U sestarskoj kapelici proslavljena je božićna misa na kojoj su, uz sestre, sudjelovale i štićenice Doma i prijatelji. Misu je predslavio i prigodnu homiliju izrekao mons dr. Josip Baloban.

Ovdje ju prenosimo u cijelosti:                                                                                         

„Drage sestre!

U središtu Božića je svjetlo, a ne tama. U središtu Božića je radost i nada, a ne žalost i tjeskoba. U središtu Božića je život, a ne smrt. U središtu Božića je Dijete, koje predstavlja i zastupa čovjeka na zemlji i Boga Oca na nebu.

Od početka povijesti čovječanstva, čovjek kao slobodno Božje stvorenje luta i tumara između svjetla i tame u skupnom i osobnom životu. Hoda između najrazličitijeg ropstva i osobne slobode. O tom tumaranju govori prorok Izaija. Dok čovjek ili narod tumaraju, obično su u određenom mraku. Nalaze se, ustvari, u tami grijeha. Istodobno su nerijetko u stvarnom ili simboličnom ropstvu. Prorok Izaija ističe da je Bog ono izvorno svjetlo. Bog je nenadmašni Osloboditelj čovjeka i svakog naroda. To znači, Bog i mene i Tebe u konačnici može i hoće osloboditi od moje vlastite osobne samodopadnosti. Dakako od mojeg osobnog egoizma – sebičnosti, zapravo od svakog grijeha.

Drugim riječima, prema Pavlovoj poslanici Titu, Bog Otac je objavio svoju ljubav i dobrotu u svome Sinu konkretnom čovjeku i Božjem Jedinorođencu. Isusu rođenom u Betlehemu, odraslom u Nazaretu, raspetom i uskrsnulom u Jeruzalemu. Taj Sin, moj i Vaš životni supatnik i suputnik, je ujedno naš zajednički Spasitelj i Spasitelj svijeta. Zato govori prorok Izaija o djetetu koje će se roditi, o sinu koji će biti darovan čovjeku i svim narodima. To Dijete neće biti obično dijete već čudesni čovjek, Bog silni i vječni, mirotvoritelj, te pronositelj milosrđa i dobrote.  Ujedno će biti Svjetlost, radost i nada čovjeku na ovoj zemlji.

Drage sestre, naš kršćanski  Bog, odnosno Otac Gospodina našega Isusa Krista mi to priznali ili ne je nepovratno jednostavno Bog, koji ne komplicira, koji ne uvjetuje, koji ljubi i oprašta bez uvjeta i granica. Ja kao čovjek često kompliciram život sebi i drugima oko sebe. Ja sam nerijetko kiseli vjernik. Ja sam kršćansko, svećeničko ili redovničko zlopamtilo.

Pogledajmo, drage sestre, kako dragi Bog prema Lukinom evanđelju ulazi u prostor i vrijeme, odnosno u čovjekovu povijest. Prije svega, nema rodne kuće. Rođen je zapravo izvan grada. Rekli bismo na rubu Davidova grada. Konkretno mjesto rođenja jesu jasle ili pećina (jer u svratištu nisu primili trudnu ženu). Događaj rođenja Isusa, tog Spasitelja čovjeka i svijeta, prati manjina. Naime, svjedoci su Marija i Josip, anđeli i okolni pastiri.

Istaknimo danas samo dvije dimenzije Isusova rođenja. Prva je povezana sa siromaštvom, a druga s malenima i posljednjima u društvu.

Prva dimenzija. Isusovo rođenje događa se u uvjetima siromaštva, rubnosti i daleko od očiju javnosti. Štoviše, daleko od religiozne javnosti. Jednostavni i tihi, a istodobno silni i spasenjski Bog već svojim rođenjem nagoviješta da ga bogatstvo, moć, slava – publicitet i društvena pozicija ne zanimaju. Taj Očev Jedinorođenac neće se dati svojatati – ni od koga. Od Betlehema do Jeruzalema – bit će uvijek samo i jedino na Očevoj i čovjekovoj strani.

Druga dimenzija. Bog Otac radosnu vijest rođenja svoga Sina ne objavljuje, primjerice u Jeruzalemu, ili u Ateni, ili u Rimu. Adresati navještaja Isusova rođenja su pastiri, dakle maleni i posljednji. Bog gleda prostor za malenost, jednostavnost, predanost i poniznost.

Drage sestre, budite trostruko radosne – ne samo danas i sutra već i prekosutra. Prvi razlog što ste kršćanke. Drugi razlog da ste redovnice. I treći razlog što ste i da ste stadlerovke, odnosno Služavke malog Isusa. Osobito drugu dimenziju Isusova rođenja i poslanja izvrsno je shvatio J. Stadler, koji je pozvao u život Služavke malog ali i velikog Isusa. Sarajevski nadbiskup kao Božji i sveti čovjek, na iskonskom proročanstvu da će njegovi učenici i učenice uvijek sresti malene, siromašne i napuštene, osnovao je vašu Družbu. Drage sestre, ako ikada, a onda to danas i sutra. Isusov i naš Bog, naš zajednički tata mene i vas podsjeća da malog Isusa trajno i  nepovratno prepoznajemo i priznajemo u svakom čovjeku.

Mali Isus nije samo malo i bespomoćno dijete. Mali Isus je nemoćni i bespomoćni čovjek: starica i starac. Mali Isus je, nadalje, svaki čovjek, koji je bespomoćan i bolestan, te koji je izranjen i izgubljen. Mali Isus je svaki čovjek, koji je izgubio povjerenje u Boga i čovjeka istodobno. Čovjek u dobi od prve do sto prve godine.  Amen.“