Vojislava (Voja) Kaić
Vojislava (Voja) Kaić
Nedelja, 11. 1. 2015.Vojislava (Voja) Kaić
(1926.-2015.)
U predvečerje blagdana Bogojavljenja, 5. siječnja 2015., u 89. godini života, okrijepljena sakramentima svete vjere, okružena ljubavlju i molitvom sestara Služavki Malog Isusa u samostanu u Vrgorcu, blaženo je preminula Vojislava (Voja) Kaić.
Plemenita i dobra teta Voja uputila se s Tri kralja na poklon Malom Isusu, da se u vječnom Betlehemu s Marijom i Josipom vječno raduje i klanja Djetetu Isusu. Sahranjena je u subotu 10. siječnja 2015. u 11 sati na groblju Rapovine kraj Livna, u grobnicu u kojoj su smrtni ostaci njezinih roditelja, nad kojom se snažno ističe preko stotinu godina stari kameni križ. Sprovodne obrede predvodio je fra Josip Jukić, uz prisustvo četrdesetak sestara Služavki Malog Isusa splitske Provincije sv. Josipa, te rodbine i prijatelja tete Voje iz Livna i šire. Fra Josip, koji je dulje poznavao tetu Voju i bio njezin ispovjednik, u toplim i svjedočkim riječima oproštaja istaknuo je kako nam smislom ispunjen i ostvaren život tete Voje ima što reći i poručiti. U ime Provincije se oprostila provincijalka s. Anemarie Radan. Istaknula je uzorni vjernički život tete Voje, zahvalila za njezinu nesebičnu plemenitost i dobročinstva učinjena sestrama Služavkama Malog Isusa splitske Provincije, a preko sestara svom livanjskom kraju, hrvatskom narodu u Bosni, Hrvatskoj i izvan granica Hrvatske. Zahvalila joj je iskazanu ljubav nama svojim ˝sestricama˝, kako nas je s ljubavlju oslovljavala. Nakon sahrane slavljena je sveta misa zadušnica u župnoj crkvi Svih svetih u Livnu, koju je predvodio fra Josip Jukić u koncelebraciji s fra Jurom Papićem i fra Tvrtkom Tadićem, preko koje su pjevale sestre Služavke Malog Isusa. Nakon svete mise svi su prisutni pošli u Duhovni centar Kuću Djeteta Isusa.
Vojislava (Voja) Kaić rođena je 26. kolovoza 1926. u Livnu, u uglednoj hrvatskoj katoličkoj obitelji Kaić. Rod Kaića je tijekom 19. i u prvoj polovini 20. stoljeća imao znatnu ulogu u društvenom, vjerskom, gospodarskom, kulturnom i političkom životu livanjskog kraja, a preko života i djela Voje dao je veliki značaj i u humanitarnom planu. Potvrđeni kao sposobni trgovci, obrtnici, zemljoposjednici, hotelijeri, gradonačelnici, svećenici, učitelji, pokretači vrijednih akcija u vjerskom, gospodarskom i kulturnom životu, pridonosili su svekolikom napretku Livna i cijelog livanjskog kraja. Vojin djed Ante Kaić bio je višegodišnji ugledni gradonačelnik Livna, dobrotvor, borac za prava hrvatskog naroda, vrlo poduzetan i uspješan trgovac. Otac Mate Kaić, rođen 8. listopada 1885. godine, završio je klasičnu gimnaziju u Travniku, koju je svojevremeno podigao i otvorio vrhbosanski nadbiskup Josip Stadler. Majka Milka rođena Mutabžija rođena je 1895. godine u Starom Majdanu (Sanski Most), a njezini su podrijetlom iz Like. Prije vjenčanja bila je učiteljica u Livnu 1917. i 1918. godine. Mato i Milka vjenčali su se 1920. godine u Banjoj Luci.
Vojin djed po ocu bio je trgovac, a kad je on umro pred I. svjetski rat, njezin otac Mate preuzima trgovinu, a završio je i livanjsku trgovačku školu. Matko kao mladi trgovac pokušava hvatati korak s Europom. On je prvi rođeni Livnjanin koji se početkom 20. stoljeća počeo amaterski baviti fotografiranjem. Već 1903. godine nabavlja iz Beča foto-kameru, koju je kći Voja s nekoliko sačuvanih ploča darovala muzejskoj zbirci franjevačkog samostana na Gorici u Livnu. Po sačuvanim fotografijama vidi se da je Mato Kaić imao istančan umjetnički osjećaj i za izbor motiva, i za kut snimanja, i osvjetljenje objekta. Zasigurno je u tome svoga udjela imalo i njegovo trajno drugovanje s Gabrijelom Jurkićem, s kojim je prijateljevao još iz školskih klupa, kad su išli u isti razred livanjske trgovačke škole. S njegovih fotografija Gabrijel Jurkić je napravio puno svojih slika.Mato bio je i vlasnik i prvog motorbicikla u Livnu, koji je nabavio njegov otac Anto 1911. godine, a motor je proizvela tvornica kotača u Neckarsulmu (Württemberg). Vojin otac je jedno vrijeme imao i svoju pilanu u šumi Koprivnici (između Kupresa i Bugojna). Godine 1932. napušta trgovinu, i s obitelji preseljava iz centra Livna na svoje veliko imanje u Donjem Žabljaku predgrađu Livna. Svoje imanje prozvanim "Matin pod" uredio je tako stručno i znalački da je u cijelom livanjskom kraju služilo kao primjer uzorno uređenog gospodarstva. U ono vrijeme imao je sustav navodnjavanja. Mato je u voćnjaku imao 600 stabala raznovrsnih voćaka. Jadranski dnevnik iz Splita 20. rujna 1934. objavljuje članak dr. Ive Tudora, livanjskog dopisnika Jadranskog lista pod naslovom ˝Na posjedu Mate A. Kaića u Žabljaku˝, u kojem zapisuje: ˝Njegova kuća, to je bogata literatura gospodarstva i voćarstva, iz koje on dnevno uči, da u praksi primjeni: stečeno znanje i iskustvo. … Kod njega su posađene najfinije europejske jabuke, koje odlično uspijevaju ... Gospodin Kaić znači za naše malo mjesto najveće dobro. Njegov posjed predstavlja uzor u koji se može ugledati sav naš srez. Kad bi u svakom srezu bilo ovako vrijednih, naprednih i požrtvovanih ljudi kao što je g. Kaić, sigurno bi se osjetio u gospodarskom pravcu veliki napredak.˝ Da je Mato bio priznati poljoprivredni stručnjak potvrđuju i predavanja za puk koja je održavao iz tog područja.
Voja je imala brata Vlatka, rođenog 1924., koji je pohađao je realnu gimnaziju u Splitu, a zadnju godinu u Sinju. Vlatko je stradao u ratnom vihoru II. svjetskog rata na križnom putu Bleiburga, a obitelj nikada nije saznala da li je živ ili mrtav, i samo je u vjeri mogla nositi taj bolni križ. Pisao je vrlo lijepe pjesme. Voja završava trgovačku akademiju u Banja Luci. Dolazi u Zagreb s namjerom da nastavi studij. No ratno vrijeme i prilike joj to nisu dopustile. Prošla je najveće stratište hrvatskog naroda, Bleiburg, ističe u riječi oproštaja fra Josip, te svjedoči: ˝Bila je radosna kad bi čula da negdje netko recitira stihove: ´Kud je Hrvat prošao makovi su rujni po poljima cvali.´ Osobno sam doživljavao da su je ti stihovi vraćali godinama natrag u prošlost, znala bi i suza poteći, jer malo ih je koji su se vratili. Vjerom u Boga i jasnim pravcem u životu znala se snaći i onda kad joj prilike nisu baš davale puno mogućnosti.˝ Voja se vraća u Livno da bude pri ruci roditeljima. Radi kao službenik u kancelariji rudnika, a zatim u banci. ˝Posvećuje se poslu, pomoći roditeljima u obitelji, molitvi i činjenju dobra drugima. Resi je savjesnost i marljivost u obavljanju dužnosti, rijetka toplina duše, osjetljivost prema drugima, uljudnost, otmjenost, kultura ophođenja, gostoljubivost, bogoljublje, domoljublje i čovjekoljublje. Izrazito bistra uma, lucidna˝, ističe u oproštajnoj riječi provincijalka s. Anemarie. U domaćinstvu obitelji Kaić kroz dugi niz godina pomaže Ivka Jelčić, koja ostaje s Vojom i nakon smrti njezinih roditelja. Otac Mato je umro 25. veljače 1967., a majka Milka 1979. godine.
Nakon smrti dobrih i plemenitih roditelja, te umirovljenja, Voja se još više posvećuje Gospodinu. Kroz sav život živi i osjeća Crkvu. Imala je stan u Zoranićevoj ulici u Splitu, u kojem je povremeno živjela. Jednog dana dobila je od susjede Marije Pera u Splitu sličicu na kojoj je lik nadbiskupa Josipa Stadlera, prvog vrhbosanskog nadbiskupa i utemeljitelja Družbe sestara Služavki Maloga Isusa i njegov kratki životopis, koju je dobila od gđe Marije Pešić iz Omiša, Prijateljice Malog Isusa. Marija Pera tu sličicu daje Voji, jer je ona iz Bosne, a ovo je njezin nadbiskup, i pomislila je kako će se ona tome obradovati. Kad je Voja pročitala kratki životopis tada se sjetila da joj je majka, koja je pohađala učiteljsku školu u Sarajevu, pripovijedala o prvom vrhbosanskom nadbiskupu Stadleru kao velikom i svetom čovjeku. U ovom dijelu Bosne i Hercegovine nije bilo njegovih sestara i Voja je poželjela kako bi bilo lijepo da u njezinoj kući bude kapelica posvećena Djetetu Isusu i da tu žive sestre Služavke Maloga Isusa, koje će tu svakodnevno slaviti Boga. Voja preko susjede gđe Marije Pera i gđe Marije Pešić stupa u kontakt sa s. Eduardom Marić, Služavkom Malog Isusa, koja je u Omišu vodila Prijatelje Malog Isusa pa ju je gđa Pešić dobro poznavala. Razgovarale su o Vojinoj želji i namjeri, s kojom Voja upoznaje i Vrhovnu upravu Družbe sestara Služavki Malog Isusa. Voja svoju stojnu i gospodarsku kuću, sa svim pripadajućim prostorom dariva Splitskoj Provinciji sv. Josipa Družbe sestara Služavki Malog Isusa. Sestre su na tom prostoru sagradile još jednu kuću i tako je imanje obitelji Mate Kaića preko njegove kćerke Vojislave postalo Duhovni centar Kuća Djeteta Isusa u Livnu. Banjalučki biskup mons. Franjo Komarica blagoslovio je kuću 29. listopada 2006., a 14. kolovoza 2012. godine posvetio je oltar, blagoslovio i otvorio veliku kapelu i kuću 3 Djeteta Isusa. Tom zgodom biskup ističe kako je Božja providnost, preko plemenite gđice Voje Kaić, učinila da sestre Služavke Malog Isusa dođu u ovaj dragi livanjski kraj, da u ovom kutu banjalučke biskupije bude duhovna oaza, mjesto održavanja susreta i duhovnih vježbi za sestre, za njihove vanjske suradnike Prijatelje Malog Isusa, za mlade, djecu, obitelji i duhovne skupine livanjskog kraja i šire. Fra Josip je u riječi oproštaja naglasio, da je teta Voja ˝znala u nestalnostima života biti strpljiva, odvažiti se na neke putove koji su mnogima drugim bili su strani ili čak neshvatljivi. Jedan od tih putova bio je ulazak u njezin život sestara Malog Isusa. ... Bilo je to samo onako kako je ona znala, tiho, nenametljivo, samo je ona prepoznala u tome Božju providnost. Samo je ona imala na umu da dovede sestre iz raznih krajeva naše Domovine i šire, u svoje Livno i u svoj Žabljak. Samo je ona osjetila onu ljetnu milinu i blagost, tišinu blagog vjetra i opuštajući zvuk vode. Znala je i vjerovala naša pokojnica svojim pronicavim srcem da će tu biti mjesto molitve, kajanja, praštanja, nalaženja Boga.˝ Fra Josip je zahvalio Bogu što imamo šansu biti svjedoci pravih i ispunjenih života kakav je bio život tete Voje, te zaključio: ˝Teško je predstaviti sve terete i nevolje koje je za života morala svladati ova starica, no bila je okićena strpljivošću, povjerenjem, razumijevanjem i ljubavlju, plemenitošću. Ona je onu rečenicu iz evanđelja da se ne brinemo tjeskobno stvarno pretočila u život. Iz onoga što sam ju poznavao vidio sam ženu s osmjehom na licu, koja je zračila ne namještenim, nego unutrašnjim zadovoljstvom.˝
Dolaskom sestara Služavki Malog Isusa u Žabljak Voja živi sa sestrama. Sretna i radosna što je Isus u presvetom oltarskomu sakramentu stalno u njihovoj sredini, da može doći u kapelu i tu se moliti. ˝Voja je bila duša molitve i djetinje predanosti Bogu. Redovito prati život i zbivanja u Crkvi i svijetu, preko hrvatskog radija i televizije, čitanjem crkvenog tiska, te u molitvu uključuje potrebe Crkve i svijeta, a osobito svog ljubljenog Livna i njegovih građana. Strpljiva u bolesti i nemoći, a bistra uma do zadnjeg daha. Zahvalna i za najmanje učinjenu uslugu. S Bogom je živjela i u Bogu uvijek pripravna za odlazak u kuću Očevu. U njezinim bistrim svijetlim očima zrcalilo se nebo, čitao se odsjaj traženja i praćenja zvijezde koja vodi k Isusu i radost da ga je našla˝, posvjedočila je provincijalka s. Anemarie. Smrću dobre i plemenite tete Voje odlazi iz naše sredine jedna generacija obitelji Kaić, ali ona ostavlja jedan trajni, snažni i prepoznatljivi pečat među nama, u povijesti grada Livna, a i izvan granica Bosne. Obitelj Kaić nastavlja živjeti u Duhovnom centru Malog Isusa u Žabljaku, u svima koji u njemu žive i koji u njemu budu živjeli i radili, tu se duhovno krijepili i nalazili okrepu duše i tijela, naglasila je u zaključnoj misli oproštaja provincijalka s. Anemarie.
Draga teta Voje, moli Gospodina za nas i za naša nova duhovna zvanja.
Počivala u miru Božjem!
s. Maneta Mijoč