ZAGREB: U samostanu "Antunovac", u Novoj vesi sestre su se kroz trodnevnu duhovnu obnovu pripremile za blagdan sv. Rafaela 24. listopada, na spomendan osnutka Družbe. Euharistijska slavlja predslavio je dr. Stjepan Baloban, a u svojim propovijedima  uputio je poziv sestrama da u Godini vjere razmišljamo, razgovaramo i raspravljamo o osobnoj vjeri nas duhovnih osoba, svećenika, redovnica i redovnika… Dragi Bog je onaj koji daje dar vjere, koji otvara "vrata vjere" kako to stoji u Djelima apostolskim iz kojih je i uzet naslov Porta fidei- vrata vjere (Dj 14,27). Ta "vrata vjere", naglašava Sveti Otac, koja "vode u život zajedništva s Bogom u njegovoj Crkvi uvijek su nam otvorena". No proći "kroz ta vrata znači krenuti na put koji traje čitav život" (Porta fidei, br. 1). Na tom putu kršćanin, pa i svećenik i redovnica, redovnik, mogu se, naglašava Papa,  'ulijeniti u vjeri'. 

Vjera se živi u konkretnim susretima, u konkretnom životu. Moramo uvijek računati s našim ljudskim slabostima i nedorečenostima, s onim ljudskim koje se želi staviti ispred vjerskoga, u konačnici ispred Boga. Umijeće života, rast u vjeri i zvanju se sastoji u tome koliko smo kadri to slabo ljudsko mijenjati u bolje i drukčije ljudsko, a na temelju ljudskoga u bolje kršćansko i redovničko. To je moguće! Ako ne ide, ili ne ide lako, vrijedi uvijek iznova pokušati. Istinski i iskreni odnos s Bogom vodi nas iskrenom i istinskom odnosu prema sestri i bratu čovjeku, a na osobit način prema onima s kojima dijelimo zajednički život. Vjera, koja se često i mukotrpno živi u konkretnom životu, pomaže nam živjeti u vjernosti svojemu pozivu, svojoj redovničkoj zajednici, svojoj Crkvi i konačno, svojem hrvatskom narodu.  

Drugi dan, nastavili smo zajedno razmišljati, kako iz susreta s Bogom trajno obnavljati susrete s ljudima, jer u čovjeku se trajno susreće ljudsko i božansko, ono slabo i krhko ljudsko i ono božansko koje uvijek otvara nove mogućnosti i perspektive… 

Osnivači redova u Crkvi su i te kako računali sa 'slabim čovjekom' i upravo zbog toga su snažno isticali Božju prisutnost u čovjeku. Pitanje je, samo, koliko smo mi toga danas svjesni, to jest Božje prisutnosti u životu. No Božja prisutnost u čovjeku ne ukida automatski čovjekovu slabost i nedorečenost. Bog nam pomaže mijenjati naše ljudske slabosti. Na čovjeku, vjerniku, je učiniti svoj nezamjenjivi dio. U onom trenutku kada je čovjek potpuno ispunjen Bogom, bilo da je  riječ o kršćaninu u svijetu ili duhovnoj osobi, spremniji je na teškoće i probleme u ljudskom životu. Ono božansko u čovjeku pomaže; daje snagu i  na ljudskoj razini. Problemi vezani uz ono ljudsko postoje ne samo u civilnom društvu nego i u našim crkvenim zajednicama. Ali za rješavanje ljudskih problema traži se čovjekova suradnja a prije svega svijest da čovjek može biti slab i da uvijek može pogriješiti bez obzira koju funkciju trenutno vršio. Istinska vjera utječe na cjelokupni čovjekov život. 

Je li vjera privatna stvar ili ne! Kako i na koji način kršćanin, vjernik, može biti prisutan u javnom životu? Koja je uloga Crkve u javnom životu? Ima sve više pitanja koja proizlaze iz odnosa vjere i života, kršćanina i svijeta u kojem živi… 

Snaga vjere je u svjedočenju života. To su pokazali brojni sveci i ljudi duha u prošlosti. Jedan od njih je svakako Sluga Božji, nadbiskup Josip Stadler. On je, zapravo, ogledni primjer čovjeka-vjernika koji je svoju vjeru svjedočio u konkretnom životu. Sve više se može čuti pitanje: Kako je on u to vrijeme mogao toliko učiniti za ljude svoje nadbiskupije? Za njega bismo mogli reći da je on trajno svjedočio svoju vjeru: i onda kada je trebao preuzeti novu nadbiskupiju, njemu nepoznatu, u problemima; i onda kada je tražio rješenje za siromahe svojega vremena; i onda kada je stvorio mogućnost za ustanovljenje nove redovničke zajednice; i onda kada je planirao graditi ovu ili onu kuću, sjemenište, crkvu, a materijalnih sredstava 'nigdje na vidiku'. U čemu je bilo svjedočanstvo njegove vjere? Možda bi se trebalo upravo to više danas istraživati? 

Drage Sestre,  kršćanska vjera se ne živi samo za sebe, već se živi tako da se prenosi drugima. Uz vjeru je uvijek vezano svjedočenje. Tako, za kršćane, posebno mučenike, koji su svojim životom širili vjeru kažemo da su svjedoci vjere…

Današnji čovjek, pa i vjernik je sklon oponašanju drugih ljudi kako se ne bi previše razlikovao od njih, kako ne bi 'previše odskakao' od uobičajenoga! Stoga će bez većih problema na radnom mjestu ili u vrijeme odmora i zabave činiti ono što i drugi čine premda to i nije uvijek u skladu sa etičko-moralnim nazorima vjernika. Možda ćemo se i mi u nekoj situaciji ponašati 'povučenije' u odnosu na svoje vjersko uvjerenje kako ne bismo 'poremetili' atmosferu ili možda, i tako katkada razmišlja vjernik, povrijedili one koji nisu vjernici…

U vremenu u kojem živimo, u načinu životu koji nam je velikim dijelom i nametnut, za kršćane vjernike u prvi plan dolazi imperativ svjedočenja. Čini se da ulazimo u vrijeme u kojem će se u Hrvatskoj tražiti više "svjedoci" nego "učitelji". Ovo vrijeme vapi za  iskrenim vjernicima koji će hrabro živjeti svoju vjeru usprkos 'trenda' i svega onoga što je 'trenutno u modi'. Kad je čovjek ispunjen Bogom, i kada 24 sata na dan živi svoju vjeru, on to ne može zadržati za sebe nego postaje trajni svjedok Božje prisutnosti u ovom svijetu.

Na blagdan sv. Rafela svečano euharistijsko slavlje predslavio je dr. Josip Baloban uz koncelebraciju vlč. Dragutina Cerovečkog župnika sv. Pavla apostola u Retkovcu i dr. Stjepana Balobana. 

U ohrabrujućoj propovijedi vlč. Stjepan Baloban istaknuo je da su ljudi, koji su ostavili pozitivan trag u Crkvi, bili obično veoma široki i otvoreni za drugoga i različitog od sebe. Jedan od njih je sasvim sigurno blagopokojni nadbiskup i utemeljitelj Družbe Sestara Služavki malog Isusa, Sluga Božji, Josip Stadler. On je bio čovjek i biskup koji se nije bojao rizika a imao je neizmjerno povjerenje u Božju providnost. Bio je čovjek koji je znao da ne može on sam promijeniti stvari na bolje, već da je za promjenu potrebno imati ljude, redove, medije… On je imao povjerenja u ljude i u Božju Providnost. Odatle vjerojatno i odabir zaštitnika Vaše Družbe sv. Rafaela, kojega danas slavimo…  

Od početka svojega pontifikata papa Benedikt XVI. osobit naglasak stavlja na djelatnu ljubav, milosrdnu ljubav. Mnoge je iznenadilo što je kao prvu, nastupnu i na neki način programsku encikliku „Deus caritas est – Bog je ljubav“  (2005.) najvećim dijelom posvetio kršćanskom Caritasu i socijalnom nauku Crkve. Kršćanski caritas je više od socijalne pomoći: „Siromasima treba ljudskost. Njima treba pažljivost srca“ (Bog je ljubav, 31a) – „Kršćaninov program je srce koje vidi. To srce vidi gdje je potrebna ljubav i djeluje u skladu s time“ (Isto, 31b)….

U Apostolskom pismu „Porta fidei- Vrata vjere“, kojom naviješta „Godinu vjere“ Papa posebno mjesto posvećuje djelatnoj – milosrdnoj ljubavi. Vjera se očituje u djelima, u konkretnom – nekada vidljivom, većinom nevidljivom. Znakovito je da je središnji tekst za tu papinu poruku o aktualnosti djelatne ljubavi tekst iz poslanice sv. Jakova. To, drugim riječima, znači da je poruka sv. Jakova aktualna i danas kao što je to bila i u prva kršćanska vremena, kao što je bila, možemo reći, i u Stadlerovo vrijeme.  Jer „Ako su koji brat ili sestra goli i bez hrane svagdanje pa im tkogod od vas rekne: 'Hajdete u miru, grijte se i sitite', a ne dadnete im što je potrebno za tijelo, koja korist?“ Vjera je bez djela mrtva, poručuje sv. Jakov. Možda su riječi teške, ali je poruka jasna i istinita. Slušanje, govorenje, tješenje, organiziranje skupova i simpozija o potrebnima i siromaštvu u svijetu je potrebno, ali nije dostatno. Potrebno je i danas govoriti, pisati, organizirati skupove o velikim nepravdama u društvu, pa i u hrvatskom društvu. Rezultat tih nepravdi je svakim danom sve više nezaposlenih, ali i sve više onih Hrvata i hrvatskih građana koji će zbog sadašnje situacije u budućnosti biti siromašni ili su izloženi riziku siromaštva. Nezaposlenost stvara neimaštinu i na dulji rok vodi ljude na rub društva. Za to su odgovorni prije svega oni koji vode državu i društvo. No, to saznanje da je za njihovu neimaštinu i siromaštvo netko drugi odgovoran i kriv konkretno ne pomaže vojsci nezaposlenih u Hrvatskoj. Što u takvoj situaciji mogu i trebaju činiti kršćani i Crkva? I jedno i drugo: govoriti i činiti. Govoriti u današnje vrijeme znači socijalni nauk pretvoriti u socijalni govor Crkve. Činiti znači primjerom pokazivati da vjera i djela idu zajedno. Rekli bismo, slijediti poticaje sv. Jakova, Sluge Božjega Josipa Stadlera i pape Benedikta XVI. 

U Rafaelovoj poruci iz današnjeg čitanja čuli smo poziv na molitvu i post, na milostinju i pravednost. «Bolje je malo s pravednošću nego mnogo s nepravdom… Koji dijele milostinju i čine pravednost napunit će se života…». I pri kraju današnjeg čitanja anđeo Rafael otkriva ono o čemu običan čovjek, ljudi, a  često i oni kojih se to tiče malo razmišljaju: «Kad ste molili ti i tvoja snaha Sara, ja sam nosio vaše molitve Svevišnjemu…kad se nisi skanjivao da ustaneš i prekineš svoj ručak da bi pokopao onog mrtvaca, nije mi bilo skriveno da vršiš dobro djelo»… 

Drage Sestre, Vi sasvim sigurno dobro poznajete život i djelo nadbiskupa Josipa Stadlera. Ne bi li se za njega moglo reći da je to bio čovjek koji se potpuno uzdao u Božju Providnost. Uzdati se u Božju Providnost znači istinski živjeti svoju vjeru; svjedočiti je svakodnevno i u konkretnom životu pretvarati ju u djelotvornu ljubav. Josip Stadler je imao viziju kako obnoviti Crkvu u Bosni i imao je sposobnosti kako to izvesti. Puno puta je nailazio prepreke različite vrste. Njegovo djelo je Družba Sestara Služavki Malog Isusa. Djelo se treba ugledati u osnivača i utemeljitelja…

Na duhovnim obnovama bile su prisutne č. Majka s. Radoslava Radek, vrhovna glavarica Družbe sa sestrama iz Vrhovne Uprave i sestre iz provincije.