Sedamdeset godina zavjeta sestre Čedomile
Sedamdeset godina zavjeta sestre Čedomile
Petak, 6. 1. 2012.
ZAGREB: Milka Čajko, kći Janka i Barbare r. Grden, rođena u Lepoj Vesi 15. siječnja 1925. 4. rujna 1939. ušla u samostan sestara Služavki malog Isusa u Zagrebu. Novicijatsko vrijeme je provela u Sarajevu gdje je položila prve zavjete 6. siječnja 1942 i dobila ime s. Čedomila. 1949. su komunisti prognali sestre iz Sarajeva pa su kao prognanice došle u Zagreb. S. Čedomila je radila kod djece s posebnim potrebama do 1952., zatim na župama u sv. Jeronimu, na Ksaveru, u Stenjevcu i danas se nalazi u Novoj Vesi.
Vršila je službu sakristanke, izrađivala je crkveno ruho, radila je kao kuharica, obrađivala vrt, uzgajala cvijeće. Bila zamjenica provincijalke, učiteljica sestara juniorki i kao predstojnica u stenjevečkoj zajednici.
Evo kako je izgledao taj put priča nam s. Čedomila: "Na putu iz škole, jedna mi je kolegica pričala da je vidjela časnu sestru. Tada sam u srcu shvatila da je to moj poziv. I ja ću jednog dana biti časna sestra. Sa četrnaest godina sam išla pitati župnika da me preporuči u samostan, a on mi je odgovorio da sam još premlada i da i nisam baš za taj poziv. Onda sam sama poslala molbu sestrama Karmelićankama. Čekajući odgovor išla sam u posjetu kuminoj kćerki u samostan Služavki Malog Isusa u Zagreb, s već razrađenom planom. Kad smo došle u samostan usmeno sam pitala poglavaricu da me primi u taj samostan. Poglavarica me primila i ja sam odmah ostala. Nakon godinu dana poslali su me u Sarajevo gdje sam nakon završene građanske škole položila svoje prve zavjete. Nakon drugog svjetskog rata komunisti su nas istjerali iz Sarajeva, gdje smo brinule o siromašnoj i napuštenoj djeci. Došle smo u Zagreb bez ičega i tu sam radila kod djece s posebnim potrebama, jer su nam zdravu djecu oduzeli. Onda su me poglavari poslali na rad u župu sv. Jeronima, zatim u franjevački samostan, pa u Stenjevec, gdje smo živjeli u dosta teškim uvjetima. Od 1971. sam u samostanu u Novoj Vesi, gdje radim i u župi. Kroz sve vrijeme, koliko god je bilo teško, osjećala sam radost redovničkog života i puninu redovničkog poziva."
S. Čedomila je u svakom poslu bila predana i služila kao uzor mnogim sestrama koje su je slijedile. Snaga joj je izvirala iz posebnog pouzdanja u Božju providnost, a duhovni vođa joj je bio o. Ante Antić, čovjek velike vjere i sveta života.
Najteže joj je bilo kad su ih komunisti istjerali iz Sarajeva, oduzeli im sve što su imale, na duhovnom i materijalnom području. U Zagrebu su krenule gotovo ispočetka, samo bez zdrave siromašne djece, s radom u župnom pastoralu. Najviše vremena je provela u radionici šijući crkveno ruho i kao sakristanka na župama. Njezin smisao za lijepo je došao do izražaja u kreacijama od konca i od živog cvijeća u crkvama.
Kao poglavarica i kao podložnica iskazivala je veliku ljubav i privrženost svojoj zajednici i Bogu.
Slavlje je zaključila osobnom molitvom: "U poniznosti srca želim izreći svoju skromnu zahvalu Gospodinu za bezbrojna dobročinstva koja sam u svojem životu primila. Zahvaljujem za moje roditelje koji su mi po Božjoj volji darovali život, te sam po svetom krštenju postala Božje dijete. Zahvaljujem za zajedništvo sa sestrama te za svaku sestru posebno. Zahvaljujem za svećenike i njihovu službu Tebi, a tako su i mene prema Tebi usmjeravali. Molim Te da milostivo izbrišeš sve moje grijehe i propuste, sve što nije bilo po Tvojoj volji. Još Te usrdno molim, nemoj se udaljiti, budi sa mnom do posljednje večeri, koju samo Ti znaš."