„Razvalite ovaj hram i ja ću ga u tri dana podići…“ Sjetimo se samo reakcije Židova na ove Isusove riječi: ma što to On može uopće napraviti u tri dana?! Zar i mi, kao i Židovi, ne pomislimo kako su tri dana premalo za napraviti bilo što, a kamoli podići nekakav hram?! Ali znamo dobro da Isus nije govorio o kamenomu hramu. Riječ je o puno dubljemu govoru kojega može razumjeti jedino onaj tko svoj život ne temelji samo na zemaljskomu kamenu.

O tome da se uistinu puno toga može napraviti i dogoditi u samo tri dana svjedoči nam i trodnevnica u čast svetoga Josipa u župi sv. Križa u Varošu. Zaštitnik je Crkve, domovine Hrvatske, naših obitelji, naših očeva… i ono što je nama posebno na srcu – zaštitnik je i naše splitske Provincije sestara Služavki maloga Isusa. Njegova zaštita pruža nam osjećaj da smo u sigurnim rukama, da se ne trebamo tjeskobno brinuti što će biti – jer on nas, očinskom ljubavlju i brigom, prati na našem životnomu putu. Isto onako kako je pratio i svojom brižljivošću čuvao maloga Isusa. 

Taj dragi i ponizni svetac svojom biblijskom tišinom u mnogim je srcima progovorio jače negoli veliki pismoznanci i njihove glasne riječi. Na isti način je u ova tri dana progovorio u našim srcima preko svećenika koji su s nama slavili ovu trodnevnicu i dan njegove svetkovine.

Prvi dan trodnevnice započeli smo u nedjelju s našim župnikom don Mihaelom Provićem koji je predslavio večernju svetu misu i, kao duša župe i ovoga događaja, ostao s nama sve ove dane. Drugi dan nam se pridružio fra Marko Đerek, župnik župe sv. Ane iz Čiste Velike, inače dijete župe sv. Križa i splitskoga Varoša, odrastao uz časne i uz njih naučio da se uvijek i u svakoj svojoj nesigurnosti može uteći svetomu Josipu jer on sve izvodi na pravi put. Treći dan bio je obilježen posebnim emocijama, jer nam je došao don Ivan Sučić, dugogodišnji varoški župnik, mnogim varošanima bio je upravo poput svetoga Josipa – zaštitnik, dobri otac, sigurna luka utočišta… ma sve ono što pastir po duhu Božjemu treba biti!

U srijedu, na sam dan svetoga Josipa, našoj župnoj zajednici i nama sestrama iz samostana sv. Ane, proslavi svetkovine pridružili su se štićenici i sestre iz samostana u Solinu, sestre iz zajednice na Bačvicama i iz Svećeničkoga doma, kao i naši vrijedni i dobri Prijatelji Maloga Isusa. Svečanu svetu misu predslavio je fra Martin Jaković, župnik župe sv. Stjepana pod Borovima i gvardijan samostana sv. Frane na Obali, u koncelebraciji s don Antom Delićem, također još jednim svećenikom koji je odrastao u Varošu i zvanje dobio rastući u okrilju župe svetoga Križa. Župnik don Mihael im je na koncu od srca zahvalio i naglasio kako su i njih dvojica dio naše župne obitelji jer su „uvijek tu“ kad god don Mihaelu zatreba malo pripomoći.

Svaki od njih nam je u svojoj propovijedi tumačio riječ evanđelja povezujući je sa životom svetoga Josipa, njegovom ljubavlju prema Mariji i Isusu i na poseban način poslušnošću prema Bogu: „… i učini kako mu naredi anđeo Gospodnji.“ Zapitajmo se i mi koliko ljubimo one koji su nam blizu? Jesmo li spremni i svoj život, svoj „komod“ dovesti u pitanje (kao što je to napravio sveti Josip) da bismo bili blizu onima koji nas trebaju? Zapitajmo se, onako u dubini svoga srca, koliko smo spremni „učiniti ono što nam naredi“ Bog? A on lijepo kaže: „Što god učiniste jednomu od ove moje najmanje braće, meni učiniste…“ Upravo je sada ova korizma vrijeme milosno, vrijeme spasa. Pokušajmo ne ljubiti samo riječju i ustima, nego srcem i djelom, biti bližnji u pravomu smislu te riječi. Upravo su to „srcem i djelom“ učinile i sestre, jer su našu župnu obitelj pozvale na druženje kod zajedničkoga stola u župnu dvoranu. Na poseban način su mislile i na one članove župe koji su potrebni pomoći, pa su ih sestre pohodile i vratile osmijeh na lice. Ne, nije u pitanju samo ono što se daruje „u vrećici“, nego je u prvomu redu ono što se daruje srcem, u prijateljskoj riječi i pogledu. To je ono što nam je u amanet ostavio naš zaštitnik sveti Josip: biti bliz svima koji su potrebni tvoje zaštite!

I onda će netko reći: ma što se to može učiniti u tri dana?! Mnogo, mnogo toga u tri dana se može: „gladna nahraniti, žedna napojiti, siromaha odjenuti, putnika primiti, bolesnika i utamničenika pohoditi, zarobljenike i prognanike pomagati, mrtve pokopati; dvoumna savjetovati, neuka poučiti, grešnika pokarati, žalosna i nevoljna utješiti, uvredu oprostiti, nepravdu strpljivo podnositi, za žive i mrtve Boga moliti“. Ako tako budemo činili, Krist će i preko nas svoj hram u tri dana podići, oživjet i zaživjeti na taj način u mnogim dušama. A što bi za nas bilo ljepše od toga da na koncu života čujemo Kristove riječi: „Valjaš, slugo dobri…“?! Ne čekajmo zato, jer „sad je vrijeme milosno, sad je vrijeme spasa“.

s. Petra Šakić