U organizaciji Katehetskog ureda Splitsko- Makarske Nadbiskupije, 14. lipnja 2014. godine održan je stručni skup za odgojiteljice u vjeri u predškolskim ustanovama. Tema stručnog skupa bila je:Vjera predškolskog djeteta.  Odgojiteljice, njih 60-tak, okupile su se,  u prostorijama Centralnog bogoslovnog sjemeništa u Splitu.

Svečano misno slavlje, u 9.00 sati predvodio je don Josip Periš, predstojnik Katehetskog ureda.U propovijedi je protumačio Evanđelje i ohrabrio odgojiteljice da poput Isusa dopunjaju Zakon. „Nakon školovanja kao odgojiteljice i vi ste htjele dopuniti svoj razvoj i tako ste uložile trud i vrijeme oko teološko- katehetskog doškolovanja. Kršćani su pozvani živjeti Isusove antiteze, dopuniti pravednost i odgovorno izgovarati riječi“.

Zatim je uslijedila Promocija odgojiteljica u vjeri. Njih 27 završilo je jednogodišnji program stručnog teološko-katehetskog osposobljavanja po odgojnim načelima Montessori pedagogije, „Kateheza Dobrog Pasitra“. Među njima su i naše 4 sestre: s. Marina Žuljević, s. Martina Grmoja, s.  Lucija Jaganjac i s. Kristina Španjić, koje su uz već završeno doškolovanje  za odgajatelje u vjeri stekle dodatna znanja i vještine kako to prenijeti malenima koji su im povjereni.

Nakon pozdrava  mr. sc. Josipa Periša, nazočne je pozdravio  otac nadbiskup Marin Barišić naglasivši potrebu i važnost odgojiteljice u odrastanju djece. S. Rahela Lacković, ravnateljica Stručno razvojnog centra dječjeg vrtića Sunčev Sjaj-Nazaret u Đakovu,predstavila je rad stručno-razvojnog centra i čestitala promoviranima.S.  Jelica Đuzel  govorila je o cilju i tijeku doškolovanja. Prvotni cilj se odnosio na područje biti odgojitelj u vjeri, izgrađivati ljudsku i kršćansku dimenziju, produbiti svoju vjeru znanje i način djelovanja, a tek onda kako malenima prenijeti velike teološke sadržaje. 

Nakon promocije slijedilo je predavanje s. Jelice Đuzel: Vjera i dijete. Razmišljajući najprije o vjeri kao odnosu, potom o djetetovom odnosu s Bogom i njegovoj specifičnosti, te o vjerskom odgoju kao vitalnoj potrebi djeteta zaključila je da je dijete najreligioznije biće, biće vjere i da u njemu postoji religiozni potencijal koji teži ostvarenju, punini. Ako se djetetu pruži odgovarajuća pomoć, ono može kroz svoj odnos s Bogom zadovoljiti ne samo potrebu za sigurnošću i zaštićenošću, nego potrebu za stvaranjem odnosa, odnosa ljubavi. Poštujući djetetove razvojne potrebe i specifičnosti njegova odnosa s Bogom pomoći ćemo mu da se razvije u zdravi ud mističnog tijela Kristova, u osobu čvrste i nepokolebljive vjere koja je sposobna graditi društvo na čvrstim temeljima Božje ljubavi.

Slijedio je rad i izmjena iskustava kroz pedagoške radionice.