DOBROTVORNOST I ZAJEDNIŠTVO NE ZABORAVLJAJTE

8. veljače: Subota Četvrtog tjedna kroz godinu

Čitanja: Hebr 13,15-17.20–21; Ps 23,1-6; Mk 6,30-34.

Poslanica Hebrejima u zadnjem poglavlju donosi razne upute vjernicima, koje govore o ljubavi prema bližnjemu, gostoljublju, ponašanju u braku i odnosu prema novcu. Ispravno učenje mora odgovarati ispravnom ponašanju i ispravnom djelovanju. Svako je bogoslužje beskorisno ako u svom slavlju ne budemo izlazili „k njemu (Gospodinu) izvan tabora noseći njegovu muku.“ Bitno je da uzdizanje hvale Bogu dolazi iz iskrena srca, iz srca koje bez ikakvih primisli traži Božju blizinu i Božju volju.

Pisac poslanice obraća se više zajednici nego pojedincu, jer je zajednica životni prostor vjere svakog pojedinca. Da naše bogoslužje bude istinito, potrebna nam je poslušnost, molitva i mir.

„Neprestano prinosimo Bogu žrtvu hvalbenu!“ To je poželjno i sastavni je dio našeg duhovnog života, našega odnosa prema Bogu koji nas „stazama pravim upravlja.“

Ovakav poziv pretpostavlja da svaki kršćanin kao pojedinac (ali i cijela zajednica vjere) uvijek ima razloga da zahvaljuje Bogu. Ipak se tu može u nama pojaviti otpor. Kako će čovjek, kada se nađe pod teškim životnim udarcima, uzdizati hvalu Bogu? Kako će, recimo, jedna žena koja nakon razornog potresa ili nakon što su je razorile granate na ratom zahvaćenom području, prinositi Bogu „žrtvu hvalbenu“? Sve što je imala u jednom je trenutku postalo prah i pepeo, a ostale su joj samo suze, bol i tuga. Kako će Bogu prinositi žrtvu hvale osoba koja je bila izložena silovanju i maltretiranju, zbog čega nosi ožiljke na tijelu i duši? U svoj poniznosti valja nam staviti ruku na srce i priznati da nam ovaj poziv na prinošenje žrtve hvale u pojedinim sutacijama kada se nađemo pod udarcima živta i nije tako lako slušati.

Meni kao vjerniku, kada god iskusim nešto dobro i kada doživim životne ugodnosti, nije baš teško naći poveznicu da uzdižem hvalu Bogu. A što kada se pojave i neka druga iskustva, ona negativna? Takva se iskustva pojavljuju u većoj ili manjoj mjeri kod svakog čovjeka, kada osjetimo da nas „žeže“ Božja riječ  i da nam je „teško u grlu“. Nije li u tom slučaju poziv na hvalu više poziv na „hrvanje“ s Bogom, iskustvo koje je doživio starozavjetni patrijarha Jakov, kada se na rijeci Jaboku hrvao s Bogom: „Neću te pustiti dok me ne blagosloviš.“

U vjerničkom se iskustvu znaju doista pojaviti takvi teški dani, crni kao najtamnija noć, ali koji ipak na kraju posluže kao prinošenje hvale Bogu. Ta hvala ne mora biti u obliku pjesme iz svega grla, nego to mogu biti i suze, ili riječ nade koja te jednostavno potakne čovjeka na sljedeći korak. Tu se onda na djelu pojavljuje Bog koji kroz borbu i nastale povrede blagoslivlja čovjeka i izvodi ga na svjetlo koje se pojavljuje na obzorju dana, kao što se to očitovalo i Jakovu. Bog se, zavijen tamom noći, otkriva Jakovu, ne kao onaj koji ostaje gore daleko u visinama nego kao onaj koji je bliz čovjeku da s njim postane običan. Bog kaže Jakovu: „Pusti me“, kao da čovjek ima neku moć nad njim. Na kraju ipak dolazi priznanje: „Borio si se s Bogom i ljudima, i nadvladao si.“

Čovjekova povijest s Bogom poznaje i čovjekovu patnju s Bogom koji je čovjeku nedokučiv, gotovo stran i obavijen velom tajne: „Čim lice sakriješ, sav se uplašim“ (Ps 30).

Isto je tako i pouzdanje sluge Božjega Josipa Stadlera znalo biti povremeno na kušnji. Njegov životopisac, isusovac p. Hammerl, zapisuje kako je nadbiskup ponekad „sam priznao da cijelu noć ne bi spavao zbog briga i često bi umjesto spavanja lio gorke suze … Jedan od njegovih tajnika pripovijeda: 'Godine 1901. dobio je nadbiskup baš na Badnjak pismo koje ga je veoma rastužilo. Radilo se o velikom dugu u kojemu se on bio posve preračunao. Na šetnji se ponašao kao sumanut, nosio je šešir u ruci iako je bilo hladno, a ja sam ga sa strane stidljivo promatrao. Onda se pokušao utješiti. Kod večere je nadbiskup uzeo svoju čašu i rekao: Spasitelju moj, danas se sve raduje, a Ti si meni priredio jedan tako gorki kalež. Onda je odmah zatim uzviknuo: Živio Isus!“ Sutradan, kada je već bio stavio mitru i samo još čekao na znak velikoga zvona da uđe u katedralu i otpočne pontifikalnu misu, potekle su mu suze. Kratko zatim opet se tješio riječima: Živio Isus!‘“

Drugi njegov tajnik pripovijeda da je „više od jednom“ vidio nadbiskupa Stadlera kako plače. „Nakon jedne takve prilike ubrzo je uslijedio objed. Ali nitko nije mogao ništa primijetiti od njegovog bola u duši. Isti smiješak, isti ljubazni stisak ruke, uobičajeni humor kojim je znao zabavljati sve sustolnike. Kasnije sam ga upitao: 'Ali kako možete, preuzvišeni, tako brzo sakriti svoju žalost i ponovno biti radosni?' Odgovorio mi je: 'Dragi moj, zar nije dosta da ja trpim, trebam li i drugima pokvariti veselje?' Njegov divni humor i njegova poniznost pomagali su mu da se ponovno pridigne do pouzdanja u Boga.“

Amen!

Pripremio: Pavo Jurišić