Konrad Huber je bio redovnik misionar Srca Isusova. Umorno tijelo je sahranjeno na Blagovijest, 25. 3. 2026. u  Birkenecku. (D) Želimo mu iskazati poštovanje. Njegov život vidimo kao primjer i uzor  Isusovog misionara.

Od 1995. prolazio je Hrvatskom i Bosnom i Hercegovinom čineći dobro. Suosjećao je sa trpećim ljudima, osobito onima pogođenima ratom. Trag njegovih dobročinstava dubok je kod nas i u varaždinskom kraju, u mjestu Štefanec. Tu je značajno pomagao vatrogasne postrojbe. Sa autoprijevoznikom Vladom Puklekom organizirao je na stotine humanitarnih transporta tegljačima prema Hercegovini, pa Bosni. Surađivao je sa Humanitarnom udrugom „Sveti Josip radnik“ u Domanovićima, svekoliko prikupljeno, pa pristiglo nalazilo je put do napaćenih ljudi u potrebi. Bio je zaljubljenik u sveto, u Isusov križ, u svete slike. Prikupljao ih je u Njemačkoj i donosio u razorene kuće, darivao ih obiteljima uz blagoslov da im budu životni pomoćnici. U više obnovljenih crkava stoje kipovi svetaca, svete slike, te svetohraništa koje je prevezao i bezuvjetno darivao kao i sve drugo: namještaj, hranu, odjeću, pa razna ortopedska pomagala. Ponaosob je darivao JZU Specijalnu bolnicu za hroničnu psihijatriju u Modriči, te Dom za stare i iznemogle osobe „Domanovići“.

Moje zajednice sestara Služavki Maloga Isusa su imale mnogo puta milost ugostiti ga na njegovim putovanjima. Nosio je vidno rabljeni Misal i slavili smo sveta otajstva, a nakon Euharistije bi pitao: „A možemo li sada posjetiti neku obitelj sa djecom“?. U kombiju je uvijek imao bijelih čokolada i lopti za nogomet, rukomet ili male za djecu. To je bio omiljeni darak svakom djetetu. Vjerujem, da je dobrota koju je živio i darivao svojevrsno posijano sjeme i da niče u dušama svih koji su ga susretali i poznavali.

Bilo je dirljivo sudjelovati na liturgijskom obredu rekvijema i sprovodnog ispraćaja. Sestra Rudolfa Paradžik SMI se je pred nazočnima oprostila i zahvalila pateru Huberu za sve što je kroz dugi niz godina činio za potrebite u Hrvatskoj te Bosni i Hercegovini. Provincijal Misionara srca Isusova pater Michael Huber iz Salzburga oprostio se dirljivim riječima od pokojnika. Njegov govor donosimo u cijelosti.

Naš Gospodin Isus Krist pozvao je svoga vjernog slugu o. Konrada Hubera,

misionara Srca Isusova, u život vječni.

O. Konrad Huber rođen je 27. svibnja 1942. u Erdingu i odrastao je sa šestero braće i sestara u svom rodnom gradu Reisenu. Nakon osnovne škole u Eittingu, u dobi od dvanaest godina upisao je gimnaziju kojom su upravljali Misionari Srca Isusova u Salzburgu. Nakon mature 1963. godine odlučio se pridružiti našoj redovničkoj zajednici i započeo je novicijat u Steinerskirchenu. Sljedeće godine, 29. rujna, položio je zavjete, a njegov je put zatim vodio na studij teologije na Sveučilištu u Innsbrucku. Svoj je cilj da postane svećenik ostvario 26. srpnja 1970. godine svećeničkim ređenjem u samostanskoj crkvi u Birkenecku.

Svoj prvi zadatak započeo je u Caritasovom domu za socijalno ugrožene mlade u Steyru u Austriji, gdje je tri godine radio kao odgajatelj i učitelj vjeronauka. Zatim se preselio u pastoral za mlade u Birkenecku, što je postalo njegovo životno djelo, gdje je proveo oko 40 godina korisno radeći u službi mladih. Mogao je suosjećati sa životima mladih i time podržati njihov razvoj.

Akcije pomoći Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj također su mu bile na srcu. Tijekom 30 godina organizirao je oko 264 kamiona s donacijama za te zemlje. Vatrogasna postrojba Trnovec Bartolovecki proglasila ga je počasnim članom. Za svoju iznimnu predanost odlikovan je Saveznim križem za zasluge.

Ove mu je godine dijagnosticirana teška, neizlječiva bolest pluća, od koje je preminuo 18. ožujka 2026. u bolnici Erding.

Srce koje je kucalo za druge nije izgubljeno. Ono je sigurno sačuvano u srcu Isusovu.

Molit ćemo Krunicu za duše u utorak, 24. ožujka, u 19 sati u samostanskoj crkvi Birkeneck. Sprovod ćemo slaviti u srijedu, 25. ožujka, u 10 sati u našoj crkvi Birkeneck, nakon čega slijedi pokop na našem groblju Waldfriedhof u Birkenecku.

Draga rodbino pokojnog o. Konrada Hubera, draga subraćo, dragi ožalošćeni prijatelji!

"Ne radi se o tome da mi donesemo Boga njima, nego da Ga s njima susretnemo." To su riječi koje je papa Lav IV. odabrao u svojoj apostolskoj pobudnici "Dilexi te" prošle godine, u kojoj piše o ljubavi prema siromašnima. Time razrađuje misli svoga prethodnika Franje, objašnjavajući da su mnogi ljudi već otkrili, u duhu Evanđelja, da ljudi, osobito siromasi, nisu tek primatelji našeg suosjećanja, nego učitelji Evanđelja. Služba ljudima nije gesta odozgo prema dolje, nego susret jednakih, u kojem se Krist objavljuje i slavi. Stoga: "Nije riječ o tome da mi donesemo Boga njima, nego da Ga s njima susretnemo." Kako bi u ovom životu osjetili da Božja ljubav dolazi u svim njihovim potrebama i žalostima, postaje Evanđelje, dobra, iscjeljujuća poruka.

Dragi prijatelji! Evanđeoski odlomak iz Mateja utjelovljuje upravo tu misao. Papa Lav navodi ovaj odlomak iz Matejeva evanđelja 25. poglavlja ne manje od pet puta u svom pismu: Jer ogladnjeh; ožednjeh; stranac bijah; gol; oboljeh i vi ste mi pritekli u pomoć. I Gospodin zaključuje riječima: "Što god ste učinili jednome od ove moje najmanje braće, meni ste učinili." I: " Dođite, blagoslovljeni Oca mojega! Primite u baštinu Kraljevstvo."

O. Konrad Huber previše je dobro poznavao ovaj biblijski odlomak. A sudeći po onome čemu sam imao čast svjedočiti, vjerujem da ga nije samo razumio, već ga je, prije svega, provodio u djelo u vlastitom životu. Nije govorio velike riječi, on je to jednostavno živio.

On je samoga sebe od djetinjstva upoznao s ovim Bogom i otkrio ga za sebe, rastao u toj vjeri i bio vođen kroz dug životni put kao misionar Presvetog Srca. Kao što je prorok Izaija rekao: "Ovako veli Gospodin, koji te stvorio: Ne boj se, jer sam te otkupio; prozvao sam te po imenu; ti si moj." Dopustio je da ga pozove i postavi u svoju službu.

Rođen je nedaleko odavde, 27. svibnja 1942. u Erdingu, u obitelj s šestero braće i sestara, i ondje je odrastao. Sa 12 godina došao je u Salzburg kako bi pohađao našu redovničku gimnaziju. Nakon novicijata u Steinerskirchenu, 1964. godine ušao je u redovničku zajednicu i nastavio studirati teologiju na Sveučilištu u Innsbrucku. Prije više od 55 godina zaređen je za svećenika upravo na ovom mjestu.

"Bio sam stranac i vi ste me prihvatili!" Za oca Hubera to je značilo: Bio sam beskućnik, bez poznanstava i bez perspektive, i tad mi je netko pružio ruku pomoći. Od tada je to postalo životno djelo oca Hubera. Nakon tri godine rada kao odgajatelj mladih i učitelj vjeronauka za socijalno ugrožene mlade u Steyru u Austriji, došao je ovdje u Birkeneck. On, čovjek velikog srca, predanosti i vjere, postao je istinski utjecajna figura za pastoral mladih, netko tko je bio uz mlade, mogao je suosjećati s njima, nadahnjivao ih i ohrabrivao te im pružao smjernice. To mu je bilo na srcu i još ga uvijek mogu zamisliti kako svira orgulje na kotačima, ovdje ispred crkve, tijekom prošlogodišnje proslave naše stogodišnjice.

"Bio sam gol i odjenuli ste me." Bila je 1995. godina kada su ranjeni bosanski vojnici stigli u Birkeneck kako bi pronašli sklonište i dobili medicinsku skrb. U onome što je započelo kao skroman napor, otac Huber otputovao je u Tuzlu prvi put nakon završetka rata kako bi donio osnovne potrepštine nekolicini obitelji. Tijekom 30 godina to je na kraju naraslo u 264 kamiona, uz mnoge pomagače tu i tamo, veliku mrežu donatora i njegovu neumornu predanost. I njima danas upućujemo ogromnu zahvalu. Svatko tko ga je poznavao mogao ga je tijekom dana pronaći u njegovoj garaži kako veže nove pakete: školski namještaj, bolničke krevete, invalidska kolica, bicikle, štake, namještaj svih vrsta, prozore, vrata. I mnoge su osobne nevolje našle otvoreno srce u njemu. Još 2003. godine, za ovu je svoju predanost u Birkenecku i u pomoći Bosni dobio Savezni križ za zasluge, koji mu je uručio državni ministar dr. Wiesheu.

Nedavno mu je dijagnosticirana teška i neizlječiva plućna bolest. Uz izvrsnu skrb liječnika i medicinskog osoblja ovdje u domu – za što smo također zahvalni – prošlog je tjedna primljen u bolnicu Erding, gdje je preminuo 18. ožujka.

U molitvi, koja se tradicionalno sastavlja unutar naše zajednice, pronašao sam ovu divnu i zasigurno prikladnu rečenicu o njemu: "Srce koje je kucalo za druge nije izgubljeno. Ono je sačuvano u srcu Isusovu." Njegov je život sada obuhvaćen Božjom ljubavlju. Prorok Starog Saveza također to zna: "Jer ja, Gospodin, jesam Bog tvoj, ja, Svetac Izraelov, sam vaš Spasitelj." To je naša vjera i naša nada. Usred svih kušnji naših života, usred svih naših napora da ovu poruku učinimo malo stvarnijom svakoga dana, čak i ovdje na zemlji, ostaje nam sigurno jamstvo vjere da će nas na kraju On sam pozvati k Sebi. Na zemlji vrijedi izreka: "Nije riječ o tome da mi dovedemo Boga k njima, nego da se s njima susretnemo s Njim." A sada kada je njegov posao dovršen, za Konrada Hubera vrijedi sljedeće: Riječ je o tome da ga Bog uzme k Sebi i da se s Njim susretne za vječnost. Amen.

sestra M. Admirata Lučić