Sahranjena dobra majka Lucija (Luca) Radan

Sahranjena dobra majka Lucija (Luca) Radan

Ponedjeljak, 26. 1. 2015.

Dana  20. siječnja 2015. godine u Hrvacama, u 94-toj godini života, blaženo se preselila u kuću Oca nebeskoga dobra i plemenita žena, uzorna vjernica, dobra, požrtvovna i radosna majka Lucija Radan, od svih zvana Luca. 


Luca je rođena 1921. godine u obitelji Kodžoman u Hrvacama. Brak je sklopila s Matom Radanom u Hrvacama, u kojem je rodila sedmero djece. Marija i Vinko umrli su u dječjoj dobi, prije nego je rodila kćerku Mariju (s. Anemarie). Odgojili su tri sina: Milana, Antu i Ivicu, i dvije kćerke Anku i Mariju (s. Anemarie). Uz odgoj djece,  Luca od prvih dana dolaska u obitelj Radan, kroz dugi niz godina uspješno i marno obrađuje veliko imanje. U obiteljskom zajedništvu s Matom i Lucom živjeli su svekar, koji je jedno vrijeme bio u Argentini, svekrva, stric ˝ranitelj˝ i njegova žena. Njih  svih četvero u njihovoj starosti i bolesti Luca je požrtvovno njegovala i dodvorila.  Oni su više vodili brigu o domaćinskim poslovima u kući i oko djece, a Lucu je  brinula o gospodarstvu. Marnim i snažnim rukama, voljom i predanjem prema obitelji obrađivala je brojne njive: orala i kopala, sijala  i žela, sadila, zalijevala i brala. Vješto je upravljala plugom i konjima. Marnim i jakim rukama držala  je plug i orala duboke brazde. Svaki kutak uredno  je obrađivala, čvrsto držeći motiku, srp i kosu. Strpljivo je nosila snopove žita, vijala zrelo žito, te pšenicu, ječam i kukuruz u hambare spremala. Marno je sadla i vadila: krumpir, luk , kapulu, kupus i salatu. Nije marila za umor i znoj. Sve je  zalijevala molitvom i radosnim osmjehom. Uz trudni rad uzdizala je  dušu Bogu strelovitim molitvama i nizanjem Zdravomarija. Tako su Radanove njezine njive, vinogradi i livade  bile orošene Lucinim radom i molitvom.

Djecu je pripremala za školu i s njima išla k svetoj misi u crkvu. Učila ih je životnoj mudrosti, a sama nije znala ni čitati ni pisati. U zreloj dobi naučila je svoj prepoznatljivi potpis, koji joj je služio kod izrade dokumenta i potpisivanja isprava. Bila je prirodno nadarena, bistra, okretna, mudra žena. Kad su njezina djeca pošla za poslom u strani svijet izvan Domovine i Luca je počela svoja putovanja k njima. Bez da zna čitati nije se bojala otići  i do Beograda tražiti potrebnu vizu za Ameriku. Putovala je djeci u Sjedinjene američke države, Kanadu i više puta u Njemačku. Bez problema se snalazila, i bez teškoće se sporazumijevala, jer pozna jezik ljubavi. Znala je reći: ˝Meni je svugdje lijepo i dobro. Gdje su moja dica mogu i ja. Ja hvala Bogu mogu putovati, i sretna sam da mogu biti tamo gdje su moja dica.˝ Bila je prilagodljiva i ugodna u društvu, izuzetno otvorena i dobrodušna. Radovala se je i igrala s unucima. Razumjela one koji su odrastali, davala im mudre i korisne savjete, suosjećala sa svojim sinovima i kćerima. Posebna radost joj je bila što je njezina kćerka Marija odabrala redovnički poziv i postala redovnica, sestra Služavka Malog Isusa. Istinski je voljela sve časne sestre, i u svakoj od nas je prepoznavala svoju Mariju (s. Anemarie). Voljela je Crkvu, svoju hrvatsku Domovinu, a u ljubavi je prihvaćala i ostale gdje se našla.

Sa svojim mužom Matom proživjela je, ne samo  strahote i teškoće drugog svjetskog rata, nego i svu strahotu domovinskog rata. Kad su Srbi iz pravca Knina došli na Alebića kulu,  nadomak Radanovih kuća, i odatle napadali Hrvace, Luca i Mate, s ostalima koji su se našli u selu, jedva su živu glavu izvukli. Tek što su kuće i sve u njima s bolom napustili, stoku  i svie imanje, četnici su im kuće zapalili. Ni tada nisu proklinjali, u boli molili su Boga  da im se smiluje, da oslobodi od zla njih i njihovu djecu i da neprijatelje obrati. Luca je s mužom Matom otišla u Njemačku kod kćerke Anke, te sina Milana. Kad su se prilike smirile, vratili su se, i dok su planirali kako i na koji način obnoviti zapaljeno i podignuti novo, srce muža Mate nije izdržalo i naglo je preminuo. Luca ni tada nije klonula. S vjerom u Boga hrabrila je djecu da ide naprijed. Živjela je u obnovljenoj kući  u Hrvacama. Zadnjih godina, kad su visoke godine i onemoćalost tražile da bude stalno uz nekoga, živjela u obitelji kćerke Anke na Čiovu. Anka i njezin muž Janko, s velikom ljubavlju, pažnjom i blizinom, vodili su potpunu brigu o njoj. S njima je bila sretna i bila im je blagoslov. Oni su bili sretni da joj mogu uzvratiti ljubav. Pokazali su joj odanost, poštovanje i ljubav,  pružili su primjer prave skrbi o bolesnima i nemoćnima.

U visokim godinama života snažna Luca je bila je sve slabija. Dana 20. siječnja, dovezli su je kolima Hitne pomoći iz Čiova u Hrvace u obitelj sina Ivice, jer za nekoliko dana kćerka Anka je imala putovati za Ameriku. Luca je došla u svoje Radane. Iako nemoćna i bolešću iscrpljena, smirena i radošću ozarena u licu, okružena ljubavlju sina Ivice, nevjeste Smilje, kćerke Anke i kćerke s. Anemarie, u kasnim večernjim satima toga dana blaženo i nečujno se preselila u kuću Oca nebeskoga.

Sahranjena je u subotu 24. siječnja 2015. u Hrvacama. Svetu misu, u koncelebraciji s petnaestoricom svećenika predvodio je provincijal franjevačke Provincije Presvetog otkupitelja fra Joško Kodžoman, a sprovodne obrede je predvodio župnik fra Neven Pavilinušić. Na sprovodu je bilo pedesetak naših sestara, iz Vrhovne uprave vrhovne savjetnice s. Vesna i s. Marija, rodbina, prijatelji, te brojni župljani župe Hrvace. Riječi sućuti provincijalki s. Anemariji, njezinoj braći i sestri, uputio je splitsko-makarski nadbiskup mons. Marin Barišić, koji je istaknuo: ˝Primio sam vijest da je Vaša plemenita majka Lucija, dovršila svoje zemaljsko hodočašće i preselila se u vječnost. Živeći u zajednici, ali ne u redovničkoj, već u obiteljskoj i župnoj, na svoj način, bila je osoba posvećenog života s odgovornom ulogom supruge i majke, učiteljice i odgojiteljice - "provincijalke" u svojoj obitelji. Zahvalni Bogu na daru i dobroti svoje majke, s vjerom, nadom i ljubavlju, pratimo je iz zemaljskog doma u kuću Oca Nebeskoga. Dok izražavam svoju ljudsku i kršćansku sućut, Vama sestro, braći, sestri, mnogobrojnoj rodbini i čitavoj župnoj zajednici Svih Svetih rado ću se sjetiti pokojne majke Lucije i svih vas u svojim molitvama.˝

Osjećamo u srcu duboko poštovanje nad životom i smrću dobre majke Luce. Zahvalni smo Bogu na daru njezina života, na njenoj življenoj vjeri, prožetoj dubokom nadom i širokom ljubavlju prema svima, počevši od svoje obitelji do svakog s kim se susrela. Hvala joj što je uvijek imala, živjela i svima nama svjedočila smisao života, i u radostima i u teškoćama, kojih joj nije u životu manjkalo. Znala je uvijek ostati uspravna, makar je breme života itekako pritezalo. Resio ju je njezin životni optimizam i dobrodušni osmjeh pun miline i iskrene ljubavi. I stoga joj iskrena hvala na divnom primjeru vjere i životnog optimizma.  Hvala joj za molitve koje je danomice Bogu prikazivala za svoju obitelj, i za nas sestre Služavke Malog Isusa, za svoju župu, za hrvatski narod. Kao svijeća izgarala je i dogorjela u ljubavi, molitvi, radosti, trpljenu i strpljenju.

Provincijalka s. Anemarie u svoje osobno ime, u ime svoje braće, i sestre, izražava duboku zahvalnost svim sestrama na čelu s Časnom majkom s. Radoslavom, ocu nadbiskupu mons. Marinu Barišiću, provincijalu fra Jošku Kodžomanu, župniku fra Nevenu Pavilinušiću, svim svećenicima, mještanima župe Hrvace, svima koji su uputili molitve, usmene i pismene izraze sućuti, svima koji ispratili na vječni počinak dobru majku Lucu.

Pokoj vječni daruj joj Gospodine!

                                                                               s. Maneta Mijoč

  Vijesti - Sve