Prvo predavanje XXIX. Redovničkih dana u Zagrebu u petak, 20. rujna s temom „Proces mistične preobrazbe vjernika – molitelja u Kristu: 'Živim, ali ne više ja, nego živi u meni Krist'" (Gal 2,20) održao je provincijal Hrvatske karmelske provincije Svetog oca Josipa o. Vinko Mamić, OCD. Predavanje je temeljio na biblijskom pristupu molitvi ujedinjenja prema nauku sv. Terezije Avilske.

U prvom dijelu istaknuo je važnost simboličkog govora. U tom je kontekstu podsjetio kako se Isus koristi parabolama koje čine gotovo dvije trećine njegova govora. Tako često čine i mistici, pa i kod njih nalazimo mnogo usporedbi. Govoreći o molitvi kao dijalogu, o. Mamić je uputio na odlomak navještenja BDM gdje nalazimo upravo dijalog kao oblik marijanske molitve. Vezano uz BDM nalazimo i riječi „prebirala u srcu" a upravo Terezija Avilska naglašavala, kako se razgovor događa u srcu.

Predavač se posebno osvrnuo na simbolički opis „metamorfoze" molitelja što je usporedio s preobrazbom gusjenice u leptira. Naime, Bog s čovjekom koji mu se potpuno preda čini preobrazbu. Molitva priprema, a onda se događa susret s Kristom.

Sv. Terezija Avilska kada govori o meditaciji za nju je to događaj, jer se nije mogla odvojiti od Krista patnika. Kad je riječ o kršćanskoj meditaciji koja izvodi preobrazbu potrebno je imati sve sastojke koji proizvode "svilu", a to znači plodonosno živjeti puninu redovništva, onda se događa preobrazba. Meditacija sama ne može to učiniti. Preobrazba je istodobno izvanredni izvor spoznaje Bog ali i izvor ljubavi za Boga, naglasio je o. Mamić.

U posljednjem dijelu predavanja, predavač je upozorio na problem fragmentacije ljudske osobnosti. Riječ je o današnjem iskustvu poteškoća cjelovite opredijeljenosti za Boga. Terezija Avilska nam može puno reći o tome, njena djela nam mogu pomoći da se ostvarimo u punini, jer 'stvoreni smo da budemo sjedinjeni s Bogom', kako bi se uistinu ostvarila ona 'živim, ali ne više ja, nego u meni živi Krist', zaključio je o. Mamić.

Drugo predavanje „Čitanje Svetog pisma kao stalni pronalazak sebe - primjer sv. Efrema Sirskog" održao je doktorand iz Svetog pisma na Sveučilištu u Oxfordu fr. Srećko Koralija, OP.

U uvodnom dijelu predavač je prikazao neke karakteristike sirske teološke misli, često zaboravljene ili ostavljene po strani, koja se nalazila na raskrižju raznih kultura. Zatim je ukratko prikazao život sv. Efrema Sirskog (4. st.), ekumenskog sveca, velikog marijanskog pjesnika, kojeg su nazivali i „lirom Duha Svetoga", glazbenika, čija je teologija istodobno liturgija i poezija. 

U nastavku predavanja naglasio je važnost čitanja Svetoga Pisma kao vježbe pronalaženja samoga sebe kroz molitvu. U tom smislu govorio je o molitvi u nekoliko misli koje su nadahnute na himnima o Raju. Naime, molitva se na sirskom jeziku izriče s nekoliko pojmova pa se i različito prevodi - kao istraživanje, preklinjanje, pitanje koje se oslanja na uporište, izražavanje želje, razgovor, upozorenje, motivacija, škola, strpljivost, pokušavanje, ispit, kušnja, čuđenje, pojasnio je.

Na kraju, fr. Koralija se osvrnuo na sakramentalnost stvorenoga te naglasio da budući da je Efrem isticao 'fides adorans mysterium', posebnost njegove misli je u tome da se čitanje kao molitva i djelovanje shvaća sakramentalno a samim time je i ljudski život neprestano traganje i pronalaženje kroz uspone i padove. Stvoreni svijet te Stari i Novi savez tri su harfe po kojoj božanski svirač svira, isticao je sv. Efrem, zaključio je fr. Koralija. 

Drugi dan bio je u znaku izazova monaške duhovnosti i obnove redovništva u duhu Drugog Vatikanskog koncila

Drugi dan XXIX. Redovničkih dana, koji su se u organizaciji Hrvatske konferencije viših redovničkih poglavara i poglavarica održavali u franjevačkom samostanu u Dubravi 20. i 21. rujna, prvo predavanje s temom „Vjera i slušanje riječi – (fides ex auditu – Rim 10, 17) - izazov monaške duhovnosti redovništvu danas" održala je dr. sc. s. Ozana Krajačić, FDC. Ona je monahe predstavila kao svjedoke življene vjere i svjedoke radikalnog nasljedovanja Krista, kao ljude koji nisu bili teoretičari duhovnosti, već istinski tražitelji Boga. 

Osvrćući se na izazove monaštva i monaške duhovnosti, s. Krajačić je upozorila na 'kulturu površnosti', tj. njene opasnosti i posljedice. Naime, zbog životne buke i žurbe čovjek više ne zna mirovati, ne zna biti sam sa sobom i usvojiti Božju riječ koju prima. Stoga, iz razloga što se mnogo govori, riječ gubi ozbiljnosti i težini. No, redovništvu Božja riječ mora biti na prvom mjestu, pa je potrebno odvoditi se od bezvrijednosti. U tom vidu je naglasila važnost meditacije, slušanja i uranjanja u Božju riječ.

U posljednjem predavanju „Doprinos Drugoga vatikanskog koncila obnovi redovničkog života" dr. sc. s. Valerija Kovač, franjevka od Bezgrješne predstavila je sliku Crkve kao temelj razumijevanja redovništva, zatim aspekte koncilske vizije redovničkoga života, narav i kriterije obnove te dinamiku obnove redovništva u kojem se i kritički osvrnula na problematiku redovničkoga života. Naglasila je da se umjesto obnove, od koje se očekivao procvat redovništva, u nekim segmentima dogodila stagnacija. Uputila je i na dekret Perfectae caritatis, koji donosi konkretne smjernice kojima bi se trebala voditi obnova, te u tom vidu posebno istaknula konkretna načela provođenja obnove koja navodi dekret: „nasljedovanje Krista, čuvanje posebnosti svake redovničke ustanove, sudjelovanje u životu Crkve, primjereno poznavanje svijeta, naglasak na duhovnoj obnovi redovništva".

Postavila je i niz poticajnih pitanja za osobno promišljanje i propitkivanje svakog redovnika i redovnice o vlastitu mjestu u zajednici te doprinosu njezinoj afirmaciji. Također je istaknula pitanja o kojima bi trebale promisliti same redovničke zajednice, te Crkva u cjelini. 

Naime, prema mišljenju predavačice, „obnova je zahtjevna, jer je najprije obnova života, duha i mentaliteta, a takva se obnova ne može jednom zasvagda postići i zadržati poput nekog proizvoda, kao nešto gotovo što imamo. Obnova je vrlo kompleksna stvarnost koja se mora ostvarivati držeći u ravnoteži vidove poput: biti u svijetu, a ne od svijeta; život u slobodi i u predanju drugome; milosni Božji poziv i osobni poslušan odgovor; individualne težnje i zajednički život; odricanje i ispunjenje; kontemplacija i akcija; posvećenje i poslanje; različitost i jednakost; redovnička zajednica i mjesna odnosno opća Crkva; specifičnost oblika života i univerzalnost poziva na svetost; redovnička zajednica i svijet; sadašnjost i tradicija; sadašnjost i budućnost". S. Kovač je ustvrdila, kako „obnova ide krivim putem kada se prenaglasi jedan od tih aspekata nauštrb drugog", te zaključila „obnova redovništva nije potpuna bez obnove Crkve i obrnuto; a Drugi Vatikanski koncil još uvijek nije dovoljno iscrpljen izvor na putu obnove".