Samostan Egipat: Sestre SMI proslavile Rafaelovo i 136. rođendan Družbe

Samostan Egipat: Sestre SMI proslavile Rafaelovo i 136. rođendan Družbe

Subota, 24. 10. 2026.

U subotu, 24. listopada 2026. svečanim Euharistijskim slavljem u samostanu Egipat u Sarajevu, Družba sestara Služavki Maloga Isusa (SMI) sarajevske provincije Bezgrješnog Začeća BDM proslavila je Rafaelovo – 136. obljetnicu svoga utemeljenja. Sveto misno slavlje predslavio je dr. sc. preč. Ivan Rako – rektor Vrhbosanskog bogoslovnog sjemeništa (VBS-a) uz suslavlje vlč. Marina Petrovića – tajnika Vrhbosanskog nadbiskupa. U kapelici samostana Egipat okupila su se djeca iz Stadlerovog dječjeg "Egipat", članovi društva Prijatelji Malog Isusa (PMI), dobročinitelji, sestre Služavke Maloga Isusa, sestre franjevke i sestre milosrdnice.

U prigodnoj propovjedi preč. Rako je najprije progovorio o Tobiji i njegovu pratiocu za kojega reče: „Pratio je Tobiju na putovanju, štitio ga od opasnosti i pomogao njegovoj obitelji. Ali ono što nisu znali jest da njihov suputnik nije bio običan čovjek, nego arkanđeo Rafael. Tek na kraju otkriva se njegov pravi identitet. Tek tada razumiju da njihovo putovanje nije bilo prepušteno slučaju i da Bog nije bio odsutan ni onda kada ga nisu prepoznavali.“ Naglasio je stoga: „U tome se nalazi jedno od najdubljih mjerila kršćanskoga života. Nije dovoljno učiniti nešto dobro. Važno je i što svojim djelovanjem otkrivamo o Bogu. Jer moguće je pomagati drugima, a pritom tražiti vlastitu važnost. Moguće je služiti, a istodobno očekivati priznanje. Rafael nas uči da je istinska veličina služenja upravo u tome da čovjek ne zadržava druge na sebi, nego ih vodi prema Bogu.“

Preč. Rako se zatim osvrnuo na obilježavanje 136. obljetnice utemeljenja Družbe sestara Služavki Maloga Isusa ističući: „Kada je sluga Božji Josip Stadler utemeljio ovu Družbu, nije želio stvoriti samo još jednu ustanovu u Crkvi. Želio je da evanđelje postane konkretan odgovor na ljudsku bijedu, napuštenost i siromaštvo. Shvatio je da se vjerodostojnost kršćanstva ne dokazuje samo ispravnošću onoga što propovijedamo, nego i ozbiljnošću s kojom pristupamo čovjeku koji nas treba. Jer što vrijedi govoriti o Božjoj ljubavi ako čovjek pokraj nas ostaje bez iskustva te ljubavi?“ Naglasio je zatim: „Upravo zato naziv Služavke Maloga Isusa nosi snažnu teološku poruku. U središtu toga imena nije Bog koji se nameće snagom, nego Bog koji dolazi u slabosti djeteta. Svemogući Bog postaje ovisan o ljudskoj brizi. Onaj koji sve uzdržava dopušta da ga drugi nose na rukama. Mi veličinu najčešće povezujemo s moći, samostalnošću i utjecajem, a Bog svoju veličinu objavljuje u malenosti. I time zauvijek mijenja naše razumijevanje čovjeka. Od trenutka kada je Bog postao dijete, nijedna ljudska slabost više ne može biti razlog da čovjeka smatramo manje vrijednim.“

U nastavku propovijedi preč. Rako je ustvrdio: „Sto trideset i šest godina nije malo. Iza toga broja stoje generacije sestara, brojna djela ljubavi, nebrojene žrtve i molitve. Ali Isusova riječ danas nas ne poziva da ostanemo samo zagledani u ono što je bilo. Ona nas poziva da vjerujemo kako Bog još uvijek ima što reći i učiniti. Prošlost je razlog za zahvalnost, ali ne smije postati zamjena za budućnost. Tradicija je dragocjena samo ako u nama čuva živim ono zbog čega je nastala. U protivnome, možemo postati čuvari uspomena, a prestati biti svjedoci evanđelja.“

Pri koncu propovijedi poručio je sestrama: „Drage sestre, najveća zahvalnost za 136 godina vaše povijesti nije samo u tome da sačuvate primljenu baštinu, nego da joj ostanete vjerne u okolnostima današnjega vremena. Vjernost karizmi ne znači neprestano ponavljati ono što su činile prethodne generacije, nego s istom evanđeoskom odlučnošću odgovoriti na potrebe čovjeka našega vremena.“

Poručio je zatim: „Jednoga dana neće biti presudno koliko smo puta govorili o ljubavi, koliko smo planova ostvarili ili koliko smo priznanja primili. Pred Bogom će ostati ono što je od naše vjere postalo život. Ostat će dobro koje smo učinili kada ga nitko nije vidio, čovjek kojega nismo zaobišli i nada koju smo nekome uspjeli vratiti.“

Nakon misnog slavlja uslijedilo je slavlje kod obiteljskog stola uz tjelesnu okrepu i pjesmu. Na početku objeda provincijska je glavarica s. M. Kristina Adžamić pozdravila sve nazočne i zaželjela svima dobrodošlicu. Pri koncu slavlja provincijska je glavarica održala govor u kojemu se zahvalila svima, a ponajviše Gospodinu Bogu na svim darovima i milostima koje je izlio na Družbu. Uz zahvalnost Bogu provincijska je glavarica zahvalila braći svećenicima koji bratski prate našu redovničku obitelj, prisutnim sestrama Franjevkama i sestrama milosrdnicama za podijeljeno zajedništvo u slavlju. Zahvalila je okupljenim sestrama na doprinosu našem zajedničkom slavlju. Na koncu se obratila djeci Stadlerovog dječjeg Egipta ističući da je ovo i njihovo slavlje jer su oni sadašnja generacija onih kojima sestre služe i u kojima prepoznaju maloga Isusa.

s. M. Ljilja Marinčić

 

Galerija slika:

  Vijesti - Sve