Svemogući Bog, Gospodar života, pozvao je u svoje Kraljevstvo našu dragu s. M. Moniku Mariju Novak, Služavku Maloga Isusa koja je preminula 15. travnja 2023. u 87. godini života i 60. godini redovničkih zavjeta. Posljednji ispraćaj sestre i sprovodni obredi bili su na groblju u Stenjevcu 19. travnja 2023., u prisutnosti vrhovne glavarice s. M. Marije Banić, provincijske glavarice s. M. Emanuele Pečnik i mnogobrojnih sestara. Sprovodne obrede i misu zadušnicu predvodio krčki biskup mons. Ivica Petanjek uz koncelebraciju više svećenika.

Oproštajni govor s crticama iz života s. M. Monike Novak, održala je provincijska glavarica s. M. Emanuela Pečnik. Ovdje ga donosimo u cijelosti.

***********************************

Gledati će lice njegovo, a ime će im njegovo biti na čelima. Noći više biti neće i neće trebati svjetla od svjetiljke ni svjetla sunčeva: obasjavat će ih Gospod Bog i oni će kraljevati u vijeke vjekova. (Otk 22,4-5)

U predvečerje svetkovine Božjeg milosrđa, 15. travnja 2023. Gospodinu se svidjelo pozvati našu s. Moniku da  pije iz Njegova Srca vodu života zabadava. (usp. Otk 22, 17)

s. M. Monika Novak rođena je 27. srpnja 1936. u Šenkovcu od oca Vinka i majke Sofije r. Bernard. U Družbu je ušla 11. kolovoza 1961. Prve zavjete položila je na Veliku Gospu 1963., a doživotne  1969. u samostanu Betlehem na Kraljevcu.

Gotovo sve godine svojeg Bogu posvećenog života marljivo i samozatajno, kao prava Stadlerova duhovna kći služila je vršeći razne domaćinske poslove; osobito službu kuharice. U Vrgorcu, Mandaljeni, Čilipima, Puli, Kloštru Podravskom, samostanu Antunovac u Novoj vesi, samostanu Betlehem na Kraljevcu, u zagrebačkim župama sv. Jeronima i sv. Pavla, kod oo. franjevaca u Samoboru. Duži niz godina služila je kod oo. kapucina u Dubravi i Rijeci. U svemu joj povjerenom prinosila je sebe kao žrtvu živu, svetu, Bogu milu kao prava moliteljica (usp. Rim 21,1). Oni koji su s njom dijelili svagdane i blagdane svjedoče kako je bila jednostavna, vedra i otvorena duha. Snagu za ustrajno izgaranje za braću i sestre nalazila je u svakodnevnom euharistijskom slavlju, ponajviše primanjem svete pričesti kojom je hranila svoju ljubav prema Bogu i bližnjemu.

Poput male šibice gorjela je  božanskom ljubavlju. Svojim predanim služenjem svjedočila je milosrđe. Pokazivala ga je bližnjima svojim djelima, riječima i molitvom.

Zadnjih godina teško je bolovala. Njezin žrtvenik bio je bolesnički krevet s kojeg nije silazila gotovo punih sedam godina. Njezina bolesnička soba bila je poput kapelice. Tiho, predano, ustrajno prebirala je zrnca krunice koju nije ispuštala iz ruku. Rado je molila za sve joj povjerene nakane. Kad god bi koja sestra ušla u sobu s. Monika bi uzvraćala toplim pogledom, širokim osmjehom i ponekom riječju.

U prisutnosti najmlađih sestara, sestara novakinja, pogledom uprtim u sliku milosrdnog Isusa, na bolesničkom krevetu ponad kojeg je visjela slika sv. Ivana Pavla II., tiho i predano usnula je u Gospodinu u predvečerje svetkovine Božjeg milosrđa. Nama koje ostajemo, samo Nebo progovorilo je o svetosti naše s. Monike.
Vjerujemo, draga s. Monika, da je Gospodin naš Isus Krist, kralj milosrđa i na vama ispunio svoje obećanje te da ste po Njegovoj pregorkoj muci i smrti primili milosrđe i ušli na svadbenu gozbu Jaganjčevu.

s. M. Emanuela Pečnik