Nakon dvadeset i tri godine služenja sestara Služavki Malog Isusa u papinskom Zavodu Germanicum et Hungaricum, 30. lipnja 2023. zajednica sestara je kanonski zatvorena. Oproštaj od sestara u Zavodu bio je svečano pripremljen na spomendan Marije majke od puta, 24. svibnja 2023.

Svetu Misu za oproštaj sa sestrama u kolegiju Germanicum et Hungaricum predvodio je vlč. Domagoj Markić, student iz Mostara i prefekt u kolegiju. Govorio je o Mariji koja pokazuje put koji vodi prema Bogu, i koja nas prati na tom putu. Naglasio je da je važno ne zaustavljati se i ne ograničavati se između svojih zidova, misleći da smo tako sigurni, nego izići u susret drugima i raditi na sebi. Prisutnima se obratio riječima: „Današnje evanđelje pokazuje put koji su prešli pastiri kako bi našli Gospodina. Sjetimo se gdje su našli Isusa... Nije se rodio u Jeruzalemu, u svetom hramu nego u Betlehemu, u štali u jaslama. Želio je biti blizu posljednjima, najpotrebnijima i da ga njegovi upravo traže u siromašnima, potrebnima i malenima. Naš frater major Josip Stadler, nadbiskup iz Sarajeva dobro je poznavao put prema Bogu. Znao je da u najpotrebnijima treba tražiti Gospodina. Prepoznao je da u onom povijesnom trenutku Duh Sveti želi darovati crkvi jednu karizmu, i utemeljio je upravo Kongregaciju sestara koje predaju svoj život služeći najmanjoj braći: siročadi, napuštenoj djeci, zaboravljenim starcima, bolesnicima i siromasima. Mi smo imali priliku dijeliti svakodnevni život sa sestrama ove Kongregacije. Možemo biti zahvalni za sve ovo vrijeme u kojem smo mogli vidjeti kako su različite osobe u stanju posvetiti sav svoj život ovome cilju. Pored činjenice da će Kolegiju, ovom malom muškom svijetu nedostajati jedina ženska prisutnost, nedostajat će također živa prisutnost, živo sjećanje da postoje osobe koje pored otaca isusovaca, i danas mogu posvetiti svoj život služenju drugima, služeći Isusu u bližnjima."

Poslije svete mise bila je upriličena svečana večera. U ime svih sestara koje su imale priliku služiti u Zavodu kroz minulo vrijeme, zahvalu u oproštajnom govoru izrekla je s. M. Gordana Miškić. Govor donosimo u cijelosti:
"Draga zajednico, dragi gosti, nakon 23 godine prisutnosti naše zajednice u kolegiju, došao je trenutak da napustimo kolegij i kažemo zbogom. Ne želim se zadržavati samo na tužnom aspektu, jer završava poslanje zajednice sestara Služavki Maloga Isusa u kolegiju, nego nadasve bih željela zahvaliti Bogu da smo imali mogućnost živjeti u Rimu. Ne možemo ni izraziti riječima što za nas znači sve ono što smo vidjele u Vječnom gradu, a također i što smo sudjelovale na izvanrednim događajima. Služiti u Papinskom kolegiju Germanicum et Hungaricum, gdje je također živio i studirao naš Utemeljitelj Sluga Božji Josip Stadler, prvi Vrhbosanski nadbiskup, za nas je bila čast. U kolegiju smo puno primile na različitim razinama, posebno duhovnoj, ali također i kulturnoj, socijalnoj...itd. Zaista je to bilo veliko obogaćenje. Zahvaljujemo se ocima isusovcima, također i u ime naših susestara koje su služile u kolegiju, na poseban način p. Ministru i p. Rektoru, ali također i svim prijašnjim poglavarima za mogućnost učenja jezika, i za vaše razumjevanje i podršku. Zahvaljujemo se također i svim djelatnicima u kući s kojima smo jako dobro surađivale. Također se zahvaljujemo s. Sandri Midenjak i Anti Mateši što su nam se pridružili večeras. Ne zaboravljamo i našu duhovnu grupu sa prof. Markusom Timisterom. Zahvalne smo za Vašu raspoloživost i prisutnost u kolegiju. Također želimo zahvaliti svim našim prijateljima za podršku i molitvu, i za blizinu u teškim trenucima.
Posebna zahvala ide svim studentima u kolegiju: bili ste nam zaista istinska radost sa vašom svakodnevnom prisutnošću. Hvala od srca i za svaku vašu pomoć. Svima vama želimo da ostanete u ljubavi Isusovoj i da donosite puno roda! Željeli bi se prisjetiti poruke jedne meditacije koja je za nas bila vrlo snažna: „Nije li upravo ovo uloga svećenika da bude otac, bez obzira na odbačenost i ignoriranje? Koji pomaže, kada to nitko neće. Koji ozdravlja, kada svi ranjavaju. Koji ostaje, kada nitko ne želi ostati. Zašto? Da bi pomogao da se rodi jedan novi svijet po križu. Tako jedna luka trpljenja postaje Crkva, utemeljena na očevima i apostolima. Na kraju bi željele zamoliti za oproštenje za sve što nije bilo dobro!
Obećajemo da će mo se moliti za vas, a mi se preporučamo u vaše molitve.
Hvala! Hvala od srca!"
 

U ime odgojitelja sestrama su zahvalili prefekti zavoda: vlč. Domagoj Markić i Franko Blaž:
"Drage sestre!
Došao je trenutak kad bi također i mi željeli uputiti vam nekoliko riječi. Istina je da se zahvalnost koju osjećamo prema vašoj Kongregaciji i prema Vama osobno, ne može sažeti u nekoliko riječi. ali ipak ćemo pokušati izraziti ono što je u našim srcima.
Već je u propovijedi naglašena važnost vaše prisutnosti među nama i vašeg služenja... Naša žalost zbog Vašeg definitivnog napuštanja kolegija nije samo u činjenici da će nam nedostajati dvije djelatnice od povjerenja.  Naravno, ne zaboravljamo ni ovaj dio: vaš svakodnevni posao koji ste radile s puno brižljivosti. Netko bi mogao reći da se sve može platiti. Postoje agencije koje to mogu raditi. Mogu se platiti neke stvari, ali ne one koje čine razliku. Netko moli za tebe a da to nisi tražio. Oko koje ne vidi samo prehladu - nego i osobu koja je bolesna. Uho majčinsko koje se više interesira od onoga: 'Dobro sam, hvala.';
Oko koje vidi detalje. Ruka pružena za pomoć koja ne traži nikakve pohvale. Raspoloživost koja nije nametljiva. Ali nadasve prisutnost koja je usmjerena na služenje drugima iz ljubavi. Ovo se ne može platiti...
Nedostajat će nam puno boja u slici našega kolegija. Za sve ovo, kao i za sve ono što nije spomenuto, želimo vam reči: Veliko hvala!
Na kraju želimo moliti oproštenje za sve što nije bilo dobro ili je nedostajalo s naše strane... Sreća da ste Kongregacija koja se brine za djecu, zato vam nije nedostajalo strpljivosti s nama.
Želimo vam svako dobro na novome radnome mjestu i da nađete nove izazove, nova polja služenja i puno toga lijepoga."
 

Prilog pripremila s. M. Emanuela Pečnik