U Hrvatskom zavodu sv. Jeronima u Rimu, u nedjelju 26. ožujka 2017., održana je korizmena duhovna obnova za hrvatske redovnice grada Rima. Duhovnu obnovu je prevodio don Bože Radoš, rektor Zavoda, a okupilo se dvadesetak redovnica koje djeluju ili studiraju u Rimu. U duhovnoj obnovi smo sudjelovale i mi, sestre Služavke Maloga Isusa iz Collegia Germanicum, s. M. Gabrijela Kolar i s. M. Martina Vugrinec. Prisutne su bile i naše sestre Splitske provincije koje djeluju u Grottaferrati s. M. Ružica Marijanović i s. M. Ivana Radman.

Ova korizmena duhovna obnova za redovnice odvijala se na temu „Zrake svjetla u tami križnoga puta“, a bazirala se na poruci i značenju žena koje su se našle uz put Isusova križnog puta, a bila je izložena u dva razmatranja.

Započevši duhovnu obnovu pjesmom i odlomkom Ivanova evanđelja (Iv 12, 1-8), don Bože je istaknuo kako je Korizma vrijeme križnog puta, tj. vrijeme u kojem Bog želi dirnuti naše srce i učiniti ga razdanim srcem, srcem koje se daje, koje ljubi. To često znači da će na njem biti i rana, da ono neće biti cjelovito, no samo oštećeno srce je savršeno srce, samo probodeno srce znak je potpunog darivanja. Korizma je ujedno i vrijeme Božje riječi, vrijeme odlaska u pustinju u kojoj Bog progovara našem srcu.

Isus Krist je onaj koji je prošao križnim putem, a svi mi smo oni koji se nalazimo uz taj put kojemu nas On želi pridružiti. Žene na križnom putu već su znak Uskrsa. Križ je ključ koji otvara nebo.

Prva žena koja se našla pred sam početak Isusove muke bila je Marija iz Betanije. Ona je pomazala Isusa izlivši mu na noge libru dragocjene nardove pomasti. Nardova pomast je dragocjenost koja se ne može davati pomalo (jer se nalazi u alabastrenoj posudici koju nije moguće otvoriti na drugačiji način doli razbiti, a tada potpuno ishlapi šireći svoj miris), već potpuno, do kraja, poput Zaručnice u Pjesmi nad pjesmama. Alabastrena posudica u kojoj se nalazi pomast slika je ove žene. Ona svoj život želi „razbiti“, dati potpuno. Ona je slika našeg redovničkog života, izričaj ljubavi koja jedino vrijedi. Marija osjeća da je sada tu prisutan Onaj koji više neće doći, da je to njihov posljednji susret, a ona Ga ljubi. Kuća u kojoj se nalaze slika je Crkve. Pošto je izlila pomast na Isusove noge, miris je zahvatio cijelu kuću u kojoj bijahu. Svojom ljubavlju zagrijala je sve oko sebe, unijela vedrinu, miris koji će svi upijati. Učinivši to za Isusa, učinila je svima. To je slika redovnice koja izlijeva ulje na Isusovu glavu. On je sve za njezin život.

U sjeni križnoga puta našla se i Pilatova žena. Dok se Pilat u svojim mislima borio što učiniti jer je znao da Isus nije kriv, a isto tako da za njega neće biti dobro ako Ga ne osudi, njegova žena mu progovara. Ona mu poručuje ono što mu govori njegova savjest. Ona strepi jer ne želi da njen muž okrvavi ruke, a isto tako Isus je za nju cijeli svijet i dobro zna tko je On, stoga poručuje Pilatu „pusti ovoga pravednika“ (Mt 27, 19). Ona želi spasiti i Isusa i Pilata. Ona je slika čiste savjesti. Čista savjest ne bira koga spasiti, ona želi spasiti sve, želi spasiti obojicu. Uz to izgovara i riječi „noćas sam mnogo propatila zbog njega.“ (Mt 27, 19). Isusovo trpljenje nju boli. Žena koja ima savjest ne dopušta da život bude uništen. Ona izlazi iz sjene i čini ono što može učiniti. Pilatova žena učinila je sve što je u tom trenutku mogla učiniti.

Na križnom putu susrećemo i jeruzalemske žene koje govore svojim suzama. Suze su govor srca. One se javljaju i u radosti i u žalosti. Suze jeruzalemskih žena govore o njihovom neslaganju s osudom. One imaju dodir s Isusom. One suosjećaju, oplakuju Isusa, ne mogu se pomiriti s nasilnom smrću, ne mogu prihvatiti da dijete umire prije majke. Suze su njihovo najjače sredstvo kojim žele zaustaviti križni put. Isus im poručuje neka plaču nad sobom i svojom djecom. Plakati nad sobom znači spoznati sebe, a plakati nad djecom zadobiti za njih opravdanje, izmoliti im oproštenje. Suze u Korizmi cijede dušu, žele da nas Bog zahvati u nutrini. Suze su govor ljubavi i molitva oproštenja.

Pod križem Kristovim našle su se i Marija Magdalena, Marija majka Jakovljeva i Saloma (Mk 15,40) koje su znak ljubavi. Ljubav je biti uz nekoga kad mu je najteže. Svatko sudjeluje u muci onoliko koliko ljubi. Sve ove žene govore svojom postojanošću, hrabrošću koja je hrana ljubavi. A najbliže križu našla se sama Isusova Majka koja je znak savršene ljubavi.

Svi ovi likovi, sudjelujući u Isusovoj muci, govore o Uskrsnuću. I mi možemo istinski doživjeti križni put samo ako imamo u sebi osjećaje poput ovih žena. Jer one su slika onih koji suosjećaju, trpe i naslućuju da je u križu spasenje.

Po završetku razmatranja, sestre su imale mogućnost pristupiti sakramentu pomirenja, a potom zajedno izmoliti Večernju molitvu iz Božanskog časoslova. Duhovna obnova je završena sv. Misom na hrvatskom jeziku u crkvi sv. Jeronima.

s. M. Martina Vugrinec