Tek što je napunila 100 godina preminula

S. M. ROZAMUNDA (JAKA) VUKAS

SESTRA SLUŽAVKA MALOG ISUSA

(26. II. 1922. – 29. III. 2022.)

U osam sati proljetnog jutra 29. ožujka 2022. u samostanu u Košutama, u 101. godini života i 80. godini redovništva, okrijepljena svetim sakramentima, dok su sestre molile uz njezin bolesnički krevet, blago je u Gospodinu preminula naša draga sestra s. M. Rozamunda Vukas. Čudotvorna Gospa Sinjska milim okom ju je pogledala, majčinskom rukom pomilovala i povela k svome Sinu. Posljednji ispraćaj s. M. Rozamunde obavljen je  u četvrtak 31. ožujka 2022. u 15 sati,  na mjesnom groblju u Košutama.

Sprovodni obred vodio je  don Tomislav Topčić, župnik župe Presvetog Srca Isusova u Košutama u pratnji   don Stipe Ljubasa, don Petra Dukića, don Ante Mateljana i don Marinka Duvnjaka, svećenika iz Zadra. Svetu misu, nakon ukopa, slavio je u crkvi Srca Isusova u Košutama don Marinko Duvnjak, a u koncelebraciji su bili:, don Anđelko Dukić, don Ante Mateljan, don Vjenceslav Kujundžić, don Josip Dukić, ml.  Don Marinko je kao bivši župnik župe "Sv. Josipa" na Plovaniji u Zadru, u kojoj je deset godina djelovala s. M. Rozamunda, zahvalio za njezino služenje u župi sv. Josipa u Zadru i u svim mjestima gdje je bila. Istaknuo je njezinu čvrstu, postojanu i djetinju vjeru, otvorenost prema svim ljudima, spremnost na požrtvovno služenje.

Na sprovodu je, uz vremenske teškoće, bilo nazočno oko trideset sestara iz Provincije, s časnom Majkom s. Marijom Banić, vrhovnom savjetnicom s. M. Vedranom Krstičević i provincijskom glavaricom s. M. Terezijom Pervan. Uz rodbinu iz rodnih Vedrina i župa Trilj i Košute bio je lijepi broj vjernika, te nekoliko časnih sestara drugih zajednica. Na kraju svete mise u ime sestara splitske Provincije od s. M. Rozamunde se oprostila provincijska glavarica s. M. Terezija Pervan.

Još su nam žive slike i lijepi utisci jedinstvenog slavlja u povijesti naše  Provincije, kad smo nedavno 26. veljače u samostanu u Košutama svečano proslavili 100. godišnjicu njezina rođenja. Bio je to dan  milosne zahvale za njezin dugogodišnji plodni život, satkan od molitve i rada, životnih križeva i čudesnih Božjih zahvata u njezinu životu. Tog dana u samostanu u Košutama bio je susret predstojnica naše Provincije, tako da joj je cijela Provincija u malom odala priznanje za njezin život među nama, za sve što je vedrinom duha i spremnošću utkala u život Družbe i Provincije. Oko obiteljskog stola našli su se uz sestre iz skoro svih zajednica, njezini nećaci i nećakinje sa svojom djecom i unučadi, prijatelji, don Marinko Duvnjak iz Zadra, župnik Trilja i dekan cetinskog dekanata don Stipe Ljubas, fra Ante Akrap, gradonačelnik Trilja gosp. Ivan Bugarin, koji je tom je prigodom s. M. Rozamundi uručio cvijeće i Povelju grada Trilja za njezin 100. rođendan i 80. godina redovničke službe, te predstavnici medija. Za svečanim stolom pravo duhovno obiteljsko slavlje, slavlje kulture života i življenog evanđelja. Veliki je to Božji dar i milost stogodišnjeg života i predanog služenja. Brojni su uputili s. Rozamundi čestitke, među njima i splitski nadbiskupi mons. Marin i mons. Dražen, đakovački nadbiskup Đuro Hranić i pomoćni biskup mons. Ivan Ćurić. Nadbiskup Hranić u čestitci s. M. Rozamunde piše: ˝Grlim ju kao sin majku˝, te posvjedočuje: ˝Nosim ju u mislima i u srcu u dubokoj zahvalnosti za jako puno sestrinske požrtvovnosti i različite geste dobrote, uslužnosti i pažnje prema meni kao svećeniku koji je svako ljeto bio u kući kod don Marinka Duvnjaka, gdje je s. Rozamunda bila na službi. Osjeti se to kad te netko prihvati sa srcem i velikodušnom dobrotom i požrtvovnošću, te kad te netko prihvati zato što mora jer ga je župnik pozvao da dođe. A najviše sam joj zahvalan za njezinu postojanu molitvu i prikazivanje raznih žrtvi staračke dobi za mene kroz posljednjih 21 godinu moje biskupske službe. Nakon imenovanja biskupom manje sam dolazio i manje smo se družili, ali smo duhovno još povezaniji. Ja jednostavno osjećam snagu njezine molitve za mene i znam da bez njezine molitve ne bih uspio riješiti određena zamršena pitanja i probleme s kojima sam se morao i još se uvijek moram suočavati. I zahvalan sam Bogu jer znam da će ona trajno za mene moliti, ovdje na zemlji, ali i nakon što će ju Gospodin jednoga dana pozvati u zajedništvo svojih ugodnika i blaženika.˝

 Sestra Rozamunda rođena je 26. veljače 1922. u Vedrinama, župa sv. Mihovila Trilj, od oca Petra i majke Pere rođ. Šipić, kao treće od osmero djece (5 sestara i dva brata). U samostan je došla ljeti 1938., živjela je i radila sa sestrama Služavkama Malog Isusa u franjevačkom samostanu na Poljudu u Splitu. 1940. odlazi u Sarajevo. Ulazi u novicijat 14. kolovoza 1941. godine. Privremene redovničke zavjete polaže 15. kolovoza 1942., a doživotne 15. kolovoza 1948. u Sarajevu.  

 Nakon položenih privremenih redovničkih zavjeta 1942., nekoliko mjeseci radi u ubožnici u ˝Egiptu˝ u Sarajevu kod dječaka, i pomaže u kuhinji, koliko je mogla, jer  je bila teško bolesna od tuberkuloze, koja je tada harala. Iz Sarajeva odlazi na liječenje u tuberkulozna vojna lječilišta na Ilidži i u Kasindolu, u kojima su radile sestre Služavke Malog Isusa. Premještena je zatim u Vitez, gdje od 1943. do 1945. radi u kuhinji, te na velikoj ekonomiji na kojoj sestre rade i tako uzdržavaju djecu u ubožnicama u Sarajevu.

 Na početku mjeseca listopada 1944. u Vitez došli su vojnici (partizani) u samostan i napravili pretres kuće, a s.  M. Rozamundu odveli u zatvor u Travnik, gdje je bila tri mjeseca u samici, a imala je 22 godine. Ostavili su joj samo krunicu. Samo bi uspjela kroz prozor samice vidjeti s. M. Bartolomeju, kad bi jednom sedmično išla prema zatvoru da joj donese robu i nešto hrane, kruh za cijeli tjedan, što bi predala stražaru i preuzela njezino rublje za pranje. U samici su je svaki dan ispitivali i pravili pritisak da nešto izda, ali ona svjedoči da, uz Božju pomoć, nikada ni u čemu nije popustila i nikoga nije izdala, niti nešto rekla o drugima. Iscrpljivalo ju je ispitivanje i podnošenje života u samici. Izišla je iz zatvora nakon tri mjeseca, na Bezgrešno začeće 1944. godine. U rano proljeće 1945. Božjim čudom vratila se iz kolone ljudi i tako izbjegla tešku tragediju križnog puta prema Bleiburgu. Naime došao je u samostan u Vitezu jedan njemački vojnik i tražio da im sestre dadnu kola i konje da nešto trebaju prebaciti. Predstojnica pošalje s. Rozamundu i s. M. Miroslavu da idu s tim vojnikom i kad to obave da vrate natrag kola i konje. S njima je pošao i jedan čovjek iz mjesta. Sa sobom ništa nisu ponijele, ni vode za piti, ni komad kruha za jesti. Sestra Miroslava se ubrzo vratila kući, jer nije mogla dalje hodati, a tako i čovjek. Sestra Rozamunda je nastavila dalje hodati s mnoštvom nepoznatih ljudi, a da ne zna kuda idu, u nadi da će vratiti u samostan s kolima i konjima. Cijelu noć je sva iscrpljena pješačila, žedna i gladna, a avioni koji su nadlijetali nad kolonom ulijevali su dodatni strah. U Žepču je kolona stala. U molitvi i razmišljanju gdje ovaj put vodi, kuda idu, kako će se vratiti, što će s njom biti, dođe joj misao i nutarnje nadahnuće: ˝Vrati se kući dok se možeš još vratiti.˝ Ona pusti kola i konje, pa u strahu i iznemoglosti, obazrivo i kriomice, vraća se natraške prema Zenici, paralelno s kolonom koja ide naprijed. Svi idu naprijed, a ona natrag. Božjom čudom vratila se i došla do sestara u samostanu u Zenici. U Zenici je znala po 3-4 dana biti u zatvoru, kada bi službeno nosila poštu  sestrama i župniku. Vojska bi je odvela u zatvor na ispitivanje, a ona je i tada bila hrabra i odlučna. 

Od 1945. do 1951. godine vrši službu kuharice u samostanu u Metkoviću. Bilo je to teško vrijeme, jer nije bilo dovoljno hrane, i nije se mogla kupiti. Hrana se dobivala na točkice. Najgore je bilo što nije bilo dovoljno kruha, ali svojom okretnošću, otvorenošću i pouzdanjem u Boga i tada se snašla, pa je isposlovala kod zapovjednika vojske da sestre dobivaju od njih kruh. 

  Od 1951. do 1956. godine vodi domaćinstvo u dominikanskom samostanu u Mandaljene. Od 1956. do 1971. godine vrši službu predstojnice u samostanu u Perastu. Od 1971. do 1974. vrši službu kuharica u kapucinskom samostanu u  Dubrovniku, a od 1974. do 1981. vrši službu predstojnice u zajednici u Mandaljeni. Od 1981. do 1991. godine vrši službu kuharice i neumornog vodiča u marijanskom svetištu na otočiću Gospe od Škrpjela u Perastu, sa s. M. Sofijom Cvitković, a od toga je pet godina bila sama na otočiću. Bila je uvjerena da joj je Gospa izmolila milost odvažnost za dar tumačenja povijesti svetišta, u koju bi unijela i vjerske istine i tumačenje iz Svetog  pisma na jednostavan pristupačan i razumljiv način posjetiteljima. Turisti su je s oduševljenjem slušali i upijali svaku riječ. Na otočiću je kao brižna domaćica ugostila mnoge biskupe i svećenike. Od 1991. do 1992. vrši službu kuharice u Mandaljeni. Od 1992. do 1994. u hrvatskoj katoličkoj misiji u Parizu vrši službu kuharice i imala je na brigu bolesnog don Zdravku Ostojića do njegove smrti. Od 1994. do 1996. vrši službu kuharice u Mandaljeni. Od 1996. do 2006. vrši službu kuharice u župi sv. Josipa u Zadru, a jedno vrijeme i službu predstojnice. Godine 2006. dolazi u samostan na Šinama u Splitu, iz kojeg je u 2010. godini jedno vrijeme bila na ispomoći u samostanu u Dobroti. Od 16. prosinca 2019. je u samostanu u Košutama, u kojem je i blaženo preminula.

 U oproštajnoj riječi provincijalka s. M. Terezija je istaknula: ˝s. M. Rozamunda uvijek je zahvaljivala Bogu na milosti da je uz sve strahove i križeve sačuvala mir duše, bistru pamet, hrabro išla naprijed, i rekla bi: ´Bože veliki, hvala Ti i slava na toj milosti.´ Bila je žena-redovnica jaka tijelom, duhom, vjerom, snagom, izdržljivošću. Prirodno nadarena, pristupačna svima. Posebno je bila pobožna Blaženoj Djevici Mariji. Iz molitve je crpila snagu za život i služenje.˝ Zračila je vjerom i pouzdanjem u Boga, molitvom, vedrinom duha, životnim optimizmom i požrtvovnom ljubavlju prema bratu čovjeku. S pravom joj u čestitci za stoti rođendan Splitsko-makarski nadbiskup i nadbiskup koadjutor pišu: ˝Božja ljubav upravila je Vaše korake putovima ovoga svijeta kao bi preko Vas pokazala svoju nježnost. Ustrajni koraci od Ilidže, preko Viteza, Metkovića Mandaljene, Perasta, Dubrovnika, Gospe od Škrpjela, Pariza, Zadra, Splita, Dobrote i Košuta, rukopis su koji je ispisalo Božje srce u ljudskoj povijesti.˝

 Na kraju svog govora provincijska glavarica je rekla: ˝Hvala Vam s. M. Rozamunda za primjer dobre, vrijedne, duhom jake, radosne i uzorne redovnice, za postojanost i ustrajnost u ljubavi prema Bogu i bližnjima. Osobno Vam zahvaljujem za sedam godina zajedničkog života u župi sv. Josipa u Zadru. Zahvaljujem don Marinku Duvnjaku svećeniku Zadarske Nadbiskupije te dugogodišnjem župniku sv. Josipa na Plovaniji u Zadru gdje je naša sestra bila na službi. Hvala Vam don Marinko za poštovanje koje ste pokazivali prema našim sestrama kao i prema s. M. Rozamundi koju ste vrlo cijenili kao i ona Vas. Hvala Vam na predvođenju misnog slavlja i nadahnutoj propovijedi. Hvala  župniku župe sv. Mihovila u Trilja i dekanu cetinskog dekanata don Stipi Ljubasu koji je s poštovanjem susretao našu sestru. Hvala Vam don Stipe na predvođenju sprovodnih obred. Hvala don Petru Dukiću samostanskom kapelanu, za svu duhovnu okrepu koju je pružao s. M. Rozamundi. Zahvaljujem časnoj Majci Mariji Banić ovdje nazočnoj. Zahvaljujem i ostaloj braći svećenicima na sudjelovanju u ispraćaju, kao i svim sestrama, osobito sestrama iz samostana u Košutama na čelu s predstojnicom s. M. Zorkom Radan, s. M. Lenardi Mateljan koja ju je njegovala. Hvala liječnici Ivanki Bravić koja je uvijek bila na pomoći zajedno s njenom nećakinjom Danicom. Izražavam sućut rodbini s. M. Rozamunde, nećacima, nećakinjama i ostalima kojih je iskreno voljela i za njih se Bogu  molila, i oni joj iskazivali ljubav. Hvala svima vama koji ste došli ispratiti na vječni počinak našu s. M. Rozamundu.˝

Draga s. M. Rozamunda, Gospodin Ti u rajskoj slavi bio vječna nagrada. Moli se za nas i izmoli nam kod Gospodina novih zvanja. Počivala u miru Božjem!

s. M. Maneta Mijoč