135. Obljetnica biskupskog posvećenja sluge Božjega nadbiskupa Josipa Stadlera
Na svetkovinu Krista Kralja i na dan zatvaranja Svete godine milosrđa sa zahvalnošću se sjećamo 135. obljetnice biskupskog posvećenja sluge Božjega Josipa Stadlera za prvog vrhbosanskog nadbiskupa. Dana 20. studenoga 1881. u Bazilici sv. Klementa u Rimu, Josip Stadler svećenik zagrebačke nadbiskupije, posvećen je za vrhbosanskoga nadbiskupa. Posvetitelj je bio kardinal Monaco La Valleta.
Na svetkovinu Krista Kralja i na dan zatvaranja Svete godine milosrđa sa zahvalnošću se sjećamo 135. obljetnice biskupskog posvećenja sluge Božjega Josipa Stadlera za prvog vrhbosanskog nadbiskupa. Dana 20. studenoga 1881. u Bazilici sv. Klementa u Rimu, Josip Stadler svećenik zagrebačke nadbiskupije, posvećen je za vrhbosanskoga nadbiskupa. Posvetitelj je bio kardinal Monaco La Valleta.
Dr. sc. Agneza Szabo u svojoj knjizi Josip Stadler, Zagreb 2015., (str. 53-54) donosi nekoliko informacija o Stadlerovom primanju palija i posvećenja za vrhbosanskog nadbiskupa koje nam mogu biti poticaj na uprisutnjenje tog velikog događaja.
„Dva dana prije biskupskog ređenja u Rimu bilo je na konzistoriju u Rimu svečano imenovanje i dodjeljivanje dostojanstva, 18. studenoga 1881. Stadler je, kao nadbiskup i metropolita, dobio palij kao znak buduće pastirske službe.
Potom su, prema postojećem običaju, novoimenovani biskupi i nadbiskupi, njih devet, pristupili Papi. Treći po dostojanstvu, iako najmlađi među njima, bio je Stadler. I, dok su pristupali Sv. Ocu Lavu XIII., koji je na njih polagao roketu i dodjeljivao im palij, Sveti je Otac na talijanskome jeziku izgovorio i znamenite riječi upravljene Stadleru, u kojima se zrcale programska obilježja njegova budućega služenja. One glase:
Gle, vidimo među vama novoga sarajevskoga nadbiskupa za Bosnu i Hercegovinu. Te pokrajine bile si jedva jedno vrieme svjetlom vjere razsvjetljene; nu poslie stenjahu više stoljeća pod gospodstvom naroda imenu kršćanskomu neprijateljskoga, te mogahu tek okusiti plodove i dobročinstva otkupljenja Isusa Krista. Prvi puta vide one sada, da je medju njima čudnovatom providnošću nebeskom ustanovljena hijerarhia katolička. Ti, novi nadbiskupe, doista si sretan, što te je Bog odabrao, da ponoviš lice onih krajeva. Ti ćeš ondje naći neobrađeno polje... otvoreno Tvojoj vjernosti. Vi pako drugi naći ćete u svojih biskupijah polje već obradjeno;nu prem je obradjeno imati ćete ipak puno kukolja triebiti. I tako će i on i vi drugi, ulažuć apostolski rad oplodjen milošću, imati jednoć razloga da za ubrani plod hvalite i slavite providnost Božju. Oduševljeni dakle čim svetijom nadom, idite časna braćo, u ime Gospodnje i pasite stado, koje smo Vam povjerili. I neka Vas prati apostolski blagoslov, koji vam i vašim biskupijama iz dna srca podjeljujemo.
Mi sestre Služavke Maloga Isusa budimo sretne što nam je Gospodin po svojoj providnosti dao nadbiskupa Stadlera za utemeljitelja Družbe i za našeg duhovnoga oca. Spomen na slugu Božjega Stadlera, na oca Utemeljitelja čuvajmo u svom srcu kao što su nam to prenosile kroz povijest naše pokojne sestre. Na putu nasljedovanja njegovog svetog i kreposnog života neka nas hrabre riječi časne majke s. M. Krescencije Zwiefelhofer:
„Neumrla neka bude ljubav naših sestara služavaka Maloga Isusa k njemu; a neumrla i njegova ljubav k Družbi našoj. Uspomena na njega mora da živi u Družbi, dok živi zadnji član Družbe. On nije Utemeljitelj samo onih s kojima je tako ljubazno i očinski općio, koje su ga poznavale, nego je otac i Utemeljitelj svih onih, koje će živjeti, ako Bog dade iza hiljada i više godina do vijeka i kroz svu vječnost.“ (s.am)
Pred slikom Utemeljitelja
Mnogo ljeta tebe zemlja krije,
Ali tvoja slava zakopana nije.
Velika nam djela odjekuju svijetom,
Među nama živiš uspomenom svetom.
I živjet ćeš vječno, ti uzore vjere,
Ljubitelju Gospin veliki Stadlere.
Djela brojit neću, ta vidi ih svatko,
Što se čvrsto gradi ne ruši se lako.
Posebno mi tvoje omiljelo djelo,
Družba naša draga, ime i odijelo.
Temelje si njene postavio mudro,
Sa desnicom praznom na tlo prazno, tvrdo.
Nisi imo blaga ni novčane svote,
Sve ti blago bilo ljubav za sirote.
Ruka Providnosti nad tobom je bdila,
Započeto djelo kraju privodila.
Razvila se skromna naša Družba mlada,
Na žrtvama teškim sestarskog rada.
Bura nam je ljuta nad glavom vila,
Al vjera je naša poput tvoje bila.
Mi primjere tvoje slijedit ćemo rado,
A ti oče dragi, čuvaj svoje stado!
Što smo kćeri tvoje ponosne smo time,
Kud prođemo tvoje slavit ćemo ime.
Mi molimo Boga pune svetog žara,
Da uzdigneš budeš na časti oltara.
Da stignemo sretno k žuđenome miru
Radujuć se s tobom na vječnome piru.
s. M. Batilda Marija Lozo