“Smrt je tajna na koju odgovor daje samo Krist svojim uskrsnućem”

“Smrt je tajna na koju odgovor daje samo Krist svojim uskrsnućem”

Četvrtak, 19. 8. 2010.

ČARDAK: Tri sestre služavke Malog Isusa Provincije Bezgrešnog začeća BDM Sarajevo: s. Marija Filipa Pušeljić, s. Marija Matejka Jozinović i s. Marija Marta Rošić, koje su u utorak 17. kolovoza tragično stradale na pružnom prijelazu u mjestu Donji Kladari kod Modriče nakon što je na njihov automobil naletio putnički vlak, pokopane su u četvrtak 19. kolovoza na sestrinskom groblju pored samostana "Dolorosa" u župi Čardak kod Modriče. Taj je tragični događaj potresao ne samo Čardak, nego i cijelu Vrhbosansku nadbiskupiju kao i druga mjesta gdje su sestre djelovale te je župna crkva Žalosne Gospe u Čardaku bila premala da primi sve vjernike koji su došli na ispraćaj.


Sprovodnu misu uz banjolučkoga biskupa Franju Komaricu i mostarsko-duvanjskog biskupa Ratka Perića predvodio je vrhbosanski nadbiskup kardinal Vinko Puljić. Koncelebriralo je stotinjak svećenika, među kojima nekoliko svećenika iz Slavonskog Broda u kojem su dvije sestre djelovale više godina, a nazočni su bili i predstavnici pravoslavne Crkve. Sudjelovale su i mnogobrojne sestre od koji najviše služavki Malog Isusa. Pozdravnu riječ na početku je uputio domaći župnik Boris Salapić. "Smrt je tajna na koju odgovor daje samo Krist svojim uskrsnućem", kazao je na početku propovijedi kardinal Puljić te poruči da samo vjerom možemo odgovoriti na tajnu smrti. "Smrt nam govori budite pripravni, surađujte s Božjom milosti, jer život nam je samo jednom darovan", istaknuo je kardinal. Riječi sućuti susestrama i rodbini poginulih sestara uz kardinala Puljića iskazali su biskupi Komarica i Perić, i Pavao Madžarević, župnik župe Brodsko Vinogorje kod Slavonskog Broda u kojem su sestre djelovale.

Uime Družbe riječi sućuti kazala je s. Marija Ana Kustura, vrhovna glavarica i s. Marina Piljić, provincijalna glavarica koja je predstavila lik i djelovanje sestara.

S. Filipa Pušeljić
Rođena je 23. listopada 1946. godine u Adi, župa Odžak. Stupila je u Družbu 1962. godine, položila prve zavjete 1967. a doživotne 1974. Kao mlada sestra obnašala je službu u kancelariji Vrhbosanske nadbiskupije, a kako se je zarana razboljela, otišla je u mirovinu i radila što je mogla. Od 43 godine, koliko je bila u Družbi, posljednjih je godina djelovala u Slavonskom Brodu. Posebno je bila jaka u svojoj bolesti, koju je strpljivo i vjernički podnosila.
S. Matejka Jozinović
Rođena je 23. svibnja 1955. godine u Globarici, župa Radunice. Stupila je u Družbu godine 1970., položila prve zavjete 1974., a doživotne 1980. Obnašala je službe kuharice, katehistice, štrikerice: Posljednjih sedam godina bila je predstojnica u samostanu nadbiskupa Stadlera u Slavonskom Brodu, odakle je ovih dana trebala na novu službu u Gromiljak.
S. Marta Rošić
Rođena je 10. lipnja 1961. godine u Donjoj Skakavi, župa Poljaci. Stupila je u Družbu godine 1977., položila je prve zavjete 1981., a doživotne 1987. U svojih 29 godina redovništva najveći dio godina obnašala je službu kuharice, a poslije i vratarice, njegovateljice bolesnih i nemoćnih osoba i ostalih poslova. Služila je ne samo radom i molitvom, nego trpljenjem i strpljivim podnošenjem bolesti. Nakon liječenja u Sarajevu i Zagrebu trebala je doći u zajednicu u Slavonski Brod.

 

Propovijed kardinala Puljića na Misi za poginule sestre

Nadbiskup metropolit vrhbosanski kardinal Vinko Puljić predslavio je, 19. kolovoza u župnoj crkvi Žalosne Gospe u Čardak kod Modriče Svetu misu za tri sestre Služavke Malog Isusa Provincije Bezgrješnog začeća BDM Sarajevo koje su 17. kolovoza poginule na pružnom prijelazu u mjestu Donji Kladari kod Modriče: sestru Mariju Filipu Pušeljić, s. Mariju Matejku Jozinović i s. Mariju Martu Rošić. Prigodnu propovijed kardinala Puljića prenosimo u cijelosti:

Draga braćo u biskupstvu, hvala vam na vašoj prisutnosti i zajedništvu u ovoj boli, a na poseban način za zajedništvo u ovoj molitvi i slavlju Euharistije.

Draga braćo misnici, i vama hvala što ste se danas okupili da zajedno prikažemo ovu Svetu misu za duše naših pokojnih sestara. Došli ste s teritorija Vrhbosanske nadbiskupije i iz drugih biskupija jer želite izraziti blizinu i suosjećanje sestrama i rodbini povodom ove tragične smrti.

Na poseban način vama, sestre Služavke Malog Isusa i druge sestre, želimo na osobit način biti blizu i hrabriti u ovoj boli, ali i buditi nadu da s vjerom ispratimo poginule sestre. Također želimo izmoliti nove nasljednice koje će doći na njihova mjesta i nastaviti tamo gdje su one stale.

Na poseban način s vama, draga rodbino, dijelimo vašu bol u ovom zajedništvu Svete mise i želimo vas hrabriti u vjeri i nadi uskrsnuća mrtvih.

Draga braćo i sestre koji, okupljeni na ovoj sprovodnoj Misi, svojom prisutnošću želite sudjelovati i moliti te ispratiti zemne ostatke naših pokojnih sestara.

Stojimo pred tajnom na koju ne znamo odgovoriti. Prvo, ljudski govoreći, svaka smrt je tajna. Na nju odgovara jedino uskrsli Krist svojim uskrsnućem. Samo iz vjere možemo odgovoriti na tajnu smrti; iz vjere koja nas hrabri, kako reče i čitanje, da svoj život s Kristom živimo. S Njime umiremo, da bi s Njime uskrsnuli. S Njime umirati znači nositi vjerno i revno svoj svagdanji križ iz ljubavi prema Kristu. Na poseban način, to je smisao jednog redovničkog života. Zato sam i rekao, u svojoj pisanoj riječi sestrama, da je to znak koji trebamo čitati; znak na koji ne znamo odgovoriti, ali koji možemo čitati da nam bude poticaj za zdušno surađivanje s milošću Božjom. Život nam je samo jedan put darovan. Valja ga živjeti cjelovito i zdušno, kako nas i potiče riječ Božja - živjeti u suradnji s Kristom suobličujući se kroz Njegov križ, kako bi mogli biti suobličeni u času uskrsnuća. I to je, zapravo, jedini izvor utjehe. Sve druge riječi u času smrti su prazne; one ne mogu utješiti. Samo Kristova riječ nas može tješiti; samo Kristova riječ može nam otvoriti nadu. Zato nam je tako lijepo progovorio: "Svi vi koji ste umorni i opterećeni, dođite k meni i ja ću vas odmoriti“ (Mt 11,28).

Mi smo došli Kristu u ovoj Svetoj misi, umorni i opterećeni pred ovom tajnom smrti, želeći od Njega doživjeti odmor i utjehu, ali i hrabrost da se suočimo sa životnom stvarnošću. Nikad ne znamo kad će nas Gospodin pozvati. I ova smrt kao da nam kaže: budite pripravni, ne znate ni dana ni časa. I ove smrti, s kojima smo suočeni, kao da kažu: valja biti spreman svaki dan; valja s milošću Božjom surađivati. To nas potrese, ljudski je to. Prodrma nas to tako duboko da čovjek stoji pred tom tajnom i pomalo traži odgovor. I dobro je da se zamislimo jer valja ozbiljno život prihvatiti, valja ozbiljno s Kristom surađivati. „Učite se od mene“, poziva nas Krist. Želimo od njega učiti nositi svoj križ; želimo od njega učiti biti predani u ruke Božje. "U ruke Tvoje, Gospodine, predajem duh svoj“, tako je On molio s križa; tako i mi molimo u ovom svom životnom bolu kako bi mogli nositi svoj svagdanji križ.

Opraštajući se od zemnih ostataka naših sestara, sigurno primjećujemo činjenicu da su njihova mjesta ostala prazna i postavljamo ono ljudsko pitanje, kako i tko će popuniti ta njihova mjesta. Mi smo po ljudski onda smo zabrinuti, a posebno njihova provincijalna poglavarica koja mora pokušati organizirati da ta mjesta budu popunjena. Ovdje na poseban način pozivamo i pokojne sestre i nas sve na zajedničku molitvu: Bože, čim prije pozovi mlade koji će zauzeti njihova mjesta. Izmolimo njihove nasljednice kako bi ta mjesta ne bi ostala prazna odnosno kako bi se našle djevojke koje će reći: Isuse, evo me, mene pošalji; ja ću umjesto nje; ja ću nastaviti tamo gdje su oni stali. Drugom riječju, ova Sveta misa nije samo molitva za ove pokojne sestre, nego je i molitva: Bože, daj nam duhovnih zvanja.

Želim vas, drage redovnice, hrabriti. Prisutnost nas biskupa i svećenika jest znak poštovanja prema službama koje vršite, prema vašem zvanju i vašem poslanju. Također je to i izraz naše blizine i spremnosti da zajedno molimo: Bože, daj nam revnih i vjernih redovnica na polju ove nadbiskupije i biskupija jer su nam potrebne revne duhovne majke. Također, želim rodbini dati poticaj i ohrabrenje da istinski s vjerom ovo prime iz ruke Božje. Ljudski ne možemo na to odgovoriti, ali s vjerom možemo jer Božja ruka vodi naš životni put. Hrabrim vas: imajte pouzdanja u Boga; pouzdajte se u Božju ruku; vjeruj u Onoga koji je sam smrt pobijedio. On je grijeh i smrt pobijedio, a to je isto učinio i sa svojom Majkom uznijevši je na nebo, što smo slavili na Veliku Gospu. Danas još jasnije shvaćamo: i pred nam stoji taj put, put pobjede grijeha i pobjede smrti, ali samo u Isusu Krstu. U Njemu leži tajna pobjede grijeha i pobjede smrti.

Zato otvorimo svoja srca Kristu, Njegovoj riječi, Njegovoj milosti! Neka nam bude i snaga i utjeha u ovom životnom godu. Kao vrhbosanski nadbiskup želim ovdje reći: hvala!. U svoje vrijeme sve tri poginule sestre djelovale su na području nadbiskupije, ali i u samoj zgradi Nadbiskupskog ordinarijata vrhbosanskog. Hvala im za njihovo služenje. Nije moje da procjenjujem kvalitete; to Bogu predajem. Bože nagradi ih za svaku ljubav, za svaku žrtvu ugrađenu u ovu mjesnu Crkvu i opću Crkvu gdje god su služile. Ono ljudsko i slabo oprosti im. Nema nikog na ovoj zemlji da nije krhko i slabo stvorenje. Zagrli ih, Bože, u svom zagrljaju vječne božanske ljubavi i daruj im vječnu svjetlost, Amen!

 

Prigodna riječ biskupa Komarice na Misi za poginule sestre

Biskup banjolučki i predsjednik Biskupske konferencije Bosne i Hercegovine mons. Franjo Komarica uputio je prigodnu riječ na kraju Svete mise slavljene, 19. kolovoza u župnoj crkvi Žalosne Gospe u Čardaku kod Modriče za tri sestre Služavke Malog Isusa Provincije Bezgrješnog začeća BDM Sarajevo koje su 17. kolovoza poginule na pružnom prijelazu u mjestu Donji Kladari kod Modriče: sestru Mariju Filipu Pušeljić, s. Mariju Matejku Jozinović i s. Mariju Martu Rošić. Prigodnu riječ biskupa Komarice prenosimo u cijelosti:

Poštovana i draga s. Marina, provincijalna poglavarice družbe Služavki Malog Isusa,
poštovane i drage sestre ove iste družbe,
poštovana rodbino i rođaci, roditelji dragih naših pokojnica!

U prvom redu vama se želim s nekoliko riječi obratiti u ovom trenutku našeg zajedničkoga opraštanja od posmrtnih ostataka naših triju sestara. Uči nas Božja riječ preko apostola Pavla i njegove poslanice Rimljanima: „Uvjeren sam, doista: ni smrt... ni sadašnjost, ni budućnost... neće nas moći rastaviti od ljubavi Božje u Kristu Isusu Gospodinu našemu“ (Rim 8.38a.39).

S dubokom bolju i velikom potresenošću saznadoh za tešku prometnu nesreću u kojoj su smrtno stradale i tri revne članice Vaše, drage mi Družbe: s. M. Filipa, s. M. Matejka i s. M. Marta.

U ime ovdje nazočnih svećenika, redovnika i redovnica iz Banjalučke biskupije, dakako i svoje osobno, ali i u ime vjernika kojima smo to sinoć priopćili a koji su zajedno s nama molili, izražavam Vama, draga časna majko, provincijalna glavarice i svima članicama Vaše Provincije, Družbe, kao i ožalošćenoj rodbini, ovdje nazočnoj i nenazočnoj, iskrenu sućut prožetu molitvom za Božje milosrđe dragim nam Pokojnicama, a za Božju utjehu i pomoć svima ožalošćenima, ovdje nazočnima i nenazočnima.

Ispraćajući posmrtne ostatke preminulih sestara na njihovo počivalište do dana Uskrsnuća, kao Kristovi vjernici ne očajavamo. Nema zato ni mjesta, ni razloga, a ni prava za nas koji kažemo da znamo tko smo i da znamo cijeniti to što jesmo, tj. Kristovi sljedbenici. Mi obnavljamo i učvršćujemo svoju vjeru u Boga, koji nas je iz ljubavi stvorio i koji nas prati sve trenutke našeg života, pa i u samom trenutku našeg odlaska iz vremena u vječnost.

Kako čusmo, Sveti Pavao se čvrsto držao duboke istine o trajnoj Božjoj vjernosti prema nama, da nas ništa, pa ni sama smrt ne može rastaviti od ljubavi Božje, koju nam je poklonio u životu, patnji i smrti svoga Sina, Isusa Krista. U tu Božju ljubav ne bismo smjeli posumnjati ni u ovoj drami koja je zadesila Vas, cijelu Vašu Provinciju i Družbu, a i mnoge oko Vas. I u toj bolnoj drami ćemo biti pozvani svi, pa i Vi, a i mi, u prvom redu vi, reći svoj iskreni, iako bolni, ali spremni: Oče, budi volja Tvoja!

Pozivam Vas, doista kao brat u vjeri, da zahvalimo Gospodinu za plodan kršćanski i redovnički život, rad u Crkvi i za Crkvu naših preminulih sestara M. Filipe, M. Matejke i M. Marte. Zahvaljujem vama, dragi roditelji i draga rodbino, koji ste i rodili i pomogli našim sestrama da ostvare svoje redovničko zvanje, i da budu radosne u njemu. Vama, drage sadašnje i bivše poglavarice sestara, zahvaljujem za sav trud koji ste ulagali u njihovu redovničku izgradnju i koji ste ih podržavali na njihovom vjernom služenju Kristu kojega su upoznali više nego mnogi ovdje nazočni, svakako, pogotovo oni nenazočni, a među kojima su djelovali. Oni su Krista upoznali, zaljubili se u Njega, Njemu služili i Njemu se potpuno predali i u životu i u smrti. Što ima ljepše za čovjeka? Kad to uspije, uspio je sve. Zahvaljujem evo i vama svima, tugujući, da pokažete evo i vi danas snagu Božje ljubavi u vama. Kako imate tu snagu, koju vam daje dobri Bog, dobrotu i snagu te uvjerenje da će te se ponovo svi Vi, dakako i mi, koji smo poznavali i ne poznavali, s njima jednog dana družiti u vječnosti. Tako je Bog predvidio i nemamo razloga sumnjati u Njega inače se ne bismo smjeli zvati njegovim imenom ni biti kršćani, a pogotovo redovnice ili svećenici.

Zajedno s Vama, kako je rekao uzoriti Kardinal, molim i ja Gospodina da pozove nove velikodušne duše da one preuzmu posao u Crkvi, posao sestara koje je Gospodar života i smrti, a i Crkve svoje, pozvao k sebi u vječnost. Pokoj vječni darovao im Gospodin! I svjetlost vječna neka im svijetli! Počivale u miru Božjem!

 

Prigodna riječ biskupa Perića na Misi za poginule sestre

Biskup mostarsko-duvanjski i apostolski upravitelj trebinjsko-mrkanski mons. Ratko Perić uputio je prigodnu riječ na kraju Svete mise slavljene, 19. kolovoza u župnoj crkvi Žalosne Gospe u Čardaku kod Modriče za tri sestre Služavke Malog Isusa Provincije Bezgrješnog začeća BDM Sarajevo koje su 17. kolovoza poginule na pružnom prijelazu u mjestu Donji Kladari kod Modriče: sestru Mariju Filipu Pušeljić, s. Mariju Matejku Jozinović i s. Mariju Martu Rošić. Prigodnu riječ biskupa Perića prenosimo u cijelosti:

Drago Vinko kardinale, Franjo biskupe, braćo svećenici koncelebranti, drage sestre Služavke Maloga Isusa i sav ostali vjernički zbore!

Kad bi Gospodin Isus nekome izražavao sućut, a bilo je nekoliko zgoda koje nam prenosi Sveto Pismo, onda bi se služio s dvije božanske fraze, kako se izražava sućut drugom. Prva mu je fraza bila: „ne plači“, kako je rekao onoj majci što je išla za svojim sinom u Nainu, samo što ga nisu pokopali. „Ne plači!“ Kako ne plači kad suza suzu goni. „Ne plači!“. Tako kaže Marti i Mariji koje već četiri dana plaču i ne prestaju plakati za svojim bratom Lazarom. „Ne plačite… gdje ste ga položili?“ Tako će reći i onome Jairu i supruzi njegovoj: „Ne plači!“. To je Njegova sućut. Tako on kazuje. I ima razloga zašto tako kaže.

Druga mu je fraza sućutna: „Vjeruj, samo vjeruj“. Jaire, sad vjeruj! Pa evo do sada sam vjerovao da ćeš je ozdraviti, a vidim sada sve je propalo. Sad počni vjerovati ako nisi vjerovao, sad nastavi vjerovati ako si dosada ikako vjerovao! Marta, vjeruješ li ti da će tvoj brat uskrsnuti sad?

Zašto Isus ovako izražava sućut: „Ne plači, i samo vjeruj“. Zato što je On Gospodar života. Mi se u svom životu dva puta rađamo: rađamo se kad dolazimo na ovaj svijet i rađamo se kad odlazimo s ovoga svijeta. Isus ne upotrebljava tu izraze rađanja, već upotrebljava samo izraz preporađanja, onoga odozgor, onoga od Duha, od Presvetoga Trojstva; ono rađanje kojim se uranja u patnju ovoga svijeta, u smrt, u grob, a iz groba, u uskrsnuće. Samo je to za njega rađanje i preporađanje, sakramentalno, pravo, koje je On prošao, i kroz koje svi mi moramo proći. On ne upotrebljava izraz „smrt“, ni „umro“, nego „spava“. „Spava“ ona mala koja je umrla prije tri-četiri sata. „Spava“ Lazar koji je umro ima tri-četiri dana. Spava. Pa kako to spava? Po božanskoj snazi spava. On je usnuo. Život se mijenja, a ne oduzima. On je baš zato došao na ovaj svijet da nam to kaže i da nam nadu svu ulije – život se mijenja, a ne oduzima, ne uništava. Zato samo spava. Hajdemo probuditi našega prijatelja Lazara, hajdemo probuditi onu malu Talitu u Kafarnaumu, probuditi je, vratiti joj duh da kroz tijelo opet proživi, progovori, prohoda, pročuje, promisli. Duh.

Filipa, Filipa… Matejka, Matejka… Marta, Marta… E, kako bismo mi voljeli da su danas tri sestre, ne okrenute prema nebesima, nego da su okrenute prema zemlji, za prve zavjete, za vječne zavjete. Mi bismo se radovali kao zajednica, kao Crkva, ali Bog ima svoj plan. Bog ima svoje dekrete. Iako su sve tri imale svoje dekrete u džepovima, Bog je imao svoj dekret. Sestre Filipa, Matejka i Marta, dočekao vas na vratima raja sluga Božji, Josip Stadler, nadbiskup, vaš utemeljitelj, i predveo vas Isusu Kristu kojemu ste se zavjetovale prije toliko 43, 36 i 29 godina i čule od Isusa riječi koje su apostoli čuli: „Ustrajale ste sa mnom u kušnjama mojim“. Veličanstvene su to riječi. Znamo mi kako smo slabi, znamo mi kako posrćemo, padamo… Obarani - ne oboreni, proganjani – ne prognani… e, to je što se računa. Čule riječi: „Ustrajale ste sa mnom u kušnjama mojim“ i ostale vjerne do groba. Časna Majko, ne plači, samo vjeruj! Sestro Marina, ne plači, samo vjeruj! (kta)

  Vijesti - Sve