SNAGOM DUHA

8. svibnja: Petak Petog uskrsnog tjedna

Čitanja: Dj 15,22-31; Ps 57,8-9.10-12; Iv 15,12-17.

„Priroda nam je dala po dva oka i po dva uha a samo jedan jezik, da bismo mogli više gledati i slušati a manje govoriti, jer se nikad ne može reći toliko mudrosti koliko se može prešutjeti gluposti.“ (Konfucije) Čovjekov govor može uznemiriti duhove i izazvati kod slušateljstva određenu reakciju. Toga ima u svakoj zajednici, pa tako i u našim kršćanskim zajednicama. A toga je bilo i u ranoj Crkvi.

Na svijetu nema samaca i ne bi ih trebalo ni biti, jer nitko od nas nije otok. Zato su i naša okupljanja prirodna, jer smo povezani jedni s drugima. U životu se sastajemo, drugujemo i družimo se, sastajemo se da razgovaramo jedni s drugima, sastajemo se na domjenke i na molitve ... I Bogu je molitva milija u zajedništvu, jer je i sam Gospodin rekao: „Gdje su dvojica ili trojica sabrana u moje ime, tu sam i ja među njima.“ (Mt 18,20) Pozitivno je to što se često sastajemo, pogotovo dvojica, trojica ili četvorica, i lijepo je kada sve to sastajanje i druženje urodi dobrim plodom za život i pojedinca i zajednice, bez obzira sastajemo li se i raspravljamo o ozbiljnim temama, ili u zajednici molimo potaknuti iznutra, ili se malo razonodimo kako bismo unijeli malo svjetla u svagdanje si-vilo života. No isto tako moramo priznati da među nama postoje susreti (dvojica ili trojica), gdje više međusobno prosipamo riječi nego da smo se okoristili međusobnim susretom za vlastitu izgradnju. „Netko je rekao da mi rado slušamo koje kakve dobre poruke, ali da nam je draže slušati ogovaranja, klevete i poruge.“ (Paolo Mantegazza) A kada se o tome radi, odjednom postajemo nekako angažiraniji, jer ne radi se o nama, nego o nekom trećem. Jer kada se u takvim razgovorima o nama radi, obično se susreti svedu na neugodnu razinu i brzo završe u većini slučajeva s uvredama i ožiljcima koje ponesemo sa sobom.

Tako su duhovi bili uznemireni i u ranoj Crkvi. Mlada se Crkva počela formirati tako što su u nju najprije ulazili Kristovi sljedbenici (obraćenici) iz židovske zajednice, a ubrzo i oni koji nisu pripadali zajednici izabranoga naroda, nego su iz drugih na-roda i poganstva, željni Riječi tražeći spasenje, povjerovali Evađelju i pristupali Crkvi. U kršćanske se zajednice prilikom susreta unosio nemir, o čemu je trebalo raspraviti i donijeti zajedničku odluku koje će se svi držati. Tako je došlo do sabora u Jeruzalemu 49. godine. Na tom je saboru zaključeno da je za čovjekovo spase-nje potrebna vjera i milost Kristova, a ne obdržavanje Mojsijeva zakona. Nakon govora apostolskih prvaka Petra i Jakova odluka je bila jasna i prihvaćena, ali je morala biti saopćena i Crkvi u Antiohiji, kao i ostalim kršćanskim zajednicama u Siriji i Ciliciji. Sastavljen je apostolski dekret u obliku pisma, o čemu čitamo u Djelima apostolskim. Pismo je poslano po izabranim muževima u Antiohiju. Tako je ovaj dekret postao modelom svim kasnijim dekretima i uredbama u Crkvi. „Duh Sveti i mi“, to je Crkva. Ona ne živi po nekom vlastitom zakonu ili vlastitim odredbama moći, nego snagom Duha Svetoga. Sadržaj dekreta ponavlja četiri stvari koje je potrebno obdržavati, a koje je Jakov naveo u svom govoru. Teško je zaključiti koliko su u jednakoj mjeri bile gledane sve četiri odredbe, ali je vidljivo da je bitni dio Jeruzalemskog dekreta sadržan u izjavi koja je sastavljena prema Pavlovom i Lukinom shvaćanju, da se prilikom obraćenja članovi Crkve koji dolaze iz poganstva ne trebaju podvrgavati Mojsijevom zakonu.

Ovakvi su dekreti, bez obzira radilo se o ublažavajućim ili čvršćim klauzulama, a koji su bili objavljivani u kasnijoj crkvenoj povijesti, ipak mnogo više od samog diplomatskog oblika komunikacije. Ovdje se radi o jedinstvu Crkve. Što se u datom trenutku još ne može jasno odrediti i donijeti izjavu, Crkva to prepušta daljnjem razvoju i vodstvu Duha Svetoga koji stalno djeluje u Crkvi.

I sam je sluga Božji Josip Stadler dobro uočavao stvarnosti koje se događaju u našim zajednicama, gdje se uvijek nađe netko tko bi popravljao druge na svim područjima. U jednom pismu piše sestrama: „Ima ih koje hoće da sve ostale sestre isprave i posvete a potpuno zaborave na sebe, kao da na sebi nemaju ništa ispraviti ... Ima ih koje ne znaju prosuditi, što je nesavršenost, što je mali, što li je veliki grijeh, pa od velike revnosti uzbune čitav zavod od zlo shvaćenih čina koji nisu nikakvi grijesi, a onda toliko pomrse pojmove da se zgražaju i sablažnjavaju o male stvari, a same se ne žacaju prekršiti i većih pravila, makar ne vežu pod grijeh; dapače znadu i izvan samostana pripovijedati nevine pogreške kao kakve velike povrede zakona i dovode zbog ništetnih stvari sam zavod na zao glas ... a to sve (pojedina čini) samo da sebe opere i ona se pokaže pred svijetom kao dobra i nevina! Ružno je dakle govoriti: Što će svijet kazati? ... Naučite se radije načelu duhovnomu: Što će Bog kazati? pa ćete se lako očuvati od svakoga grijeha.“ (Pismo sestrama 15. listopada 1915.)

Ovo je adresirano na zajednicu njegove Družbe, ali mislim da se svi možemo prepoznati ovdje. Isus govori svojim učeni-cima da ostanu u njegovoj ljubavi. A to znači da vrše volju Božju i iskuse radost u Bogu. A Božja je volja da želimo dobro jedni drugima, i da to činimo.

Amen!

Pripremio: Pavo Jurišić