Molitva na početku:Sveti trojedini Bože, pozvao si nas danas u svoju blizinu jer nam je potrebno Tvoje svjetlo i ohrabrenje u našoj svagdašnjici. Ti nam ohrabrujuću snagu tvoga obećanja daješ u milosrdnom Isusu. Ali svoje svjetlo i svoju snagu darivaš nam i preko svjedočanstva mnogih ljudi koji su ga nasljedovali. Zato sada u ovom klanjanju na poseban način gledamo na slugu Božjega Josipa Stadlera, prvog vrhbosanskog pastira, našeg Utemeljitelja i našeg uzora u milosrdnoj ljubavi.

Milosrdni Isuse, želimo ti se povjeriti i u tebe staviti svoje pouzdanje.

U svom apostolskom pismu najave izvanredne Svete godine milosrđa „Misericordiae vultus“ (Lice milosrđa)Papa nas podsjeća da je: „Milosrđe sam temelj na kojem počiva život Crkve. Cjelokupno njezino pastoralno djelovanje moralo bi biti obavijeno nježnošću koju pokazuje prema vjernicima; ništa u njezinu naviještanju i njezinu svjedočenju svijetu ne bi smjelo biti lišeno milosrđa. Sama se vjerodostojnost Crkve očituje u tome kako ona pokazuje milosrdnu i suosjećajnu ljubav“. Uzor takvog pastoralnog djelovanja svećenici, vjernici, na osobit način Prijatelji malog Isusa i sestre Služavke malog Isusa mogu naći u prvom vrhbosanskom nadbiskupu Sluzi Božjem Josipu Stadleru. Upravo nam on, preko svojih pastoralnih posalnica, koje je upućivao svome svećenstvu svjedoči kako je potrebno pokazati nježnost i milosrdnu ljubav prema bližnjemu i ići im ususret. Tako u svojoj pastirskoj poslanici, objavljenoj u Vrhbosni, br. 5 od 1. ožujka 1896. godine, piše o svećeničkoj dužnosti, pastvi i uvriježenim običajima među vjernicima te daje određene naputke što svaki pastir treba činiti da bi zadobio povjerenje svojega stada. Nadalje obrazlaže potrebu češćih pohoda svojim župljanima, upoznavanja svakog ponaosob i njihovih potreba. Zatim daje poseban obrazac biskupa orleanskog u kojemu je na prvom mjestu zabilježeno kako valja redovito bolesnika pohoditi. Potom navodi, ako je župa velika, potrebno je imati suradnike koji će biti od velike pomoći da podsjete župnika na osobe koje imaju potrebe za sakramentima, te da ih sami posjete, pouče, ohrabre i pripreme za njih. Nadalje Stadler ističe kako je: „Jedna od najvažnijih briga pastirske službe da se bolesnici dostojno ispovjede i pričeste i posljednju pomast prime.“

Milosrdni Isuse, daj nam milost da učimo razmišljati, gledati i uočavati potrebe ljudi oko nas poput nadbiskupa Stadlera.

 

Kruh svoj s gladnim dijeli, tužna razveseli, bolesna pohodi, slijepca k cilju vodi! Milosti je čas, Isus zove nas! Milosti je čas, Isus zove nas!

 

Danas razmišljamo o temi kako je Stadler prakticirao tjelesno djelo milosrđa - bolesna pohoditi -. Kao vrhbosanski nadbiskup, na prostoru patničke i njemu posebno drage zemlje Bosne, ostavio je vidne rezultate svoga milosrdnog djelovanja. Pisana baština bilježi da je duhovna briga za bolesnike i siromašne, te revnost za duše bila najplemenitiji plod njegova milosrdnoga srca.Upravo tu milosrdnu ljubav prema Bogu i sirotinji potvrđuju i sljedeći redci:

-„Pritecimo braći u pomoć prema svojim – makar i slabim silama. Sirote smo, ali ništa ljepše kad sirota od svojih usta otkida i daje siroti.“

-„Bog je davao, daje i davat će.“

-„Radije, da se ja prevarim na desetorici krivih, nego da odbijem jednoga pravoga siromaha.“

Iz ovih redaka može se zaključiti da je Stadlera kao pravog pastira bilo  lako prepoznati. On je izgubljenu ovcu, bespomoćno janje, potrebitog člana stada, osobito bolesnoga, uvijek nastojao uočiti kao konkretnog čovjeka s licem koji ima svoje ime i osobnu povijest te mu poći ususret i prihvatiti ga. On nikada nije razmišljao da li mu to u datom trenutku odgovara. Dio puta je išao s njim. Molio je s njim. Preuzimao je odgovornost na svoja ramena bez pitanja i bez straha. U svakoj situaciji prelazio je s riječi na djelo. Skrbio se za svakoga od njih i duhovno i materijalno. Preporučivao je svojim svećenicima da „kad saznaju za kojeg bolesnika ne čekaju dugo, da ih bolesnik zove, jer se iz iskustva zna, da rodbina odveć kasno dade svećenika zvati k bolesniku; treba dakle i nezvan poći bolesniku u pohod. (...) od velike važnosti je da se bolesnik pohodi.“ Upozoravao je na važnost sakramenta bolesničkog pomazanja. Kao nadbiskup, kad bi netko trebao ispovijed ili neki drugi sakramenat, nikada nije čekao niti zvao svog tajnika da ode, nego bi se sam uputio u pohod bolesniku. Bio je svjestan važnosti pomirenja Božjeg stvorenja s njegovim Ocem. Papa Franjo nas podsjeća da je Isus Krist lice milosrđa Očeva. Njegovo milosrđe je bezgranično. Stadler je upravo tu dimenziju bezgraničnog milosrđa, tj. novog početka s Bogom, zauzeto i gorljivo naviještao i svjedočio kao dobri pastir. Svećeničku zauzetost za bolesne uspoređuje s liječnicima te piše: „Što, zar ćemo se mi braćo zadovoljiti s manje revnosti, gorljivosti, ljubavi od liječnika? Gle, oni toliko puta pohađaju bolesnika, i ne dosadi im, a zar nama da dosadi da ga pohodimo bar nekoliko puta? A eto, oni to čine, jer nadaju se koristi vremenitoj, a mi da toga ne učinimo, koji se nadamo nagradi vječnoj, kako za se tako i za same bolesnike. Zar da skrb za duše bude manja od brige za tjelesa?“ Eto, tako je Stadler razmišljao, živio, djelovao i nastojao poticati svoje svećenike na gorljivu i milosrdnu ljubav prema bližnjemu, posebice prema bolesnima.

 

 

Sada poslušajmo osobno iskustvo dvoje bolesnika: sestre i brata s mišićnom distrofijom:

„Od 1979. godine  dijagnosticirana mi je  progresivna mišićna distrofija. Potječem iz obitelji u kojoj su mi također sestra i brat oboljeli od iste bolesti. Već tridesetsedam godina sam u potpunosti paralizirana, u krevetu. Od  2014. uz krevet imam i  ortopedsko pomagalo, invalidska kolica. Svaki   dan u svom tijelu osjećam patnju nemoći, ukočenosti, izoliranosti i imam osjećaj da je Bog zaustavio vrijeme za mene kako bi izvršila „povjereni zadatak“.  Taj zadatak prihvaćam iz ljubavi prema Gospodinu.  Kad  mi je  teško  prislonim Raspelo  na srce  i  osjetim utjehu. Tada osjetim da je srce  postalo sretno, unatoč patnji, jer u nutrini doživljavam da „nema veće LJUBAVI  nego dati  život svoj za one koje ljubiš“ (Iv 15,13). Volja Božja za mene je da je moje srce našlo smiraj u Raspelu. Unatoč  hladnoći  života, beskraju muke i nemoći,  moje srce je sretno, zaista sretno jer je Gospodin sa mnom. Raspet je kao i ja. Zajedno s Njim u patnji doživljavam neiscrpno blago ljubavi, mira i spokoja. Milosrđe Gospodnje je zapravo doživjeti taj smiraj, sreću... unatoč tome što sam prikovana uz krevet i ovisna u potpunosti o tuđoj pomoći i njezi. To je Božja volja po kojoj mi je u srcu darovana milost spoznaje o Njegovoj  prisutnosti, o istini  da je on živi Bog, milosrdan i pun ljubavi i da se brine za me. Moja je  jakost  u Raspelu i u njemu me Gospodin tješi  svojom Ljubavlju.  Neizmjerna ljubav nebeskog Oca me neprestano poziva da hranim svoju patnju  molitvom za sve potrebite i da tako ispunim svoju zadaću na zemlji.“(Ankica Gadžo, Osijek)

 

„Svjestan sam od rane mladosti, svoje dg. progresivne mišićne distrofije - bolesti od koje se postepeno postaje nepokretan, a na kraju se umire u teškim mukama gušenja zbog otkazivanja plućnih mišića. Međutim, unatoč tome, realno bi bilo za očekivati da bi bez Božje nazočnosti i milosrđa upao u tešku depresiju. Možda bih okrivljavao sve oko sebe, a posebice Boga za moje stanje jer bi se smatralo da je on kriv zbog teške sudbine, ili bih naposljetku možda digao ruku na sebe smatrajući da je besmisleno dalje živjeti gledajući sebe kako svaki dan tjelesno umirem, jer ne postoji nada za ozdravljenje. Istovremeno, dragom i dobrom Bogu sam neizmjerno zahvalan što se u trenutku otkrivanja teške bolesti pobrinuo i za moje duhovne suputnike i svete uzore poput nadbiskupa Stadlera. S njima sam kroz patnju osjetio i otkrio Božju nazočnost i kako se u životnim (ne)prilikama izlila Božja ljubav na moj duh. Osjećam se sretno u duši, veselo, raspoloženo... Osmijeh s lica nikad mi ne nestaje. Zbog fizičke nepokretnosti, bolova, uskraćenosti u komunikaciji s vanjskim svijetom, svoju bolest ne doživljavam kao teret ili kaznu već kao milinu u duši koja me svaki dan preplavljuje poput vode koja navire i stvara bujice duhovnih milosti u mojoj nutrini. Tako u sebi doživljavam Božju ljubav i to me čini sretnim i zadovoljnim čovjekom na zemlji. Dok čitam literaturu o Sluzi Božjem Josipu Stadleru u meni se bûdi posebni osjećaj zahvalnosti za ovog Božjeg ugodnika koji je imao srce za bolesne i siromašne. U svojoj bolesti doživljavam se njegovim miljenikom i osjećam njegovu pomoć. Rado mu se molim i preporučam sa žarkom željom, ako je Božja volja, da se po njegovu zagovoru dogodi čudo moga ozdravljenja, jer ga zaista svim srcem štujem, volim kao svog sveca i imenjaka, i molim mu se, što me dodatno veseli svaki dan. Poistovjećujem se s njegovim humanim radom, jer sam oduvijek volio pomagati siromašnima i osjećam tu milosrdnu dimenziju u duši poput Stadlera ... A patnja koju mi donosi bolest, ukazuje mi na Očevu volju i na patnje njegovog Sina na križu kojega je neizmjerno volio. Stoga svoju patnju i bolove, koji su ponekad neizdrživi prihvaćam kroz radost i veselje, te s pouzdanjem i povjerenjem u milosrdnog Oca“. (Josip Gadžo,Osijek)

 

Papa Franjo je pozvao cijelu Crkvu da iziđe na periferiju. U čemu, kao svećenik, redovnica, kršćanin vidim svoju zadaću u Crkvi?

Kako se odnosim prema onima koji se nalaze u rubnim situacijama?

Kako doživljavam svoju vjeru kad moram trpjeti?

Kako vjerujem u Božju riječ i njegovu poruku ljubavi i milosrđa?

Što za mene znači raspeti Gospodin?

Stajati „pod križem“ znači biti tu za druge kad se nalaze u bezizlaznoj situaciji. S kojim osjećajima im pristupam?

Mogu li se bolesni i potrebiti u mene pouzdati?

Vidim li pokraj sebe osobe koje su potrebne riječi ohrabrenja i ljubavi?

Vjerujem li da ljubav nikad ne umire?

Kako se odnosim prema bolesnima?

Kako pomažem umirućima da umru čovječnije?

Kako mi u ovoj Godini milosrđa može pomoći Stadlerov primjer milosrdne ljubavi prema bližnjemu, osobito kad je bolestan?

Što sam u ovom klanjanju primio/la kao poruku i kako je mogu primijeniti u svom životu?

 

P  „Hvaljen i slavljen budi, Isuse, u presvetom Oltarskom sakramentu

S  Sada i vazda i uvijeke vjekova. Amen.

P  Klanjamo ti se, milosrdni Isuse, koji si prisutan u našoj sredini pod  

    prilikama kruha. Izlažeš se nama kao što si se nekoć izložio ljudima;

    prije svega siromasima i bolesnima, tjeskobnima i onima koji trpe  

    raznovrsne duševne i tjelesne boli, malenima i prezrenima. I mi ti

    večeras prinosimo patnje svih bolesnih, a posebice Ankice i Josipa.

S  Klanjamo ti se, milosrdni Isuse, dobri pastiru svih izmorenih i 

    opterećenih.

P  Klanjamo ti se, milosrdni Isuse, koji nas pozivaš da budemo kao ti, da te 

    slušamo, nasljedujemo, te djelom i istinom vršimo tvoju riječ.

S  Klanjamo ti se, milosrdni Isuse, prava božanska Riječi u našemu

    ljudskom govoru.

P  Klanjamo ti se, milosrdni Isuse, koji nas jačaš u sakramentima Crkve. 

    Predaješ se za nas i preobražavaš nas u svakoj svetoj misi. U svetoj

    pričesti primamo te u kruhu života i prihvaćamo u svoj život kao

    najunutarnjiji izvor snage. Dolaziš k nama da se nastaniš u nama.

S  Klanjamo ti se, milosrdni Isuse, hrano naših duša i naše vjere.

P  Klanjamo ti se, milosrdni Isuse, i zahvaljujemo ti što nas povezuješ u 

    novu zajednicu braće i sestara, čiji si ti jedini Gospodin. Pomozi nam

    da jedni druge susrećemo s poštovanjem i uvažavanjem, osobito kada

    susretnemo bolesne osobe na duši i na tijelu.

S  Klanjamo ti se, milosrdni Isuse, prijatelju bolesnih i siromašnih.

P  Klanjamo ti se, milosrdni Isuse, tvojim se zovemo imenom kojim si nas

    izabrao i osposobio da budemo tvoji svjedoci u ovome svijetu. Pomozi

    nam da današnji ljudi na nama mognu iščitati kako je tvoja poruka

    milosrđa dobra i vjerodostojna, kako je čovjekoljubiva i utješna.

    To molimo tebe, milosrdni Isuse, da nam udijeliš svoju ljubav i

    oproštenje od svih naših grijeha.

S  Amen.“  (Prema: Paul Weismantel: Mit meinem Gott überspringe ich Mauern, preveo i priredio Pavao

                            Madžarević, Brodsko Vinogorje, veljača 2013.)

 (P – predmolitelj; S – svi)

 

1. Napustiti nas može i prijatelj i brat, al' ti ćeš, KristeBože, uvijek nas k sebi zvat.

Pripjev:U tvome srcu ima mjesta za ljude sve, jer došao si svima, svi da te zavole.

2. I kad smo tužni, sami, i ne znamo svoj put, u magli i u tami tvoj glas je dobro čut. U tvome ...

3. Ti uvjek s nama budi i liječi našu bol, da svi mi grešni ljudi stignemo za tvoj stol. U tvome ...

 

 

P  „Milosrdni Oče, temeljna snaga našega ljudskog života jest povjerenje.  

    Ti nam ga stvaraš i darivaš. Uvijek iznova nam iskazuješ povjerenje.

    Iako nas ljude dobro poznaješ, vidiš naše slomljeno povjerenje, ali ti

    ostaješ uvijek vjeran.

S  Milosrdni Oče, tebi se povjeravamo i u tebe stavljamo svoje pouzdanje.

P  Milosrdni Oče, gledaš nas nježnim očima punim ljubavi, prihvaćaš

    takve kakvi jesmo da bismo postali onakvi kakve si nas htio, tvoje

    dostojne slike i prilike, tvoja ljubljena djeca, tvoje kćeri i sinovi. Mi smo

    tvoj  sveti puk, tvoje kraljevsko svećenstvo.

S  Milosrdni Oče, ti nam daješ takvo dostojanstvo, ti nam iskazuješ takvu

    čast.

P  Milosrdni Oče, u mijenama sreće i nesreće naših životnih puteva uvijek

    si nas pratio i vodio, premda smo mi to tek puno kasnije tako shvatili. Ti

    si taj koji i danas dodiruješ i pokrećeš srca ljudi. Ti si taj koji hoćeš naša

    srca ojačati i oblikovati, oplemeniti i očistiti, obnoviti i preobraziti. Ti si

    taj koji počivaš i stanuješ u srcima ljudi. Ti si taj koji si u srce položio

    nemir čežnje, da bi se smirilo u tebi.

S  Milosrdni Oče, jedino je kod tebe naše srce zaštićeno.

P  Milosrdni Oče, u tvome Sinu, širom si otvorio svoje srce za sva vremena

    i za sve ljude. Po njemu si darovao svoje srce svakomu čovjeku. On nas

    susreće kao dobri pastir koji se brine za nas ljude, koji ide za

    izgubljenom ovcom i vraća ju i štiti da bi ju ozdravio, spasio i iskazao

    svoju milosrdnu ljubav.

S  Milosrdni Oče, pouzdajemo se u tvoju riječ, slijedimo Isusov primjer.

P  Milosrdni Oče, tebi su poznati svi naši putovi. Ti znaš što nas trenutačno

    tišti i muči, što nas izaziva i plaši. Ali ti nam nisi dao duha bojažljivosti,

    nego snage, ljubavi i razbora. Uza sve brige koje nas opterećjuju,

    želimo svoju nadu i pouzdanje stavljati u tvoje milosrdno srce poput

    Sluge Božjeg Josipa Stadlera. To te molimo po Kristu, Gospodinu

    našemu. Amen.“  (Prema: Paul Weismantel: Mit meinem Gott überspringe ich Mauern, preveo i

                                                     priredio Pavao Madžarević, Brodsko Vinogorje, veljača 2013.)

 

Milosrdni Oče, puni pouzdanja došli smo k tebi sa svojim prošnjama i nakanama, s brigama i nevoljama ljudi koji su nam se preporučili. U ovoj Godini milosrđa imamo priliku otvoriti srce svima onima koji su potrebni naše nježnosti, ljubavi i pažnje. Po tvome Sinu i po uzoru Sluge Božjeg Josipa Stadlera želimo i molimo sa žarkom željom

P  Da budemo osjetljivi na vapaj bolesnih ljudi koji su u potrebi –

S  Milosrdni Oče, daruj nam osjetljivo srce!

P  Da budemo za druge kad su u bezizlaznim situacijama –

S  Milosrdni Oče, daruj nam osjetljivo srce!

P  Da se bolesni mogu pouzdati u nas –

S  Milosrdni Oče, daruj nam osjetljivo srce!

P  Da pored osoba koji su u rubnoj situaciji ne zapadamo u

    samosažaljenje i da ne bježimo –

S  Milosrdni Oče, daruj nam osjetljivo srce!

P  Da kad bolest uznapreduje i postane naporno izdržimo u strpljenju -

S  Milosrdni Oče, daruj nam osjetljivo srce!

P  Da i u situaciji kad ne možemo učiniti ništa ostanemo postojani i

    dosljedni –

S  Milosrdni Oče, daruj nam osjetljivo srce!

P  Da jednoga dana kada sve prođe budemo zahvalni za svu ljubav koju

    smo smjeli iskusiti –

S  Milosrdni Oče, daruj nam osjetljivo srce!

 

Zahvaljujemo ti, milosrdni Oče, za Papu Franju koji nam je proglasio Godinu milosrđa. Zahvaljujemo ti za divne uzore u Crkvi koji su svojim životom i radom svjedočili milosrdnu ljubav prema bližnjima. Na poseban način zahvaljujemo ti za tvoga Slugu Josipa Stadlera, kod kojega uočavamo sedam djela milosrđa na način kako je to današnjim govorom izrekao biskup Joachim Wanke iz Erfurta:

„Milosrđe znači jednom čovjeku reći:

Ti pripadaš k tome.

Čujem te.

Govorim o tebi dobro.

Idem dio puta s tobom.

Dijelim s tobom.

Posjećujem te.

Molim za tebe.“

Budimo i mi milosrdni kao Otac naš nebeski. Amen!

 

s. M. Marina Piljić