KAD TE BOG POZOVE PREPUSTI SE

8. kolovoza: Subota Osamnaestog tjedna kroz godinu: sv. Dominik

Čitanja: Nah 2,1.3.3,1-3.6-7; Ps: Pnz 32,35cd-36ab.39abc.41; Mt 16,24-28.

Zašto je Bogu toliko stalo da čovjek nikoga drugoga ne štuje na način kako svome Bogu iskazuje štovanje? Je li Bog toliko ljubomoran da nikoga ne trpi uza se, zato što bi htio sam biti gospodar nad ljudima? Kada bismo ovako razmišljali o Bogu, onda bi to bilo previše prizemno, jer bismo svoja ljudska mjerila prenosili na Boga, a to su mjerila u kategorijama konkurencije kojima bismo i Bogu željeli podmetnuti svoje shvaćanje moći, vlasti i gospodstva. Božje su zapovijedi ponuda čovjeku, ponuda kao putovi koji nas žele izvesti iz ropstva u slobodu, putovi koji vode u život.

Nitko ne može imati za čovjeka toliko sućuti kao Bog. On u viđenju progovara proroku Habakuku: „Ovo je viđenje samo za svoje vrijeme: ispunjenju teži, ne vara; ako stiže polako, čekaj, jer odista će doći i neće zakasniti! Gle, propada onaj čija duša nije pravedna, a pravednik živi od svoje vjere.“

Sve ono dobro koje smo činili i koje činimo, neuništivo je. Ako se za nj ne zna, ako ga ljudi ne cijene, štoviše, ako pridijevaju loše namjere onomu dobru koje nastojimo činiti, ipak postoji onaj koji zna, koji vidi i koji kaže: „Ako stiže polako, čekaj… pravednik živi od svoje vjere.“ Takva je vjera silan Božji dar i Božja snaga. Za njom treba težiti. Eto, zato je Bogu stalo da nemamo drugih bogova. On je jedini, a svi drugi idoli mogu samo nametnuti čovjeku nove okove, od-vesti ga u ropstvo.

Tamo gdje se Bog ne uzima sasvim ozbiljno, da je On jedini Bog, brzo se nametnu drugi gospodari sa željom da zauzmu Božje prijestolje, jer se ljudi s osjećajem nadmoći počnu ponašati kao božanstva. Nisu to pojave božanstava u bijelim odorama koji se kao napuhani paunovi šepure na televizijskim ekranima ili kroz špalire ljudi sa zastavicama, nego i onih koji kao pretpostavljeni sjede u šefovskim foteljama ili uredima odakle gospodare ljudima. Kada moć i novac postanu ljudima božanstvo, onda im sve drugo postane žrtvom, a i sam svijet u kojemu bismo trebali živjeti kao braća i sestre, Božja djeca, postaje smrtonosan i samoubilački. To smo i sami mogli itekako osjetiti na svojoj vlastitoj koži ovdje u svojoj zemlji.

Naš Bog je Bog jedini, koji čuva čovjeka od lažnih bogova, idola koji samo žele zarobiti čovjeka, orobiti ga, a nikako osloboditi. Bog je jedan jedini. Pred njim su svi ljudi jednaki, nalaze se na istoj skali jedan pored drugoga, a nikako jedan nad drugim.

To je Bog kojemu je služio i Sluga Božji Josip Stadler, njemu jedinome i nikom drugom, pa odakle god dolazio, iz zgrade zemaljske vlade ili carske kuće u Beču. Tko je imao sreću da bolje upozna nadbiskupa Stadlera, taj se mogao samo diviti njegovoj vjeri. On je sve shvaćao s nadnaravne strane. Vjerovao je u ljubav Božju koju je Bog nama očitovao u svome Sinu, a našem Gospodinu Isusu Kristu. Tko se nalazi na njegovoj strani, tko mu se moli i žrtvuje, njemu Bog ne uskraćuje svoje milosti, taj ne može potpasti pod vlast zloga.

Stadlerov ispovjednik, pater Springer, piše: „Imao sam sreću da kroz više godina svakoga petka popodne idem blaženom Nadbiskupu da ga ispovjedim. Kad bi se ispovjedio, započeli bismo razgovor. Uvijek bi me upitao: 'Kako ste?' Obično sam odgovarao: 'Dobro, a kako je Preuzvišeni?' Čudio sam se kako je u zadnje vrijeme, kada je puno trpio, odgovarao: 'Zadovoljan sam sa svojim zdravljem.' On je znao koja je vrijednost patnje za vjernika, zato mi je jednom rekao: 'Osvajati svijet, to je za Rimljane, a strpljivo trpjeti, to je za kršćane.' Naši će mi razgovori petkom ostati u živoj uspomeni, kao i Nadbiskupova čvrsta vjera, duboka pobožnost i pravi katolički duh!“

Glavna snaga njegova karaktera bijaše njegovo nepokolebljivo pouzdanje u Boga, s čijom je pomoću učinio tako velika djela. Vjerovao je da Gospodin neće nikada dopustiti da se osramoti.

Nošen tom vjerom neumorno je želio raditi i na spasenju drugih. Ono što je vjerovao, o tome bi i govorio, a što je govorio tako je i živio. Preporučivao bi molitvu kao najbolji način da se uz Božju pomoć uspije u svim zalaganjima i služenjima, jer bez Boga ne možemo učiniti ništa. U jednoj poslanici puku piše: Uz Boga je i Marija, Isusova majka. Njoj se utječimo, posebno molitvom krunice koju je ona „iznašla“ i „svomu sluzi Dominiku uručila kao oružje protiv neprijatelja našega spasenja.

Amen!

Pripremio: Pavo Jurišić