OD UPRAVITELJA SE TRAŽI MUDROST I VJERNOST

8. studenoga: Subota Tridesetprvoga tjedna kroz godinu

Čitanja: Rim 16,3-9.16.22-27; Ps 145,2-5.10-11; Lk 16,9-15.

Apostol Pavao u poslanici Rimljanima donosi čitav popis osoba koje u svom pismu želi pozdraviti. Kako je moguće da je u Rimu, gdje nikad do tada nije bio, imao toliko poznanika i prijatelja? Mi nećemo ulaziti u tumačenje teksta Pavlove poslanice Rimljanima, samo želim naglasiti kako ovaj popis imena u pozdravu potvrđuje činjenicu da je Crkva i u apostolsko vrijeme bila putujuća Crkva. Sigurno je bilo mnogo razloga u to doba da su kršćani putovali iz jednog grada u drugi. Njihovim putovanjem i Crkva se polako širila, tako da je u svakom gradu bilo kršćana formiranih u manje ili veće zajednice. Svaki je kršćanin, kada bi odlazio iz jednog grada u drugi, svugdje mogao očekivati da će tamo naći subraću vjernike koji će ga primiti s iskrenom radošću i gostoljubljem.

Na isti je način i apostol Pavao na svojim putovanjima osnivao Crkve. On je u raznim mjestima susretao bogobojazne ljude koji su bili revni i koji su rado prihvatili Evanđelje, a često su znali ugostiti i navjestitelje Evanđelja. Tako je Pavao upoznao mnoge, pa se raduje kada im može uputiti riječ ohrabrenja i utjehe. A kada Pavla pokrene Duh Božji, onda on rado krši sve konvencijske norme pisanja poslanice, čak i pisma i slova, pa će tako na jednom mjestu reći: „Gledajte kolikim vam slovima pišem svojom rukom“ (Gal 6,11). Zahvala i molba, želja i hvala, tajna je Boga i tajna apostola, pa zato poslanicu Rimljanima zaključuje ovim veličanstvenim i svečanim akordom.

Nakon prispodobe o nepoštenom upravitelju, koju smo slušali jučer u liturgijskom čitanju, evanđelist Luka donosi nam Isusove riječi koje govore o novcu i bogatstvu. On govori o „zlom Mamonu“. Za njega je Mamon novac i sve što ima materijalnu vrijednost. Mamon je „zao“, jer s novcem počinje nepoštenje, nesigurnost i nedostatak slobode. Isusov učenik, iznad svega, mora znati da nije vlasnik materi-jalnih dobara, nego samo upravitelj. A od upravitelja se očekuje da bude mudar i vjeran. Za mudrost navodi primjer nepravedna upravitelja koji misli na svoju budućnost. On razmišlja o svojoj budućnosti i hvata svoju posljednju priliku.

Sluga Božji Josip Stadler bio je isto tako upravitelj kojemu je bilo mnogo povjereno. Radeći na Gospodnjoj njivi oko uspostavljanja infrastrukture i podizanja Vrhbosanske nadbiskupije, imao je mnogo dobrih ljudi koji su mu pomagali ne samo u tom radu nego i u drugim tjeskobama. Ali on je imao i neprilika s nekim od svojih upravitelja. Jedan je od njih iznio čak i neku aferu u javnost te je napao nadbiskupa Stadlera u zagrebačkom „Obzoru“, na što će mu odgovoriti „Hrvatski dnevnik“ 18. prosinca 1906.

Oslikavajući karakteristiku nadbiskupa Stadlera jedan njegov tajnik pripovijeda: „Godine 1901. dobio je Nadbiskup, upravo na Badnjak, jedno pismo koje ga je veoma rastužilo. Radilo se o velikom dugu u kojemu se on bio posve preračunao. Na šetnji se ponašao kao sumanut, nosio je šešir u ruci iako je bilo hladno, a ja sam ga stidljivo sa strane promatrao. Onda se pokušao tješiti. Kod večere je Nadbiskup uzeo svoju čašu i rekao: ‚Spasitelju moj, danas se sve raduje a ti si meni priredio jedan tako gorki kalež.’ Onda je odmah nakon toga uzviknuo: ‚Živio Isus!’ Sutradan, kada je već bio stavio mitru i samo još čekao na znak velikoga zvona da uđe u katedralu i otpočne pontifikalnu misu, potekle su mu suze. Kratko zatim se opet tješio riječima: ‚Živio Isus!’“

Kakve bi prijatelje Isusov učenik trebao napraviti od nepoštena bogatstva. Dakle, one kojima pomaže svojim novcem, siromahe. Takvih je Stadler imao i oni su ga isprati-li kad je polazio u kuću Oca nebeskoga, jednostavno ga predali Bogu da ih čeka kada i sami uskoro dođu. Vjernost u upravljanju zemaljskim dobrima preduvjet je da nam Bog povjeri ispravno i istinito dobro, istinu Božju i trajno zajedništvo s njim. Amen!

Pripremio: Pavo Jurišić