PODAJTE IM VI JESTI

8. siječnja: Srijeda nakon Bogojavljenja

Čitanja: 1 Iv 4,7-10; Ps 72,1-4.7-8; Mk 6,34-44.

Božićno slavlje je već iza nas. Neki su već nakon Bogojavljenja uklonili božićne ukrase iz svojih domova, a neki će to uskoro učiniti. Božićni nakit u našoj crkvi ostaje do nedjelje, kada slavimo svetkovinu Krštenja Gospodinova. U nama ostaju uspomene na Božić, što smo blagovali, što smo pripravili, kako smo goste dočekali i kome smo išli čestitati Božić. Kod određenog broja ljudi u svijetu bilo je svega kako na obiteljskim stolovima tako i pod božićnim borovima. Činjenica je, nažalost, da na svijetu ima i onih koji sebi nisu mogli priuštiti ni mrvice onoga što se nalazilo na stolovima naših obitelji.

„Stol se uvijek sprema samo za sebe i najbliže. Nije predviđeno da za njega sjednu i drugi i da se s njima zajedno blaguje. Stol je rezerviran za obitelj, prijatelje ili za poslovne partnere. Vrlo brižno se čuva vlastita intimnost uza svu manifestativnu otvorenost. I ljudi se sve više i više zatvaraju u sebe. Kao da se događa paradoks: na jednoj strani sve veće i veće zatvaranje u sebe a na drugoj strani sve veća globalizacija i otvorenost. Da li se može reći da je strah od neimanja i gladi prisutan u svim ljudima ili je posrijedi egoizam? Vjerojatno se miješa jedno i drugo.

Čovjek je jako složeno biće. I siromaštvo zna čovjeka voditi egoizmu i sebičnosti. 'U siromaštvu se i duša izgubi', kaže narodna poslovica. Možda je uzrok siromaštvu u egoizmu i ne dijeljenju dobara? Koliko danas propada hrane, a isto toliko ima gladnih. Istina je da ima siromaštvo svoje izvore i u lijenosti. Dijeljenje s drugima svoje hrane je dijeljenje života. Zajednički život je zajednički ručak“ (P. M. Jurčević).

Isus sam ne ide gladnima. Upućen je na to da njegovi učenici idu k njima. On treba ljude koji će dalje nositi Božja dobra. On treba ljude koji će svoje darove založiti, unositi ih u igru i s drugima djeliti. U tom se sastoji biblijsko čudo umnažanja kruha. Vjera nije usmjerena samo na primanje, nego i davanje; ne samo na gledanje, nego i na ponašanje. Vjera je konkretna.

„Podajte im vi jesti!“ Učenik je to dobro čuo, te zna što treba izvršiti, ali izražava svoju sumnju. Minimalne su mogućnosti nasuprot tolikog mnoštva ljudi i njihovih ogromnih potreba. Ali učenik posluša idjeluje, razmješta ljude i počinje dijeliti kao da ima velike zalihe. Uz Isusov blagoslov jeli su svi i nasitili se. Čak je preostalo 12 košara ulomaka.

Zamislimo samo, koliko smo puta priuštili sebi da se za nas skrbi - vjerski, a možda i materijalno, te se tako radije pridružujemo onoj masi od pet tisuća ljudi nego li, još uvijek malom broju, Isusovih učenika?! Kako često i lako smetnemo s uma da smo ustvari mi Crkva? Svi smo pozvani prenositi Isusovu poruku. To nikako ne može biti stvar malog broja ljudi, nego svih koji su povjerovali i koji su kršteni u ime Isusovo. Da, to znači svjedočiti ljubav Božju koja nam se očitovala u Božjem Sinu Isusu Kristu koji je došao na svijet kao malo dijete, jer „ovako se htjede roditi onaj koji hoće da ga ljudi ljube, a ne da ga se boje“ (Josip Stadler).

Kad ovako govorimo, može nam se koji put učiniti kako bismo mi trebali nešto raditi da se Bogu svidimo, pa nam se u tom slučaju vjera pojavljuje kao nametnut teret. Ali vjera nije teret, nego je usko povezana s ljubavlju. Sveti Pavao govori o vjeri, nadi i ljubavi koje nedjeljivo idu skupa. Kaže da je među njima najveća ljubav. Ljubav je nešto lijepo. Kad čovjek spozna da je ljubljen, onda je i sam sposoban da ljubi i po ljubavi čini velika djela.

Upravo je tako pristupao vjeri Sluga Božji Josip Stadler. On je tako i postupao. Sam siromah, ali ga je Gospodin opremio bogatstvom apostolske službe i uputio u Vrhbosansku crkvenu pokrajinu. Stadler je poslušao Gospodinov glas: „Podaj im ti jesti!“ I on je krenuo da hrani svoje stado Božjom Riječju i njegovom ljubavlju. Vjera koju je nosio u sebi bila je konkretna na sjelu. Darove je primao pa ih je i dijelio. Ti su se darovi umnažali Božjim blagoslovom, a on je zahvalno primao sve koji su mu dolazili. Za njih je sterao stol i s njima dijelio svoj kruh, svoje ruho, toplinu svoga doma, davao im je svoje srce.

Njegov životopisac, isusovac p. Hammerl piše: „Da bi za svoje siromahe mogao što više učinit, sam se odricao koliko je više mogao. Jednom je pripovijedao: 'Kad sam bio profesor teologije u Zagrebu, nosio sam talar od 80 kruna a sada mi sestre sašiju jedan od 38 kruna i prišiju mi još na njega crvenu dugmad. Kad je talar iznošen, ja im ga poklonim da bi od njega mogle praviti haljinice za siromašnu djecu'.“

Imamo li oči da vidimo Gospodina gdje i kako utažuje glad i žeđ, a da ne možemo sebi protumačiti ni uvidjeti uzroke i razloge za to? Sjetimo se darova koje smo primali u svojoj nevolji. Zar to nije bilo darivanje u izobilju? Podijelimo ono od čega i sami živimo, pa se nećemo trebati bojati da će nam nešto uzmanjkati.

Amen!

Pripremio: Pavo Jurišić