„Evo me, Gospodine, pozvao si me“; riječi su koje su osim u trenutku kada su ih s posebnim žarom u srcu izgovarale svečarice, odzvanjale cijeli dan  14. kolovoza 2015. prigodom zahvalnog slavlja redovničkih jubileja: ulaska u I. godinu novicijata te ulaska u II. godinu novicijata sestara Služavki Malog Isusa  u kući Djeteta Isusa u Livnu.

U 10.30. sati u svečanoj procesiji predvođene križem krenule su svečarice, glavarice te svećenici i Biskup s pjesmom na ustima prema kapeli, kako bi Euharistijom zahvalili Malom Isusu u Njegovoj najpotpunijoj prisutnosti po kojoj i nas čini braćom i sestrama, na daru redovničkog poziva te kako bi mu još jednom izrekle svoje: „Da!“.

Na početku svete mise, koju je predslavio dubrovački biskup mons. Mate Uzinić s koncelebracijom don Vedrana Torića,  don Ranka Vidovića, fra Josipa,  fra Jure Papića,  vlč. Mate Drlje, don Mirka Bitunjca,  don Ivana Sučića,  don Ivana Kovačevića,  don Ivana Delića,  don Hrvoja Draguna te patra Maurizia Annonia, prisutne je pozdravila provincijska glavarica s. Anemarie Radan. Pozdravivši najprije dubrovačkog biskupa, predvoditelja slavlja mons. Matu Uzinića  istaknula je kako smo s Dubrovačkom biskupijom povezane od početaka Družbe po našem Utemeljitelju sluzi Božjem nadbiskupu Josipu Stadleru. On je surađivao s dubrovačkim biskupom Josipom Marcelićem, koji je za njega 1913. godine Papi rekao: „Stadler je naš sv. Atanazije, a ako treba skinite najprije sve nas hrvatske biskupe a zadnjega Stadlera“. Pozdravila je zatim sve svećenike, s. Vesnu Mateljan, zamjenicu vrhovne glavarice, patra Maurizia, njegovog brata i suprugu te gđicu Enny - naše dobročinitelje. Uputila je pozdrav i rodbini svečarica zahvalivši im za roditeljsku i rodbinsku ljubav, za vjeru i molitve kojima su pratili i prate naše svečarice. Uputivši svoj pozdrav i svim sestrama na kraju  obratila se i svečaricama završivši riječima: „Drage naše slavljenice, u ovom euharistijskom slavlju iz dubine srca slavimo Gospodina. Zahvaljujmo mu na daru milosti redovničkog zvanja i posvećenja. Molimo ga da nas učini prikladnim sredstvom svoje milosti, da budemo žene koje teže svetosti, da budemo znak Božje dobrote i blizine za sve one s kojima živimo i radimo, s kojima se susrećemo. Zajedno dajmo hvalu Trojedinom Bogu, kojemu neka je slava i svaka čast na daru ulaska u novicijat naše postulantice, na daru ulaska u II. godinu novicijata naših dviju novakinja i zahvala za redovničke zavjete naših sestara.“ 

U propovijedi Biskup je naglasio kako je poziv univerzalan upućen svakom kršćaninu te kako nikada ne ide s prisilom. Ako hoćeš…rekao je Isus, a biskup se upitao : „Ako hoćeš što?“ naglasivši time uvjet pozitivnog odgovora na Kristovo pitanje - odreći se sama sebe i uzeti križ. Da je uzeti križ neophodno i jedino pravo, istaknuo je Biskup podsjećajući nas na riječi sv. Oca Franje upućene kardinalima kojima se osvrnuo upravo na prihvaćanje križa:  „ Kada hodimo bez križa , kada gradimo  bez križa i kada ispovijedamo Krista bez križa, nismo Gospodinovi učenici: onda smo svjetovni, onda smo biskupi, svećenici, kardinali, pape, ali ne i Gospodinovi učenici.“  Nakon što se osvrnuo na misna čitanja podjelio je s nama razmišljanja i o apostolskom pismu svetoga oca Franje svim posvećenim osobama u prigodi godine posvećenog života. Kao ciljeve godine posvećenog života Papa je postavio tri stvari: gledati prošlost sa zahvalnošću, živjeti sadašnjost s velikom ljubavlju te prigrliti budućnost s nadom, no također Papa je postavio i nekakva očekivanja, a Biskup je rekao kako bi naglasak umjesto na ciljeve trebali staviti upravo na očekivanja. Prvo očekivanje Pape jest da budemo svjedočanstvo istinitosti njegovih riječi: „Gdje su redovnici, ondje je radost.“  Govoreći o prvom Papinu očekivanju Biskup je citirao najprije samo pismo u kojem stoji: „-Crkva ne raste kroz prozelitizam, već privlačnošću.- Da, posvećeni život ne raste ako organiziramo lijepe kampanje za promicanje zvanja, nego ako djevojke i mladići koji nas susretnu osjete privlačnost prema duhovnome zvanju, ako vide da smo sretni muškarci i žene…“  rekao kako je ukoliko nećemo biti radosne redovnice bolje da uopće ne budemo.  Nadalje slijedeći Papino pismo  Biskup nas je pozvao da budemo proroci te da kako piše Papa: „omogućimo rast duhovnosti zajedništva prije svega u vlastitoj sredini, a zatim u samoj crkvenoj zajednici i preko njezinih granica“, da iziđemo iz samih sebe i pođemo na egzistencijalne periferije te da se uvijek propitkujemo o onome što Bog i današnji svijet traže. Biskup je istaknuo opasnot od zatvaranja u sebe i svoje probleme, osobito ukazavši na „problem“ sve manjeg broja mladih koji se odlučuju krenuti za Kristom. Pozvao nas  je da ne budemo autoreferencijalni te istaknuo opet  kako je potrebno sa zahvalnošću gledati na prošlost. Naša prošlost jest Utemeljitelj, jesu sestre koje su živjele našu karizmu prije nas te nam je pokazale primjerom. Sljedeći upravo te primjere živimo sadašnjost s ljubavlju gledajući u budućnost s nadom, znajući da se naša nada ne nalazi u našim snagama, u našim rukama već u Bogu.

Nakon što smo izmolili vjerovanje slijedio je obred ulaska u I. godinu novicijata postulantice Karle Zemunik čije je redovničko ime s. M. Faustina. Zatim je slijedio obred ulaska u II. godinu novicijata i odjevanja redovničkog odjela s. M. Antonjie Čobanov i s .M. Milane Žegarac. Prije samog vrhunca slavlja, sv. Pričesti, sestre su zahvalile Bogu za svoje redovničke jubileje. S. Celestina Jerčić, s. Zvjezdana Mateljan, s. Agnes Gabrić, s. Tadeja Marović, s. Smiljka Kužnini, s. Loreta Leventić, s. Andrijana Ćubelić, s. Pavlinka Matić i s. Fidelis Leventić (Zg.) zahvalile su Bogu za 50 godina zavjeta; dok je s. Miljenka Kapov zahvalila Bogu za 60 godina svoga služenja Njemu, obećavši Mu daljnju vjernost. Za 60 godina zavjeta zahvalna je i s.Elvira Vukušić koja je svoju zahvalu Bogu izrekla u svojoj zajednici kao i s. Inviolata Gračanin koja je Bogu zahvalna za 70 godina provedenih u služenju Malom Isusu. Na samom kraju Biskup je još jednom, poimenice, čestitao svečaricama te zazvao Božji blagoslov na njih i sve prisutne, a kapelicom je kao znak zahvale, radosti…odjeknula himna Družbe.

Slavlje je nastavljeno u ozračju radosti kod obiteljskog stola gdje je svoju riječ nazočnima još jednom uputila provicijska glavarica s. Anamarie Radan, zahvalila je  svima i čestitala slavljenicama. „Još jednom svih srdačno pozdravljam. Ugodno se osjećajmo. Slavimo Gospodina i zahvaljujmo mu za divni dar zajedništva i zajedničke potpore na Božjem putu“,  bile su njene završne riječi koje su se u nastavku slavlja uistinu ostvarile u slavljeničkom raspoloženju, pjesmom i osmjehom na svim usnama.                        

s. M. Milana Žegarac