U subotu, 22. lipnja 2024., uputile su se s. M. Emanuela Pečnik, provincijska glavarica, sa s. M. Ankicom Hrgović i s. M. Rebekom Gačić u Sošice kako bi se pridružile kao hodočasnice nade povorci koja već
više od tri desetljeća zahvalno kroči putem kojim su do jame Jazovke vođene nevine žrtve. Bili su tu uglavnom ranjenici, medicinsko osoblje i časne sestre koje su pripadnici Jugoslavenske narodne armije prisilno odveli iz zagrebačkih bolnica 1945.

Pridruživši se okupljenima u Sošicama, u molitvenom hodu su stigle na mjesto stradanja – do jame Jazovke. Masovna grobnica Jazovka je jama nalik zdencu duboka oko 34 m, na čijemu se dnu nalazi izduženi kosi dio dugačak oko 15 m. Nakon molitve kod otvora jame Jazovke, slijedilo je misno slavlje koje je predslavio mons. Vlado Košić, sisački biskup uz koncelebraciju mons. Jurja Jezerinca, vojnog ordinarija u miru i pristiglih svećenika. Pjevanje pod misnim slavljem animirala je s. M. Valerija Sakač s pjevačima krašićkog župnog zbora.
U homiliji mons. Košić je okupljenima je posvijestio: Draga braćo i sestre, tragične događaje skriva ova Žumberačka gora kao što istinu o njima skriva i još uvijek ne vrednuje na pravi način naša država. Jer ako ratni zločin nikada ne zastarijeva, zašto se nije – pa i u odsutnosti, pa i posthumno – poveo nikakav postupak protiv počinitelja, a već je od početka ove države prošlo 30 godina, uskoro će i 35!? […]
I zašto se još uvijek veliča režim i njegova vojska koja je počinila tolike masovne zločine nad civilima i ratnim zarobljenicima? […]
A na primjeru Jazovke vidi se isti zločinački rukopis kao i na Ovčari u Vukovaru 1991., kao i na bolnici u Sisku 1945. Iz vukovarske bolnice, znamo, izvedeni su bolesnici i ranjeni branitelji i njih preko 250
pobijeni i bačeni u jamu Ovčaru. […] Moramo se moliti, braćo i sestre, da se: najprije, istina sazna; nadalje, da se osude svi zločini, na bilo kojoj strani bili počinjeni; te da se iz toga izvuku zaključci koji neće dijeliti nego ujediniti narod, u patnji, ali i pokajanju i pokori, da bismo došli što bliže pomirenju i jedinstvu.

Po pomno odabranim misnim čitanjima, okupljenim vjernicima i na ovom mjestu stradanja mons. Košić je dozvao u pamet Božju perspektivu gledanja na stradanja pravednika:
Očima se bezbožničkim čini da oni umiru
i njihov odlazak s ovog svijeta kao nesreća;
i to što nas napuštaju kao propast,
ali oni su u miru.
Ako su, u očima ljudskim, bili kažnjeni,
nada im je puna besmrtnosti.
Za malo muke zadobili su dobra velika
jer Bog ih je stavio na kušnju
i našao da su ga dostojni. ( Mudr 3, 2-5)
Sestre su se zahvalno spomenule stradanja s. M. Gaudencije Šplajt. Ona je jedna od 814 osoba koje su do sad ekshumirane iz jame Jazovke. Pobjeda je Božje djelo. U Bogu pobjeđuje svatko tko mu vjeruje.

Draga s. Gaudencija, hvala što si krvlju svjedočile svoju vjeru i ljubav prema Bogu i hrvatskom narodu. Tvoju hrabru žrtvu nećemo zaboraviti.
Počivaj u miru Božjem i moli za svoje sestre i svoju Hrvatsku.

Zahvalne SMI