ZAGREB: U povodu blagdana Blagovijesti, koji je glavni blagdan sestara Društva prijatelja Maloga Isusa u župu sv. Jeronima održana je trodnevna duhovna priprema.

Na samom početku s. Emanuela Pečnik, pročelnica Vijeća, pozdravila je sve nazočne s pozdravom: Živio Mali Isus! Posvijestila je duhovnu važnost ovih dana kako bismo iznova još snažnije zaživjeli ciljeve Društva življenjem u trajnom prijateljstvu s Malim Isusom, prepoznavajući Ga u napuštenima, osamljenima, bolesnima, siromašnima. Snagu za takav pogled vjere pronalazimo u euharistiji i Riječi Božjoj. Zahvalila je župniku župe sv. Jeronima Tomislavu Petranoviću što je omogućio održavanje trodnevnice u župnoj crkvi.

Nakon uvoda uslijedio je duhovni program kojeg su animirale kandidatice Služavki Malog Isusa: Kristina Maslać, Monika Maslać i Margaret Ružman sa svojoj odgojiteljicom s. Petrom.  Misno slavlje predvodio je fra Marko Medo, franjevac trećoredac, a pjesmom je slavlje uveličao Dječji zbor župe sv. Jeronima predvođen s. Ivankom Lukšić.

Fra Marko je u propovijedi kroz korizmeno čitanje tumačio okupljenima smisao Riječi koja je tijelom postala, a nekako posve originalno bila je rječita na križu. Pozvao nas na promišljanje o vlastitim riječima, koliko su naše riječi rječite. PMI je želio probuditi savjest o sadašnjem stanju u svijetu, i posvijestiti nam da moramo znati pronaći svoje mjesto. Jesmo li s lijeve ili desne strane križa? Za primjer dao nam je tri križa s kalvarije na Ksaveru. Fra Marko je objasnio da je razbojnik s lijeve strane Isusovog križa tužan i mračan i ne gleda u Isusa jer je prekinuo svaku vezu s njim. Za razbojnika je spas skinuti se s križa. I to je uzaludan križ jer se razbojnik odrekao Isusa. Razbojnik s desne strane okrenut je Isusu i njegovo lice je radosno unatoč križu na kojemu je jer se nije odrekao Isusa. U sredini je križ Isusa Krista koji nas je otkupio i postao naš cilj i smisao života.

U drugom danu trodnevnice razmišljali smo predvođeni članova Društva PMI-a iz župe sv. Pavla apostola. Ljubav se utjelovila i rođen je Spasitelj i više nas ništa ne može odvojiti od Isusa osim ispraznosti. Ivan je taj koji svjedoči i viče: On je taj, on je naš Otkupitelj. Rođen je kao i mi, dijete u krilu žene. Dobio je krv i tijelo od majke Marije.

Duh će sići na Mariju i roditi će se dijete koje je sveto. Na anđelove riječi Marija je zasjala u svom veličanstvu i pristala vršiti volju Božju: Evo službenice Gospodnje!
 
Drugi dan misno slavlje predvodio je kapelan župe sv. Pavla Tomislav Kralj, a misno slavlje pjevanjem uveličali su članovi Dječje skupine PMI iz župe sv. Pavla sa s. Emanuelom. U propovijedi Velečasni je protumačio dnevno evanđelje u kojem Isus priprema učenike na njegovo skorašnje trpljenje, smrt i uskrsnuće.

Steći kraljevstvo nebesko znači služiti i trpjeti za druge koji su u najvećoj potrebi. To kraljevstvo je u našim srcima. Onaj tko želi biti prvi, neka bude zadnji. Istaknuo je poznate riječi sluge Božjega Josipa Stadlera: Imaj prema Bogu srce djetinje, prema bližnjem srce materinje, a prema sebi srce sudačko.

Također, ono što je bilo odlučujuće da Marija prihvati roditi Isusa bilo je njezino srce i tako se dogodila Blagovijest, susret neba i zemlje. Samo čisto srce može prihvatiti Božju ponudu. Jer je Marijino srce bilo čisto, ponizno, poslušno, znala je da s Bogom i Božjom ljubavlju može sve napraviti. Povjerovala je Bogu i tako postala suspasiteljica svijeta. I mi si moramo postaviti pitanje koliko smo slični Mariji. Trpimo li, slušamo li, služimo li i molimo? Vjerujemo li kao Ona?

Klanjajući se Presvetom izloženom na oltaru, uoči mise, proveli smo treći dan trodnevnice. U nagovorima patera Mihovila, monfortanaca i članova Društva prijatelja Malog Isusa iskazane su prekrasne riječi pune ljubavi prema Isusu i njegovoj majci Mariji preko koje put do Njega je najsigurniji.
 
Misu je predvodio također p. Mihovil, a Zbor mladih župe sv. Jeronima uveličao je svojom pjesmom misno slavlje. U propovijedi Pater je jasno objasnio što je za Isusa značila malenost?! Naglasio je kako se i Isus učinio malenim, tj. čovjekom s pozivom da slijedimo Njegov primjer, a to znači nanovo se roditi odozgor u Duhu Svetomu . To je jedan radikalni zahvat milosti Božje po kojoj naša opcija i naš stil života postaje onaj Isusov. Postajemo i mi djeca Božja, prihvaćamo njegovo očinstvom kroz Riječ i Sakramente koje primamo u crkvi i prihvaćamo Marijino majčinstvo kroz istinsku duhovnost koja nas vodi do potpunog sjedinjenja s Gospodinom.

Pater je sastavio osobnu posvetu Malom Isusu po Mariji koja glasi: "Maleni Isuse, posvećujem Ti se i predajem, po primjeru kako si to učinio, kada si rekao – 'Oče sveti posvećujem sama sebe, da i oni budu posvećeni' – dakle i ja se posvećujem da i oni budu posvećeni, oni; moja braća i sestre, moja obitelj, zajednica i moj narod, Ne posvećujem se samo za sebe, već za druge, da im služim, donoseći im istinu o Bogu, Ocu Ljubavi. Želim se radovati puninom one radosti koju si mi ostavio u toj istini o Ocu, ali učiniti da se i drugi tome raduju. Zato se u ovome posvećenju obvezujem da ću radosno glasiti Božje milosrđe, tj. vijest, Tvoga utjelovljenja, muke, smrti na križu i slavnog uskrsnuća, za svakog čovjeka. Neka majčinstvo Tvoje Majke učini da me ispuni Duh Sveti, da mogu to činiti, u sili i snazi, ne ljudskoj već onoj odozgor. Zato je izabirem i danas pred cijelim nebeskim dvorom, pred Tobom Isuse i ovom braćom i sestrama, ovdje u ovoj svetoj Misi, da mi bude Majka i Kraljica. Dakle, Tebe o sveta Bogorodice, molim i zaklinjem danas, na poseban način da se udostojiš primiti me i učiniti od mene svog vjernog roba koji se poput tebe, ne samo ustima moći reći 'Evo Službenice Gospodnje', već da to i djelom pokažem. Tako, da poput Tebe i ja postanem "majka utjelovljenja Božje riječi", noseći je duboko u svome srcu i ispunjavajući je vjerno u svem mome življenju. Amen."

Na završetku svete mise okupljene PMI pozdravila je s. Katarina Penić Sirak, provincijska glavarica čestitavši nam blagdan.

Zatim je Prijateljima Malog Isusa i onima koji to žele postati s. Emanuela je predstavila Statut Društva prijatelja Malog Isusa.

Na samu svetkovinu Blagovijesti okupili smo se u župnoj crkvi u 17:30 na razmatranje krunice Djeteta Isusa po tekstovima S. Licea: Na izvoru ljubavi, a potom nastavili s pobožnošću Križnoga puta. Da! Riječ je tijelom postala da bi nas zauvijek spasila! Euharistiju na sam blagdan predstavio je vlč. Tomislav Petranović, župnik sv. Jeronima. Pjevanje je animirao Župni mješoviti zbor pod vodstvom s. Terezije Posavec.

U propovijedi je župnik istaknuo kako smo prvim ljudskim grijehom svi ranjeni i ranjivi. Tim stanjem nastala je provalija između Boga i ljudi. No, današnjom svetkovinom Bog daje obećanje. Današnji blagdan Božji je melem na ranu čitavog čovječanstva. Danas je zaorila blaga vijest, Božja nježna vijest, radosna vijest. Bog šalje lijek našoj rani. Taj lijek je Isus iz Nazareta.
 
Na kraju misnog slavlja svim Prijateljima Maloga Isusa čestitao je blagdan. Zatim smo se okupili su se na zajedničko druženje u župnom pastoralnom centru.
 
Milan Pinjuh, PMI iz župe sv. Jeronima

Propovijed vlč. Tomislava Kralja

Draga braćo i sestre, predragi Prijatelji Malog Isusa!

Okupljeni u ovoj prekrasnoj crkvi na drugi dan trodnevne priprave za proslavu patrona Društva prijatelja Malog Isusa i slavlja svetkovine Navještenja Gospodnjega želimo ponajprije razmišljati o Božjoj riječi koju Crkva danas, u ovom pokorničkom korizmenom vremenu, stavlja pred nas.

Posebno zanimljiv je odlomak iz Evanđelja, koje nam još uvijek vjerujem odzvanja u ušima, u kojem smo čuli kako Isus govori svojim učenicima da pred Njim stoje strašne stvari. Zapravo dolazimo do trenutka kada Isus treći put svojim učenicima naviješta svoju skoru muku, smrt i uskrsnuće. A apostoli? Kao da Ga uopće ne doživljavaju.

Istina, oni su možda shvaćali da je Isus „velika faca“ i da će se po njemu ostvariti neko novo kraljevstvo u kojem bi bilo jako dobro rezervirati dobra mjesta, zapravo odmah uz njega Kralja, ali uopće ne slušaju o onome što im Isus govori – da treba trpjeti, da će tri dana biti u grobu i tek tada slavnim uskrsnućem pobijediti smrt.

I onda …Pristupa Mu mati sinova Zebedejevih i traži povlastice za svoje sinove. Ali on ne reagira odmah, čak se i ne ljuti nego tada zapodijeva razgovor, i to ne s majkom koja je zapravo postupila onako ljudski, zemaljski, možemo reći, kao svaka prava mama, jer je tražila najbolje za svoju djecu, nego s njima i pita ih: „Možete li piti čašu koju ću ja piti?“, poznajući svu težinu trpljenja za druge. To pitanje zapravo postavlja danas i nama, jer apostoli su bili prvi Isusovi prijatelji, dobro su ga poznavali, pratili ga i voljeli kao i mi danas ovdje okupljeni. I možda baš zato Isus, unatoč tome što im je toliko puta govorio i tumačio sve o Kraljevstvu nebeskom i svom poslanju, opet oprašta njihove propuste te ih prijateljski spušta na zemlju, na jedan fini način. Ne grubo, ne otresa se na njih, nego ih usmjerava da shvate o čemu se tu zapravo radi, ali unatoč tome čini nam se kako oni još i dalje ne razumiju.

Zanimljivo je pritom promatrati i ostale učenike, prijatelje Isusove. Oni su bili ljuti. Ali, mislim, ne zbog toga što su ova dvojica Zebedejevih sinova u ovom teškom trenutku Isusovog ulaska u Jeruzalem mislili na sebe, nego što su se pobojali da ih ovi nisu pretekli u njihovom odabiru važnih mjesta i stolica u Kristovom kraljevstvu.

No Isus i njih blago poučava: „Nije tako među vama. Sinovi svijeta se bore za svoja mjesta i traže druge ljude da njima gospoduju, da budu njihovi podanici.“ „Vi pak svima - budite poslužitelji“. I upravo je to jako bitna poruka koju Isus poručuje i nama, osobito sada u korizmi. A na poseban način još više i nama Prijateljima Malog Isusa koji smo svojim radom, molitvom i načinom života odlučili biti produžena ruka našim sestrama služavkama Malog Isusa u življenju njihove karizme i službi najpotrebnijima te nasljedovanju Krista.

Zato nam današnja Božja riječ svima govori: Nemojmo gledati svoje interese, nego kako ćemo svojim životom slaviti Boga čineći dobro jedni drugima. Također vođeni tom mišlju zapitajmo se danas: Što je za mene to Kraljevstvo Božje u kojem žele sjediti Zebedejevi sinovi? Razmišljam li uopće o njemu? Gdje se ono nalazi?

Živeći ova načela sigurno ne možemo promašiti put koji vodi u kraljevstvo nebesko svjesni da pred neprocjenjivom vrijednošću Kraljevstva nebeskog nestaju sve zemaljske vrijednosti. Za Kraljevstvo nebesko se isplati dati ovdje na zemlji sav imetak, slavu pa i vlastiti život. Krist nam je to pokazao svojim primjerom, a kao recept svojim učenicima i onda i nama stalno govori: ,,Tko hoće da među vama bude najveći, neka vam bude poslužitelj. I tko god hoće da među vama bude prvi, neka vam bude sluga.“ A sluga može biti samo netko tko je skroman i ponizan, netko tko može trpjeti i slušati, netko tko je spreman podnijeti teret i odgovoriti na poziv Gospodara. Sluga mora biti spreman na suradnju, predanje i služenje do kraja.

I mislim da Prijatelji Maloga Isusa nisu mogli bolje izabrati zaštitnika društva od svetkovine Navještenja Gospodinovog jer upravo je zbog svoje poniznosti i spremnosti na služenje Marija pristala biti suradnica u djelu spasenja. I upravo je u tom trenutku sve počelo. Dogodio se susret neba i zemlje, direktni susret Boga i čovjeka u utrobi žene. Marija je stoga svima nama najbolji primjer i možemo slobodno reći uzor kako prihvatiti ono što Bog od mene danas traži?

Ali možda se pritom i pitamo: Što je bilo odlučujuće da ona prihvati tu neobičnu i u početku teško shvatljivu Božju ponudu? A odgovor je zapravo jako jednostavan. I kao da Stadlerove riječi danas nikako možemo zaobići… jer…. Opet je odgovor u Srcu! Marijino srce je čisto, ponizno i poslušno srce. Srce koje se dade poučiti od riječi Božje. Oholo srce, koje bi mudrovalo i mozgalo, sigurno bi reklo da to što anđeo govori naprosto nije moguće. Sebična i hladna osoba bi pomislila da joj se sve to priviđa. Međutim, Marija je zbog svoje poslušnosti, čistoće i poniznosti prva iskusila kakvo jedinstvo može nastati između Boga i čovjeka kad se čovjek preda Bogu. Marija je ljubila Boga u svom svakodnevnom običnom životu. Ona je svaki dan trebala Boga i zazivala ga u molitvi. Premda je bila bezgrešna znala je da bez Boga ne može ništa značajno učiniti. Stoga je nakon anđelova objašnjenja da će Duh Sveti u njoj izvesti to predivno začeće smjerno izrekla svoj, ali i naš spasonosni "Da". Vjerovala je Bogu. Vjerovala je u njegovu svemoć. Na nju je Bog naslonio drugi krak svoga spasonosnog mosta i tako premostio provaliju grijeha i razdora.

I dok ovako razmišljamo pogledajmo: Učimo li se od Marije? Jesmo li ponizni? Činimo li ono što i ona čini? Služimo li doista onima koji nas trebaju? Molimo li doista kao ona? Vjerujemo li kako i ona vjeruje? Ili mislimo da si možemo sami osigurati sreću, zdravlje, zadovoljstvo, dug i uspješan život. Stvarnost nas uvjerava u suprotno. Pa čak kad bismo i uspjeli u tome, to je samo tren prema vječnosti koja nas čeka. Na žalost, mnogi to ne vide ili ne prihvaćaju. Radije se i dalje sami muče, proklinju, otimaju, mrze, ubijaju, nego da prihvate Božju spasiteljsku ruku, poput Marije.

Zato draga braćo i sestre, dragi Prijatelji malog Isusa, ako budemo postupali kao Marija i u našem srcu će se sigurno začeti, utjeloviti i trajno nastaniti Bog, postat ćemo dio Velike Blagovijesti. I sami ćemo postati blagovjesnici. I mi ćemo, poput Marije, stalno nositi Isusa u sebi i zajedno s njime bit ćemo suspasitelji drugim ljudima, osobito onima koji su najpotrebniji Božjeg milosrđa. Bit ćemo Mu tako doista pravi prijatelji, a prijateljstvo s Isusom je najsnažnije prijateljstvo, ono koje te ispunja do kraja i čini sretnim, neraskidivo prijateljstvo koje pruža mir u srcu i duši, pogotovo kad ga dijelimo s najpotrebnijima. Amen.