladi život. Kazao je da je u tijeku beatifikacija za njega, kao i za Slugu Božjega Petra Barbarića. U dahu smo slušali dramatično svjedočenje don Željka, o 14- godišnjoj borbi vraćanja druge polovice otete zgrade biskupijskog sjemeništa, koju je izgradio Stadler. Svjedočio je o teškoćama, ali i velikoj samoprijegornoj ljubavi koja se ulaže za popravak, za postavljanje doličnih uvjeta, da sjemenište može funkcionirati. Bili smo potreseni ovim svjedočanstvom i naše suosjećanje i pažnja bili su uvelike utjeha ovom neustrašivom borcu za Božju pravdu i djelovanje. Neka mu dragi Bog bude u pomoći! Uz pauzu za ručak iskoristili smo  razgledanje ovog lijepog gradića, Travnika, a potom krenuli na prema kući. No, na putu prema kući, čekao nas je još Maglaj i sv. Leopold Mandić, tj. svetište Njemu posvećeno. Dočekao nas je voditelj svetišta, dragi svećenik, i vrlo nam dojmljivo ispričao povijest i sva zbivanja sa svetištem, koje je izgradio naš dragi, svima dobro poznati don Anto Baković, koji se  sa 100 maraka upustio u gradnju crkve i vjerujući u Božju pomoć, uspješno izgradio, kao i lijepi perivoj iza crkve. Kad je završio izlaganje, svećenik je ponizno kleknuo uz moćnik sv. Leopolda, koji je veoma dragocjen, jer sadrži dio desne ruke sveca, i pokrenuo gorljivu molitvu, koju smo svi jednoglasno s njim molili. Nakon toga, pozvao nas je sve na okrjepu! Obradovala me spoznaja, kad sam ugledala lijepog mladića koji radi u suvenirnici, i upitala ga da li je on onaj mali Josip koji je prošlih godina, rado pomagao župniku u svemu što je trebalo. Potvrdio je daje to on i da je sada, dominikanski bogoslov!

Bogu hvala!

Sada nas je čekao povratak kućama i srca puna dojmova i duhovnog bogatstva! Zadnju destinaciju „Stadlerovog hoda“ imali smo u vožnji, kada smo bili blizu Slavonskoga broda, prolazeći blizu crkve Stadlerova krštenja, ne zaustavljajuci se! Meditaciju je veoma dojmljivo pročitala s. Kristina, a nas su zahvatile emocije nad snažnim tekstom, kojeg je u svemu pripremila draga i svima nam poznata samozatajna snimateljica, s. Margaret Ružman. Hvala joj, jer nas je sve  duhovno obogatila!                                                                                       

Što reći na kraju?! Jednostavno, HVALA BOGU!

Do slijedećeg susreta, imamo dovoljno duhovne hrane koju trebamo začinjati svakodnevnim molitvama, i što nam drugo preostaje nego ona Stadlerova rečenica…pristoji se, da upravo gorite od ljubavi prema Njemu!

Marija Lukač, PMI sv. Jeronim, Zagreb