U samostanu "Antunovac" u Novoj Vesi, sestre zagrebačke provincije proslavile su 24. listopada, Dan osnutka i svetkovinu svetog arkanđela Rafaela, kao zaštitnika Družbe. Pripremale su se Devetnicom, a kao bliža priprava je bila trodnevna duhovna obnova pod vodstvom doc. dr. sc. Marjana (Marina) Ninčevića. U misnim slavljima i prigodnom riječju evocirao je razmišljanja o vjeri koja potvrđuje smislenost čovjeka u cjelini. Među svim uzorima vjere kroz cijelu povijest posebno mjesto pripada Mariji koja potpunim povjerenjem Riječi Božjoj pristaje da izgubi svoj život radi Boga. U svom činu vjere, Marija ne pušta Bogu da raspolaže samo njezinim duhom i njezinim srcem, nego također i njezinim tijelom. Njezina vjera nije, stoga, formula koja se može naučiti napamet. Kod nje vjera nije ni osjećaj, ni mentalna suglasnost sa činjenicama, niti slaganje s nekim načelima, njezina vjera je izbor i životno predanje. Bog, dakle, najprije traži naše povjerenje. Bez povjerenja u Boga, naša vjera stoji na slabim nogama. A kakva je moja vjera? Molim li ja u svim situacijama svoga redovničkog života: neka mi bude Bože po riječi tvojoj? Imam li povjerenja u Boga?

Drugog dana je u prvi plan došao Isus, što je On novoga donio u ljudsku povijest. Čovječanstvo je stoljećima vapilo za spasenjem i oslobođenjem, ali ga ljudi u Isusu nisu prepoznali ni prihvatili. Gotovo na svakoj stranici evanđelja čita se nerazumijevanje i neprihvaćanje Isusove osobe. Isus je svojim životom i praksom zacrtao na ovoj zemlji obrise najkorjenitije životne prakse koja se ne temelji na vlasti, moći, prisili, zakonu, inteligenciji ili genijalnosti, već samo na snazi srca i ljubavi, na nesebičnosti i usmjerenju prema čovjeku kao bratu i Bogu kao zajedničkom cilju. Zbog te novosti su sveci svesrdno posvetili sav svoj život Bogu i braći ljudima. Isus nije pružio nikakav reformatorski, akcijski program niti bilo kakav moralni kodeks, donio je svoja paradoksalno i čudesno očita protuslovlja: prvi će biti zadnji, najsiromašniji najbogatiji, najslabiji najjači, najneznatniji najznamenitiji, kako on mironosac donosi rat među ljude…Nas je poučavao kako da postanemo blagi i krotki, jer je poniznost pretpostavka svake krjeposti. Dok se sve zemaljske revolucije izvode zemaljskim sredstvima i silama i rađaju gorkim plodovima, nama valja izvoditi revoluciju nebeskim mjerilima: preobraziti i preporoditi najprije svoju nutrinu, pokazati zauzetu, čvrstu vjeru koja može mijenjati lice zemlje, jer mijenja čovjeka iznutra.

Treći dan je Isus trebao upasti u zamku glede prve zapovjedi u zakonu, stare teme židovske rasprave. Jeli to ljubav prema Bogu ili pak ljubav prema čovjeku. Nema bogoljublja bez čovjekoljublja, niti obrnuto, bez ljubavi prema sebi. Ili je ljubav trodimenzionalna ili uopće nije ljubav. Čovjek nam bez Boga izmiče. Bog nam bez čovjeka izmiče. Razrješenje te dvojnosti nalazimo u osobi Isusa Krista. U njemu možemo ljubiti i Boga i čovjeka i nebo i zemlju. Ali treba još i treća dimenzija, ljubav prema samome sebi. Ako svoje dobro vidim u sebi, to je egoizam, svoje dobro vidim u svijetu, to je materijalizam, svoje dobro vidim u Bogu to je prava ljubav prema sebi. Sve je to isprepleteno: jedinstvo u trojstvu, trojstvo u jedinstvu. Trodimenzionalnost ljubavi je misterij trojstvenoga Boga koji je ljubav. Ljubav je osnovna snaga svemira. Božja ljubav nas uvjerava da njezina ljepota i veličina nadilazi površne senzacije. Jedino je takav nesebičan život uvjet da budemo sretni. Ostvarenje Isusove zapovjedi kreće od bližnjega. Ljubav prema Bogu mjera je ljubavi prema čovjeku, a ljubav prema čovjeku mjera je vrijednosti našega života. Veličina naše vjere pokazuje se na onom rubnom području dobrih djela za koja nitko ne zna. Milosrdno srce je jedino u stanju ispuniti zapovijed ljubavi prema bližnjemu, jer milosrdno srce ne pita, već djeluje. Ako nam je ozbiljno stalo da radimo po Božjoj volji i da zračimo njegovom ljubavlju, Duh Sveti će obilno blagosloviti svaku našu odluku donesenu iz ljubavi.

Na svetkovinu sv. Rafaela svečano euharistijsko slavlje predslavio je mons. Antun Perčić. Propovjednik je dotakao svrhu naše Družbe, Utemeljiteljeve upute o vršenju i uvjetima poslanja, načine ostvarivanja misije služenja. Naglasak je stavio na molitvu i žrtvu da bi djelovanje bilo svrsishodno. O liturgijskoj molitvi i euharistijskoj žrtvi ovisi jačina žara u apostolskoj duši.

Na slavljeničkom druženju u zajednici sestara sudjelovali su uz prisutne svećenike, č. Majka s. M. Radoslava Radek i sestre iz naših samostana.