Proslava 124. rođendana Družbe

Proslava 124. rođendana Družbe

Petak, 24. 10. 2014.

U samostanu "Antunovac" u Novoj vesi, sestre zagrebačke provincije proslavile su 24. listopada Dan osnutka Družbe i svetkovinu svetog arkanđela Rafaela. Vlč. Stjepan Baloban održao je trodnevnu duhovnu obnovu s misnim slavljima i prigodnim propovijedima u kojima je sestre i vjernike potaknuo na razmišljanje prema Lukinom evanđelju (12, 49-53).


Prilično snažnim riječima, poput ognja, razdora, razdjeljenja unutar same obitelji Isus želi svojim učenicima predočiti ozbiljnost onoga što se s njim-Isusom događa. On će podnijeti muku, umrijeti i uskrsnuti za čovjeka, za svoje učenike, za nas. A onaj tko želi slijediti Isusa mora se u svojem konkretnom životu potpuno opredijeliti za njega i njegov nauk. To će potpuno opredjeljenje, pokazala je povijest a i današnje vrijeme o tome svjedoči, u konkretnim životima vjernika često dovesti do nerazumijevanja, dijeljenja pa i razdora. Što, zapravo, u našem životu znači potpuno se opredijeliti za Isusa Krista?

Sv. Pavao u poslanici Efežanima to na neki način pojašnjava. Kod njega je riječ o pozivu na intenzivniji život u Kristu, na izgradnju unutarnjega čovjeka po Duhu Svetome. On poziva i nas da Kristu otvorimo „prostore svoje nutrine“, i to potpuno kako bismo u ljubavi uvriježeni i utemeljeni bili sposobni „shvatiti zajedno sa svetima koja je tu širina, duljina, visina i dubina, i upoznati ljubav Kristovu koja nadilazi spoznaju“ (Ef, 3, 18). Potpuno se predati ljubavi Kristovoj na svojem životnom putu: to bi trebao biti cilj svakoga Isusova sljedbenika, a osobito onih koji u redovništvu i svećeništvu žele služiti Bogu i ljudima kojima su poslani. Rekoh služiti – biti u službi – ljudima kojima smo poslani. Čini se da bismo u današnje vrijeme trebali više razmišljati, razgovarati a, nadasve, moliti se kako bismo bolje razumjeli značenje služenja i službe koja nam je povjerena.

Na svetkovinu sv. Rafaela svečano euharistijsko slavlje predslavio je vlč. Stjepan Baloban u zajedništvu sa fra Jurom Šarčevićem, provincijalom Hrvatske kapucinske provincije, župnikom Alojzijem Žlebečićem i vlč. Josipom Radeljom. Propovjednik je dotakao povijest Družbe i prenio sestrama živi primjer služenja Bogu i bližnjima sl. Božjeg Josipa Stadlera.

24. listopada, dan kada se po starome liturgijskom kalendaru slavio blagdan sv. Rafaela, je važan datum u Družbi Sestara Služavki maloga Isusa. Utemeljitelj Družbe, Sluga Božji, nadbiskup Josip Stadler, je sve važnije događaje u nastanku i organizaciji Družbe vezao uz blagdane nebeskih zaštitnika. Posebno mjesto u tome ima jedan anđeo, arkanđeo, imenom Rafael. 24. listopada 1890. godine kada je otvorena prva kuća u Sarajevu – prihvatilište – u koju su primljene prve siromašne starice uzima se kao datum osnivanja Družbe. Osam godina kasnije, upravo na blagdan sv. Rafaela, 24. listopada 1898. godine, Družba je uselila u kuću Betlehem u Sarajevu, a kasnije kuću maticu. Tako s tim datumom i, možemo reći, zaštitnikom sv. Rafaelom započinje život i rad autohtone hrvatske redovničke zajednice Sestara Služavki maloga Isusa. U pripravi za ovaj blagdan, jučer smo razmišljali o značenju riječi „služiti“, „služitelj“, „služavka“. Poticaj za to dobili smo iz završnog govora pape Franje na „Izvanrednoj općoj sinodi u Rimu“ u kojem je on pozvao biskupe, a preko njih i svećenike i redovnike da budu „služitelji u Kristovoj Crkvi“. Ne gospoda i gospodari nego služitelji. Istina riječi „služiti“, „služitelji“ nisu se u proteklim desetljećima previše upotrebljavale. Kao da smo svi mi pomalo zaboravljali da su crkveni službenici prije svega „služitelji“. Riječ je o „služiteljskoj dimenziji“ iz koje proizlazi autentičnost svećenika, biskupa, redovnika i redovnice, a preko njih i Crkve.

Veliki nadbiskup Josip Stadler je u ono vrijeme, krajem 19. stoljeća, svojim biskupskim služenjem želio pridonijeti ublažavanju bijede i siromaštva. Nije mogao kao biskup – crkveni služitelj – oko sebe mirno promatrati bijedu i neimaštinu a da on ne učini ono što je moguće učiniti. Za mnoge ljude tada, pa i za nas danas, nadbiskup Stadler je učinio - materijalno gledajući - gotovo nemoguće stvari. Katkada je to sličilo na ljudski gledajući riskantne i nerazumne poteze. No, on je sve to činio uzdajući se u Božju pomoć „služeći“ kao biskup konkretnom čovjeku i ljudima kojima je bio poslan.

Puno veće značenje od toga materijalnoga – gradnje crkvenih objekata – ima osnivanje autohtone hrvatske redovničke zajednice i to pod nazivom „Služavke maloga Isusa“. Drage Sestre, vaša temeljna karizma „kao Služavke Maloga Isusa“, tj. služiti potrebnima posebno onima „malenima, „neznatnima“, „nemoćnima“, iznova u „Crkvi pape Franje“ dobiva na značenju.

Korisno je i poučno u životima velikim ljudi, pa tako i crkvenih ljudi, promatrati na prvi pogled manje važne stvari. Tako i u životu Sluge Božjega Josipa Stadlera njegovu povezanost s anđelom, arkanđelom Rafaelom. Od tri arkanđela – Mihael, Gabriel i Rafael – najmanje se u SP-u spominje upravo Rafael. Spominje se, zapravo, samo u Tobijinoj knjizi. On nije tako jak i snažan kao Mihael, koji se slavi kao zaštitnik onih koji „se za nešto bore ili brane“. Zanimljivo je da Njemačka od davnine slavi sv. Mihaela kao svojega zaštitnika. Rafael nije ni toliko poznat kao arkanđeo Gabriel, koji je Mariji navijestio Isusovo rođenje, a na osobit način se slavi u pučkoj pobožnosti.

U SP-u se Rafael spominje samo u Tobijinoj knjizi i to kao pomoćnik u teškim trenucima života jedne obitelji. U najtežem životnom razdoblju Tobijine obitelji glavni oslonac je bio nepoznati čovjek – pratitelj- Rafael – i to kao čovjek iz drugoga plana, uvijek pri ruci koji daje onu nužno potrebnu sigurnost. Na kraju cijele priče otkriva se da je riječ o Božjem planu s Tobijinom obitelji. Bog šalje Rafaela za vodiča mladom Tobiji da bi na putu ozdravio Tobiju i Saru. Ime Rafael znači: Bog liječi. Zbog čega je Rafael pratio Tobiju i Saru? Odgovor na to pitanje dobivamo u poruci arkanđela Rafaela Tobijinoj obitelji. Dio te poruke smo čuli u današnjem čitanju. „Činite dobro, i neće vas snaći zlo“ (12,2). U našem hrvatskom narodu ima uzrečica „Dobro je činiti dobro“! Tobit je usprkos brojnih neprilika i opasnosti činio dobro, izlagao se životnoj opasnosti zbog dobra drugoga. Na kraju svega je doživio veliku radost, a vjerujemo i u sebi zadovoljštinu.

U svojoj poruci arkanđeo Rafael pojašnjava značenje molitve: „Dobra je molitva s postom, s milostinjom i s pravednošću. Bolje je malo s pravednošću nego mnogo s nepravdom“. Kršćani su tijekom povijesti rado čitali Tobijinu knjigu i preko nje počeli štovati sv. Rafaela kao zaštitnika u različitim ljudskim potrebama. Preko njega su shvaćali značenje Božje ljubavi koja je često nevidljiva a tako snažno prisutna u životu: „Kad ste molili ti i tvoja snaha Sara, ja sam nosio vaše molitve Svevišnjemu… kad se nisi skanjivao da ustaneš i prekineš svoj ručak da bi pokopao onog mrtvaca, nije mi bilo skriveno da vršiš dobro djelo“ (12,12).

Drage Sestre, dragi Bog je uvijek na strani slabog i nemoćnog čovjeka premda se to u stvarnosti može činiti i drukčije. To je na osobit način pokazao naš učitelj i Spasitelj Isus. U današnjem evanđelju smo poslušali Isusov odgovor na pitanje farizeja: „…koja je najveća zapovijed u Zakonu?“. Farizeji su, zapravo, htjeli iskušati Isusa. Isusov odgovor glasi: «Ljubi Gospodina Boga svoga … To je najveća i prva zapovijed. Druga, ovoj slična: ljubi svoga bližnjega kao sebe samoga.» Ljubav prema Bogu i čovjeku. I jedna i druga zapovijed se već od prije nalaze u Svetom pismu.

U čemu je onda novost. Novo i važno je u tome što Isus povezuje ove dvije zapovijedi. One su ne samo slične nego i obje obvezujuće. Želiš li poštivati i ljubiti Boga, trebaš poštivati i ljubiti čovjeka. Želiš li doći do Boga, trebaš krenuti putem čovječjim. Možemo reći i obratno: Hoćeš li doći do čovjeka, idi putem Božjim. To je ta novost koju je Isus propovijedao, s kojom se nisu slagali farizeji a i mnogi ljudi danas. To su oni koje se drže li vanjskih zakona i propisa. U tom vanjskom izvršavanju zakona zaboravlja se na konkretnog čovjeka. Isus naprotiv spaja to dvoje: odnos prema Bogu i odnos prema čovjeku. Štoviše, tu je radikalno zahtjevan.

Sve se vrti, cijeli naš život oko dviju zapovijedi koje Isus povezuje i njima nas obvezuje: ljubav prema Bogu i ljubav prema bližnjemu. Prividno je samo moguće živjeti kao u dva odijeljena pretinca: odnos prema Bogu i odnos prema ljudima. Na putu prema Bogu ne mogu zaobići ili preskočiti čovjeka. Upravo to – da na putu prema Bogu ne mogu zaobići čovjeka bilo je na neki način misao vodilja života i rada Sluge Božjega Josipa Stadlera.

Za zaštitnika redovničke zajednice koju je osnovao izabrao je arkanđela Rafaela. Ime Rafael znači „Bog liječi“, a sveti Grgur Veliki je u jednoj svojem homiliji rekao da Rafael znači „Božji lijek“. Mogli bismo reći Vaš Utemeljitelj Vam je ostavio moćnog zaštitnika. Živimo u vremenima u kojima ima sve više bolesnika i bolesnik različite vrste; sve više ljudi koji su potrebni drugoga i drugih. Vi, drage Sestre, imate zaštitnika „liječnika“ i to liječnika koji nas upućuje na Boga i njegovu neizmjernu ljubav prema nama. Djelo velikog Josipa Stadlera nastavlja se i u Vašoj redovničkoj zajednici. Kao što je on nailazio na različite prepreke u svojem radu tako i Vi niste danas oslobođene prepreka različite vrste. Što vam poželjeti prigodom proslave vašega zaštitnika sv. Rafaela nego snagu ljubavi prema Bogu i bližnjemu koja će se svakim danom sve više pretvarati u jednu djelatnu ljubav za koju je, vjerujemo, toliko puta molio i vaš utemeljitelj, Sluga Božji Josip Stadler.

Na slavljeničkom druženju u zajednici sestara sudjelovali su: mons. Josip Baloban uz prisutne svećenike, č. Majka s. M. Radoslava Radek s članicama Vrhovne Uprave i sestre iz naših samostana.

Provincijalna glavarica s. M. Katarina Penić-Sirak čestitala je sestrama 124 rođendan naše Družbe slijedećim mislima: Mjesec listopad je za nas posebno značajan i drag. Marijin je, Stadlerov je i zato osobito naš. Rođene smo iz Božje providnosti i djelotvorne ljubavi u srcu za nas sveta čovjeka dr. Josipa Stadlera, pod zaštitom Božjih arkanđela, da nas štite od zla i vode na putu odricanja od sebe i darivanja svog života, svaki trenutak za bližnjega. Što bi nam koristilo čuvati život pa izgubiti. Težeći za sličnošću s Kristom, naš otac Utemeljitelj je spoznao da je djelotvorna ljubav kraljica svih kreposti. On je neprestano živio Evanđelje kroz djela ljubavi i služenja Isusovoj najmanjoj braći i sestrama, ma tko oni bili. Ljudska potreba kod njega nije poznavala zapreke, premda je on često ostajao bez najosnovnijih sredstava za život. Na koncu njegova života Gospodin sam je podmirio sva njegova dugovanja. Utemeljitelj, kao apostol kršćanske ljubavi, nije samo čitao znakove vremena nego je bio znak u svom vremenu.

Sad je naše vrijeme da se sa Božanskog Izvora svakodnevno krijepimo i budemo živi znak Božje prisutnosti na koji se današnji potrebnici mogu osloniti. Dajite! Dajte sebe i dat će se vama! Istom mjerom će nam se mjeriti. Neka nam svaki čovjek i svaka sestra postanu bogoliki. Kad budemo dale sve od sebe za Boga, onda će i Bog dati "sve od sebe" za nas. Neka velikodušnost i brižnost oplemene naše služenje, a poštovanje međusobne odnose, da nikoga na putu ne izgubimo. Naši potrebnici će s anđelima tada biti i naši zagovornici pred Bogom. Budimo jedna drugoj anđeo koji čini da opet oživi duhovna energija i ozdravi naše ranjeno srce. Moramo se zaodjenuti u poniznost da možemo prihvatiti svakodnevne izazove na putu do sestre, drugog, malog, bolesnog, zbunjenog i u njima prepoznati "svoga" malog Isusa.

Nalazimo se u vremenu priprave do proglašenja "Godine posvećenog života", koju je najavio papa Franjo, a započet će Došašćem.

U Papinom Okružnom pismu pod naslovom "Radujte se..." stoji:

"Želio sam vam reći jednu riječ i ta riječ je radost. Tamo gdje su posvećeni, uvijek je radost." On u Pismu donosi jasne preporuke - obnavljati sjećanje o pozivu. "Od iskustava života doći do iskustva vjere; tražiti razloge istinske radosti; učiniti od života trajno hodočašće preobrazbe u ljubavi; zaustaviti se u trenutku polaska, u trenutku poziva; prizvati si u svijest zahtjeve hodočašća: podijeliti život s Gospodinom u poslušnosti vjere, blaženstvu siromaha i radikalnosti ljubavi, kako bismo se nanovo 'rodili' u zvanju." Pozvane smo vratiti se u središte osobnoga života i slijediti Učitelja.

Na Blagdan Rafaelova započinje naša jubilarna 125. godina života Družbe. Potrebno nam je obnoviti svoje srce kroz kupelj Božjeg milosrđa kako bismo doživjele "radost svježine, radost u slijeđenju Isusa; radost koju nam daje Duh Sveti." Svoje pouzdanje stavimo u Božju providnost i hrabro idimo naprijed.

Anđeo sestrinstva
će Ti pokazati
koliko braće i sestara dobivaš
ako drugima priđeš kao sestra.

  Vijesti - Sve