U četvrtak 8. listopada 2020. godine, u katedrali Srca Isusova u Sarajevu, obilježen je spomen na prvog vrhbosanskog nadbiskupa slugu Božjega Josipa Stadlera i dan molitve za njegovo proglašenje blaženim. Sveto misno slavlje, kojemu je prethodila Krunica, predslavio je katedralni župnik preč. Mato Majić. Krunicu, misna čitanja i pjevanje animirale su sestre Služavke Malog Isusa zajedno s kandidaticama, a na misi su sudjelovala i djeca iz Stadlerova dječjeg „Egipta“ i vjernici sarajevskih župa.

Na samom početku svete Mise, župnik je pozdravio nazočne i potaknuo sve na skrušenost i molitvu. U prigodnoj propovijedi koju je započeo riječima svetoga Evanđelja: Ištite i dat će vam se! Tražite i naći ćete! Kucajte i otvorit će vam se! (Mt 7,7), istaknuo je slijedeće: „I mi molimo, između toliko toga, svakog osmog u mjesecu da Bog uzdigne na čast blaženih i svetih svoga slugu, našega nadbiskupa vrhbosanskog Josipa Stadlera. Bog zna kada će to učiniti i kada će nas time počastiti, ali ako molimo slabo ili loše, onda će Bog čekati da bolje molimo. Bolje moliti znači Josipa Stadlera nasljedovati. Moliti znači iskreno htjeti biti kao on. Ako se to na nama ne vidi ili ne prepoznaje, onda loše molimo, kako On da usliši lošu molitvu? Bog želi pravu molitvu. Zato mi dopustite da evo na ovaj način zajedno s vama razmišljam o pitanju koje je imao i on, a imamo i ja i ti – što Bog želi od mene?“

Župnik je zatim dodao: „Jedna od većih životnih muka jest donošenje odluka. Pred tu smo muku stavljeni svaki dan po nekoliko puta, od djetinjstva. Što smo zreliji to više i to težih odluka u životu moramo donositi. I uvijek se pitamo što će nam te naše odluke donijeti. Odluke mogu imati kobne posljedice. I kako nam god  izgledalo da su one samo moje, osobne i tiču se samo moga ili tvoga pojedinačnog života, te odluke će imati uvijek i posljedice za sve one s kojima smo mi životno povezani. Čak i onda kada su te odluke skrovite i kada nemaju neki vidljivi materijalni i fizički učinak. Stoga zreli ljudi, veliki ljudi i mudri ljudi svoje važne životne odluke uvijek donose nakon dugoga promišljanja i savjetovanja sa samim sobom, sa drugima, sa  prijateljima kad god je to moguće, a vjernik i sa Bogom“. Župnik je zatim istaknuo da „neki opet potpuno preuzimaju inicijativu i gotovo i ne pokušavaju otkriti Božje naume i nakane u svojim odlukama. Takvima Bog može poslužiti samo kao dežurni krivac, ako posljedice sebične odluke budu loše. Ako posljedice budu dobre, sebi će pripisati zasluge“.

Nadalje je župnik kazao: „Istinski vjernik, a to smo mi, barem tako kažemo, donosi svoje odluke u partnerskom odnosu i u dosluhu s Bogom. On ne umanjuje svoju odgovornost u donošenju odluka, ali dobro zna da bez Boga ne mogu  biti dobro donesene. Prisjetimo se Isusa. Bezbroj puta bio je napadan od raznoraznih zbog donošenja svojih odluka i djelovanja, a koje se nije se poklapalo sa službenim predstavnicima vjerskih ili društvenih institucija njegova naroda. A njegovo temeljno poslanje bilo je samo jedno – vršiti volju Onoga koji ga posla, spasiti čovjeka. Bog i od nas kada dođemo u sumnju, želi da shvatimo da je najbolje odlučiti se za ono djelo koje će pomoći čovjeku koji u tome trenutku treba našu pomoć. Evo upravo je to otkrivao sluga Božji Josip Stadler. Bio je još u djetinjstvu čovjek molitve. I kao svećenik i kao nadbiskup, kako stoji zapisano o njemu, molio je najmanje sedam ili osam sati dnevno, živio je od Euharistije. On je shvatio da ništa neće moći bez onoga koji može, a to je Bog. Sve je u njemu nalazio. Duboko je shvatio ono kad Isus kaže Tko ostaje u meni i ja u njemu taj donosi mnogo roda (Iv 15, 5). Zato je često njegova misao bila biti nakalemljen poput loze u Kristu. Odatle je crpio svoju snagu i zato je stalno razgovarao sa svojim Prijateljem, razmišljao, savjetovao se, u svemu svome djelovanju pa je zato bio i velik čovjek, velik molitelj, velik vjernik, velik svećenik, velik pastir, a evo i veliki sluga Božji. Njegov život je molitva, sjedinjenje s Kristom do kraja. Zato je i njegov životni put bio živi čovjek, potrebiti. Zato je i ustanovio sestre Služavke Malog Isusa, koje će poslužiti maloj osobi koju nitko ne vidi, nitko ne treba, nikoga nema, a sve treba. Saginjući se nad takvima, zapravo se klanjamo pred Presvetim. A svi smo mi potrebni tisuću puta danas lijepoga pogleda, pozdrava, lijepe riječi, uslužnosti, razumijevanja, praštanja. Samo tako ćemo biti veliki. Ne možemo imati veliko srce bez povezanosti s Bogom, bez sjedinjenosti s Njime. Možeš li reći da si s Bogom prijatelj, da je On tvoj prijatelj? Može li Bog to reći za tebe? Kada se ta dva odnosa usklade, onda je sve moguće, onda smo svi mi potencijalni veliki ljudi, veliki sluge Božje, divne kćeri i sinovi Božji na koje je Bog ponosan“.

Na kraju propovijedi župnik je potaknuo prisutne da zamole Boga da budu ono što je bio Josip Stadler, da budu službenici Gospodnji, da budu sinovi i kćeri, da budu vjernici, da budu oni za koje se može reći: ovo je čovjek, ovo je vjernik, čovjek nade, ljubavi, dobrote, služenja, ovo je Kristov učenik. „Da bismo mogli moliti treba nam Duh Sveti. Duh Božji  nam treba da bismo mogli s Bogom ispravno razgovarati, ustrajno moliti i da bi primili i da bi sami postali izvorom Božjega blagoslova za ljude i vrijeme u kojemu smo mi poslani. Danas smo čitali: Blagoslovljen Gospodin Bog Izraelov što pohodi narod svoj. Blagoslovljen Gospodin Bog Izraelov što pohodi naš narod u sluzi Božjem Josipu Stadleru. Hoće li budućnost reći za mene i za tebe: Blagoslovljen Gospodin Bog Izraelov što pohodi narod po dobroti i vjeri mojoj i tvojoj?“.

Po završetku popričesne molitve, okupljeni oko groba sl. Božjega Stadlera, pod vodstvom preč. Mate Majića izmolili su molitvu na nakanu proglašenja blaženim nadbiskupa Stadlera.

Nikolina Cvitanović, kandidatica