Isus Krist Sin Božji - Duhovne vježbe u Livnu Utorak, 10. 9. 2024.

U samostanu Djeteta Isusa u Livnu, od 1. do 7 rujna 2024., duhovne vježbe sestrama održao je dr. fra Domagoj Runje, član Franjevačke provincije Presvetoga Otkupitelja,  profesor na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Splitu, pročelnik na Katedri Svetoga pisma Staroga zavjeta.


U samostanu Djeteta Isusa u Livnu, od 1. do 7 rujna 2024., duhovne vježbe sestrama održao je dr. fra Domagoj Runje, član Franjevačke provincije Presvetoga Otkupitelja,  profesor na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Splitu, pročelnik na Katedri Svetoga pisma Staroga zavjeta.


Na duhovim vježbama sudjelovale su 23 sestre, od kojih su dvoje sestre naše Sarajevske provincije, s. Danica Bilić i s. Petra Andreić, te dvije sestre milosrdnice iz Sarajeva, s. Ilijana Djaković i s. Željka Zeba. Fra Domagoj je za glavnu temu razmišljanja uzeo evanđeosku analizu odlomaka iz Markova evanđelja, koje je u ovoj liturgijskoj godini većinom zastupljeno u misnim čitanjima. Markovo evanđelje je najstarije i najkraće evanđelje od četiri evanđelja na koje su se oslanjali Luka i Matej pišući svoja evanđelja.

 Isus Krist Sin Božji
Evanđelje po Marku je jedina biblijska knjiga, koja počinje riječima „Početak evanđelja Početak Evanđelja Isusa Krista Sina Božjega.” (Mk 1,1). Te riječi doimaju se kao
naslov čitavog Markova spisa. Ta prva izjava zapravo je i prvi evanđeoski navještaj iz pera evanđelista Marka. No prije nego počne govoriti o djelovanju samoga Isusa Krista, Marko navodi jedan tekst kojim početak evanđelja utemeljuje u Pismu Staroga zavjeta, donosi riječi proroka Izaije i Malahije i na neki način sažima čitavu dotadašnju objavu Krista: on je naviješten i za njegov se dolazak treba pripraviti. Prvi odlomak (Mk 1,1-8) govori o djelovanju Ivana Krstitelja, koji naviješta Onoga koji dolazi. Tako evanđelist Marko odmah u prvoj rečenici svoje knjige informira čitatelja o identitetu njezina glavnog lika. To je iščekivani Mesija, Isus Krist, Sin Božji. Ivan Krstitelj, koji je poslan od samoga Boga ima zadaću pripraviti put za Božji dolazak. Ivan svojim propovijedanjem svjedoči kako se navještaj i propovijedanje evanđelja ne svodi samo na prenošenje nego i na način života navjestitelja. Ivan je krstio u pustinji i propovijedao krst obraćenja na otpuštenje grijeha. (Mk 1,2-5) On sukladno proroštvu Izaije kao prvo treba narod pripremiti na Gospodinov dolazak (Mk 1,4-5), i, kao drugo, treba navijestiti onoga koji će doći (Mk 1,7-8) Čekanje Kristova dolaska ne treba biti prema Ivanovim naputcima pasivno nego aktivno „opasanih bokova“. Krštenje obraćenja u rijeci Jordan je prepuno simbolike. Ljudi koji dolaze Ivanu pokazuju takvu spremnost činom krštenja koji ne obavljaju oni sami, nego daju da ih krsti glas koji ih poziva da priprave put Gospodinu. I to je krštenje koje je obavljao Ivan bilo popraćeno s ispovijedanjem grijeha onih koji su mu dolazili da ih krsti. Nisu se svi ljudi koji su dolazili Ivanu smatrali u jednakoj mjeri pravednima ili grješnima. No, svi su jednako pozvani na obraćenje, na promjenu životnih stavova i ponašanja. To je i prvi element evangelizacije. Uz propovijedanje „krsta obraćenja na otpuštenje grijeha“ (Mk 1,4) kojemu je svrha pripraviti ljude na Gospodinov dolazak, Ivan je govorio o onomu koji ima doći poslije njega. Ne navodi mu ime, nego iznosi njegove bitne značajke i to uspoređujući ga sa samim sobom: nakon mene dolazi jači od mene; ja nisam dostojan sagnuti se i odriješiti mu remenje na obući; ja vas krstim vodom, a on će vas krstiti Duhom Svetim. Ivan jasno kaže kako ga onaj koji dolazi poslije njega nadvisuje u svakom pogledu, u snazi, u dostojanstvu i u djelovanju. Obojica čine i daju ono što mogu. Ivan može krstiti vodom, koja ima samo simboličnu vrijednost čišćenja, ali doista otpustiti grijehe može samo onaj koji krsti Duhom Svetim (usp. Iv 20,22-23). Budući pak da je grijeh znak poremećenosti čovjekova odnosa s Bogom, krstiti Duhom Svetim znači osposobiti čovjeka za život u zajedništvu s Bogom, što je konačni cilj naviještanja evanđelja. Ivan je samo navjestitelj, a do konačnog cilj dovodi samo Krist.U opisu Ivanova djelovanja Marko se ne ograničava samo na njegovo propovijedanje i krštavanje, nego opisuje i njegovu skromnu hranu i odjeću. Ivan se razlikuje od drugih ljudi. Živi kao pravi isposnik, duhovnim vrijednostima daje prednost pred materijalnima. On se s jedne strane po svom načinu života solidarizira sa siromasima koji gladuju i nemaju što obući, ali se s druge strane u to mnoštvo ne utapa, nego se u njemu ističe. Ivan je potpuno okrenut Bogu, i sve što čini ili trpi ima svrhu privesti ljude pravomu Bogu. Događaj Isusova krštenja svjedoči nam da krštenje nije samo čin očišćenja od grijeha. Ivan Krstitelj navijestio je Isusa Krista kao većeg od sebe, kao onoga koji ne krsti vodom nego Duhom Svetim. I upravo u Isusovu krštenju to se očituje. Isus je kao i Ivan pozivao na obraćenje i temeljitu promjenu života. Ali nam je isto tako otkrio temeljno značenje krštenja koje sam Ivan nije mogao otkriti. U Isusovu krštenju pokazuje se da krštenje nije samo prijelomni trenutak u kojem čovjek doživljava veliku promjenu života, nego je krštenje objava našega pravoga identiteta. Na mjestu gdje drugi ljudi prigodom krštenja u rijeci Jordanu ispovijedaju svoje grijehe, kod Isusa dolazi do objave s otvorenih nebesa. Nad Isusom se u liku goluba pokazuje Duh  Božji, a s neba se čuje glas: Ovo je Sin moj ljubljeni! U Njemu mi sva milina!“. Na taj način Isus, koji se krštenjem potpuno solidarizirao s grešnim ljudima i pokazao da potpuno pripada čovječanstvu, objavljuje se kao ljubljeni Sin Božji. A Duh Božji koji silazi kao golub i spušta se na nj označuje smisao i svrhu njegova poslanja među ljudima: Isus Krist, Sin Božji došao je na ovaj svijet da snagom svoje žrtve sve ljude privede u mir i zajedništvo s Bogom. To je pravednost koju je trebalo ispuniti. Ivanovo krštenje je simbolično, a sadržaj daje Onaj koji krsti Duhom Svetim. Duh Sveti je onaj koji uvodi u zajedništvo s Bogom. Za razliku od Isusa, mi smo grešnici i zato je potrebno krstiti se vodom, ispovjediti grijehe, obratiti se i promijeniti način života. Ali upravo ta dimenzija krštenja pokazuje da stanje grijeha nije temelj našega identiteta. Grijeh je nečistoća, magla i smetnja Svjetlu da nas obasja. A temelj je ono što nam je objavljeno u Isusu Kristu: da smo djeca Božje (Rim 8,15). Bit našeg odnosa prema Isusu i našeg djelovanja je sinovski odnos. Komunikacija je čin zajedništva, cjelovitosti našeg odnosa prema Bogu i prema čovjeku. Krsna spoznaja da smo djeca Božja i da nam je Bog u svome Sinu Isusu Kristu koji je postao čovjekom pokazao puninu svoje ljubavi izvor je neiscrpive radosti u Duhu Svetomu. Stoga je životna radost, unatoč svemu što čovjeka u životu može zadesiti, naravni plod upoznavanja smisla i svrhe Gospodinova i svoga krštenja. Isus poziva i šalje dvanaestoricu Prvi Isusov čin u njegovu djelovanju je propovijedanje evanđelja, sažetak čitavog Isusova djelovanja, sve što je činio i radio. Znakovito je da je prvi čin Isusova javnog djelovanja bio upravo izbor četvorice učenika: Petra i Andrije te Ivana i Jakova (Mk 1,16-20). Oni ostaviše svoj mreže i pođoše za njim, i od sada će biti ribari ljudi, a mreže će biti Riječ Božja, kojom će loviti ljude da slijede Isusa na moru života. Bit će umreženi, povezani unutar Crkve, biti dobri krpači mreža, naviještati, ispravljati, iscjeljivati, upućivati, da budu svjedoci.  Isusu uvijek ljude podiže. Odaziv prve četvorice apostola Isusovom pozivu urodio je prvim plodovima. Premda su učenici ostavili sve radi Isusa On odabire doći u njihov zavičaj, grad i kuću gdje donosi zdravlje i oslobođenje. Ozdravljajući bolesne Isus pokazuje koliko cijeni ljudsko zdravlje i koliko mu je stalo do onih koji su opterećeni raznim bolestima. Nakon četvorice prvih učenike Isus je pozvao Levija (Mateja), a onda nakon određenog vremena ustanovljuje zajednicu dvanaestorice učenika (Mk 3,13-18) s ciljem „da budu s njim i da ih šalje propovijedati s vlašću da izgone đavle“ (Mk 3,14). Sadržaj djelovanja dvanaestorice sažeto je izražen u rečenici: „Otišavši, propovijedali su obraćenje, izgonili mnoge zloduhe imnoge su nemoćnike mazali uljem i  oni su ozdravljali“ (Mk 6,12-13), te na koncu „izvijeste ga o svemu što su činili i naučavali.“ (Mk 6,30). To sve potvrđuje da preko učenika koje je izabrao i poslao zapravo djeluje sam Isus. Njegovi učenici su njegova knjiga upisana u srca svojih učenika. Osim poziva na obraćenje, Marko ne navodi pobliže sadržaj propovijedanja učenika. Isus  svojim učenicima daje vlast nad nečistim dusima, koju je i sam djelotvorno pokazao već u svom prvom javnom nastupu u sinagogi u Kafarnaumu (usp. Mk 1,21-27). Svojim riječima i djelima dvanaestorica, jednako kao i sam Isus, ljudima ne govore samo o blizini kraljevstva Božjega nego pokazuju i njegovu snagu. Oni ne pristupaju ljudima na razini njihovih duhovnih i tjelesnih potreba, nego djelotvornim oslobađanjem od svake vrste destruktivnih sila koje štete ljudskom životu, to jest čovjekovu zajedništvu s Bogom. Isus u svom djelovanju na prvo mjesto stavlja propovijedanje, služenje, poučavanje. Isus se brine za cjelovitog čovjeka, za njegovu dušu i tijelo. Stoga nam je biti i u zdravlju i u bolesti, u bogatstvu i u siromaštvu, s Isusom, uz Isusa. Slično kao kod Ivana Krstitelja i Marko u tekstu o poslanju Isusovih učenika opisuje njihov način života, njihovu hranu i odjeću (Mk 6,8-9). Kao i Ivan koji naviješta Isusa tako i svi koji žele vjerodostojno propovijedati Isus Krista trebaju živjeti tako da se vidi njihova potpuna okrenutost Bogu, a to se očituje i u jednostavnosti života. Stoga Isus svojim učenicima zapovijeda da uz ono što već imaju na sebi (jedna haljina i sandale) na put ne smiju nositi ništa osim štapa. Skromnost njihove prtljage ističe da je ono što oni nose ljudima jedino riječ i moć koju im je dao onaj koji ih je poslao, i da to ne smije biti zastrto ničim drugim. Uz to, izričito navođenje kruha, torbe i novca koji učenici ne smiju nositi sa sobom ima još jednu praktičnu posljedicu. Bez potrebne hrane, odjeće i smještaja učenici su u svom djelovanju ovisni o gostoljubivosti drugih ljudi. Time se opet ističe jednostavnost i skromnost u kojoj se učenici moraju zadovoljiti s prvim što im bude ponuđeno. Uostalom to bi bila uvreda prvom domaćinu, i zasigurno bi naštetilo autentičnosti njihova djelovanja. U svakom slučaju boravak u nečijoj kući podrazumijeva izravan kontakt apostola sa životima ljudi kojima su poslani. U svom poslanju apostoli trebaju iznutra upoznati materijalno i duhovno stanje ljudi kojima su poslani te dijeliti s njima iste životne uvjete. U protivnom, suvišna prtljaga ili pretjerano namicanje sredstava za evangelizaciju može staviti u drugi plan temeljnu poruku koju navjestitelji evanđelja trebaju prenijeti ljudima (usp. Mk 6,12-13). To je uputa koju i mi moramo na umu u svom poslanju. Bojažljivost Isusovih učenika uglavnom je povezana s njihovim odnosom s Isusom. Premda su stalno bili s njime, često su se pitali tko je zapravo Isus. Kada je otvoreno govorio o svojoj muci, smrti i uskrsnuću, oni to nisu razumjeli, a bojali su ga se pitati  ga (usp. Mk 9,32). Ne treba osuđivati strah, nego i u strahu odgovoriti na Božji poziv. Već u prvim koracima poziva učenika očita je Isusova nakana stvoriti zajednicu učenika koji će u budućnosti, to jest poslije njegova uskrsnuća i uzašašća, nastaviti njegovo djelo evangelizacije. Premda će u odnosu dvanaestorice učenika i Isusa biti veoma kritičnihsituacija, dotle da će ga u trenutku kad bude uhvaćen u Getsemanskom vrtu svi ostaviti (usp. Mk 14,50). Isus ih se ne odriče. Nakon svoga uskrsnuća ipak ne izabire neku drugu grupu učenika, nego, izuzev Jude koji se objesio, ponovno okuplja one iste učenike koji su nabrojeni. Može se reći da je njihovo zajedništvo s Isusom u trenutcima njegove muke i smrti bilo prekinuto, ali je nakon njegova uskrsnuća ponovno obnovljeno. To je Isus unaprijed navijestio na putu iz dvorane Posljednje večere prema Maslinskoj gori. U poslijeuskrsnom poslanju Isus se jednako obraća svim učenicima, kao što to čini i u njihovu prvom poslanju u Mk 6,7-13.30. Isus doduše ne šalje dvanaestoricu sve zajedno u istom pravcu, ali ih ne šalje ni kao pojedince, nego po dvojicu. Marko ne donosi nikakva rasporeda tko je s kim išao, a ono što veže dvojicu učenika nije njihova međusobna bliskost ili posebno prijateljstvo, nego zajedništvo u iskustvu i svjedočenju Isusa Krista. I mi u svom poslanju poslani smo u ime zajednice i po poslanju zajednice, i naše svjedočenje nije samo osobno nego i zajedničko. Odabirom i poslanjem dvanaestorice, Isus priprema nastavak svoga djela u vremenu kojeslijedi poslije njegove smrti i uskrsnuća, jer će i tada djelovati na isti način, to jest posredstvom svojih apostola. U nastavku je fra  Domagoj tumačio dijelove Markova evanđelja iz 6 i 8 poglavlja. U šestom poglavlju Marko na početku govori da Isus odlazi iz svoga zavičaja u Nazaretu gdje nije bio prihvaćam zbog njihove nevjere, i Mk navode da Isusu „ne mogaše ondje učiniti ni jedno čudo, osim što ozdravi nekoliko nemoćnika stavivši ruke na njih. I čudio se njihovoj nevjeri.“ (Mk, 6, 6). Isus se nije pokolebao zbog toga što u jednom, i to u svom mjestu, nije uspio. Nije odustao i ide naprijed, obilazio je sela uokolo i naučavao. U sedmom retku pa šestog poglavlja Isus šalje svoje apostole, dvanaestoricu, i daje im „vlast nad nečistim dusima.  I zapovjedi im da na put ne nose ništa osim štapa: ni kruha, ni torbe, ni novca o pojasu, nego da nose samo sandale i da ne oblače dviju haljina.“ Otišavši, propovijedali su obraćenje, izgonili mnoge zloduhe i mnoge su nemoćnike mazali uljem i oni su ozdravljali.“ (Mk 6, 8-13) Ljudi shvaćaju i uviđaju povezanost Isusa i njegovih učenika, preko Isusa promatraju njegove učenike i kroz učenike njihove učitelja Isusa. Isus preko svojih učenika, njegovih sljedbenika, pa tako i nas, i danas poučava i poziva nas da ga riječima i životom svjedočimo. U evangelizaciji se pokazuju ispravnima i učinkovitima samo ona sredstva pomoću kojih se evangelizator od ljudi ne udaljava, nego im se približava. Na taj način on sam postaje sredstvo evangelizacije po kojem se Bog približava čovjeku i čovjek Bogu. Stoga je važan uzorni život kršćana, da vjeru i naučavanje potvrđuje njihov način života, njihova djela. Vjernici, a na osobiti način mi redovnice pozvane smo biti javna slika – ikona Isusa Krista u svijetu i posred svijeta, pojedinačno, osobno i zajednički.. Dolazi i do izražaja i krepost gostoljubivosti mještana prema Isusu i njegovim učenicima, koja je uvijek na visokoj cijeni onda, jučer i danas, i u našim zajednicama.
„Ti si Pomazanik – Krist! ˝
U osmom poglavalja, u 27 retku, Markova evanđelja dolazi do izražaja središnje pitanje čitavog Markova evanđelja, ono koje stoji na samom početku i ovdje u sredini njegova Evanđelja, jer Markovo Evanđelje ima 16 poglavlja. Središnje riječi koje karakteriziraju i nose cijelo Markovo evanđelje je kratka rečenica: „A vi, što vi kažete, tko sam ja.“ (Mk 8, 30) Nakon ozdravljenja slijepca iz Betsaide krenu Isus i njegovi učenici u sela Cezareje Filipove. Putem Isus upita učenike: „Što govore ljudi, tko sam ja? “ Oni mu rekoše: „Da si Ivan Krstitelj, drugi da si Ilija, treći opet da si neki od prorokâ.“  Isus njih upita: „A vi, što vi kažete, tko sam ja? “  Petar prihvati i reče svoju vjeroispovijest: „Ti si Pomazanik – Krist!“ (Mk 8, 28-30) I Isus im zaprijeti da nikomu ne kazuju o njemu. Uloga je Crkve u ovom svijetu, uloga nas danas, da „ovdje i sada“ pokaže lice Isusa Krista, da odgovori u svakom vremenu i u svim trenutcima na Isusovo pitanje apostolima: „Što govore ljudi, tko sam ja?; „A vi, što vi kažete, tko sam ja?“. Isus kao Obećani Mesija nije pokazao nikakav interes za ovozemaljsko kraljevstvo, nego suprotno, pokazao je da Njegovo kraljevstvo nije od ovoga svijeta. Dapače on najavljuje, prvi put naviješta, da će Sin Božji trpjeti, umrijeti i treći dan uskrsnuti. Petar ga uze na stranu i počme ga odvraćati od njegova puta ljubavi da svoj život iz ljubavi za spasenje svijeta dadne. Isusu ga ne odbacuje njego ga ponovno pozva da ide za njim, i to ne ispred njega, nego iza njega, kao učenik iza Učitelja. I Marko nastavlja
da Isus dozva narod i učenike pa im reče: „Hoće li tko za mnom, neka se odrekne samoga sebe, neka uzme svoj križ i neka ide za mnom. Tko hoće život svoj spasiti, izgubit će ga; a tko izgubi život svoj poradi mene i evanđelja, spasit će ga. Ta što koristi čovjeku steći sav svijet, a životu svojemu nauditi?“ (Mk 8, 35-37) Isus jasno daje poruku učenicima da ne mogu biti ribari ljudi kad gledaju samo ovozemaljskim očima, nego se moraju odreći svojih planova i želja ako hoće ići za Isusom i slijediti ga. Naviještati Krista može samo onaj tko ga je osobno upoznao i doživio iskustvo njegove blizine. Evangelizacija se drugih ljudi događa istovremeno s vlastitim rastom u upoznavanju Isusa Krista i njegova evanđelja.

Isusova muka i uskrsnuće
U nastavku svojih izlaganja, fra Domagoj je na jednostavan, zanimljiv ali u isto vrijeme dubok način tumačio događaje iz Isusovog  života, posebno onih koji su prethodili
njegovoj muci, smrti i uskrsnuću, kako je zapisao evanđelist Marko. U devetom poglavlju Markova evanđelja vidimo da Isus u toj fazi svoga djelovanja što više vremena provodi sa svojim učenicima, da paralelno ima dvije razine naučavanja: poučava mnoštvo i nasamo poučava svoje učenike da mogu biti svjedoci njegove muke, smrti i uskrsnuća. U poučavanju učenika o drugom Isusovu navještaju muke i uskrsnuća, između Isusa i učenika javlja se prepreka. Idući sa Isusom putem su nasamo raspravljali jer „oni ne razumješe te besjede, a bojahu ga se pitati u tome što ne razumiju o čemu ti Isusu govori a boje ga se pitati.“ (Mk 8,32) Isus ih ne prekorava, nego došavši u Kafarnaum u kući upita ih: „Što ste putem raspravljali? A oni umukoše jer putem među sobom razgovarahu o tome tko je najveći.  On sjede i dozove dvanaestoricu te im reče: ˙Ako tko želi biti prvi, neka bude od svih posljednji i svima poslužitelj!˙ I uzme dijete, postavi ga posred njih, zagrli ga i reče im:  Tko god jedno ovakvo dijete primi u moje ime, mene prima. A tko mene prima, ne prima mene, nego onoga koji mene posla.`“ (Mk 8, 34-37) U ovom Isusovu poučavanju dolazi do izražaja glagol „primi“ što podrazumijeva služenje, a to u tome razumijevamo i naš poziv i poslanje na svakidašnje služenje svima kojima smo poslane, da u svima njima gledamo Isusa i služimo mu. U desetom poglavlju Markova evanđelja je treći navještaj Isusove muke i uskrsnuća. Na putu u Jeruzalem pred blagdan Pashe, veliki hodočasnički blagdan, idu dvije skupine ljudi, oduševljeni učenici i Isus pred njima, te zaprepašteni narod koji je išao za njima. Isusov mesijanski ulazak u Jeruzalem prema Markovu opisu uočljivo se razlikuje od njegova dotadašnjega djelovanja. Dok je Isus čitavim putem iz Galileje išao ispred svojih učenika, a oni za s njim, sada šalje pred sobom dvojicu učenika i povjerava im zadaću da pripreme njegov svečani ulazak u grad. Dotada je Isus uglavnom išao pješice ili je plovio lađom, a tada jaše na magaretu. Ulazeći u Jeruzalem „Isus opet uze dvanaestoricu i poče im kazivati što će ga zadesiti: ´Evo, uzlazimo u Jeruzalem i Sin Čovječji bit će predan glavarima svećeničkim i pismoznancima. Osudit će ga na smrt, predati poganima, izrugati i popljuvati. Izbičevat će ga, ubit će ga, ali on će nakon tri dana ustati.´“ (Mk 10,32-34). Isusova poruka i poučavanje o muci, smrti i uskrsnuću dolazi do vrhunca. Krist je onaj koji pobjeđuje muku i smrt, Krist pobjeđuje a ne zlo, ljubav a ne mržnja. To ukazuje da u povijesti grijeha i spasenja ljudskog roda, u svijetu će uvijek biti borba između dobra i zla, ali na koncu dobro pobjeđuje. Od nas traži da budemo na strani Krista pobjednika, da činimo ono što je dobro i Bogu milo. Nakon trećeg navještaja muke, smrti i uskrsnuća, dvojica njegovih učenika, braća Jakov i Ivan, pitaju Isusa mogu li mu u njegovoj slavi sjediti jedan s desna, a drugi s lijeva,  na što ih  Isus pita mogu li oni piti čašu koju će on piti i krstiti se krstom kojim se on krsti. Ti izrazi odnose se na muku koju će Isus podnijeti i dvojica njegovih učenika iskazuju spremnost da dijele Isusovu sudbinu. Isus potvrđuje tu njihovu spremnost, ali što se tiče položaja koja će  im pripasti u njegovoj slavi, ništa ne obećava. On kaže kako sjediti slijeva ili zdesna  pripada onima kojima je to pripravljeno i čak izjavljuje da on nije vlastan dati u tome smislu nikakve položaje. (Mk 10,41-45) Isus u svojoj pouci želi u prvi plan staviti služenje kao takvo, a ne postizanje određenih položaja. Taj jer „ni Sin Čovječji nije došao da bude služen, nego da služi i život svoj dade kao otkupninu za mnoge.“ (Mk 10,45) Sve Isusovo poučavanje bilo je služenje drugima, a kruna svega njegova služenja je sve ono što je pretrpio za naše spasenje, i dao svoj život za nas. Prema Isusovim riječima moć i vlast služenja ima baš svatko, i Isusovi učenici ne trebaju čeznuti za tim da dođu na neki položaj pa da onda počnu služiti drugima, nego to mogu učiniti odmah i ovdje. Međutim, ako netko i nema moć da ikomu pomogne ima moć da nikomu ne naudi. Kad bi se ljudi samo suzdržali od toga da jedni drugima ne naude, to bi već bilo veliko dobro. Isto tako siromah koji sa zahvalnošću prima pomoć, ili bolesnik koje ne otežava posao onima koji mu služe u njegovim potrebama pokazuju veliku moć služenja drugima. Moć služenja ili činjenja dobro je Božji dar u rukama svakog čovjeka. Markovo Evanđelje od 11 poglavlja pa do kraja evanđelja, govori o muci, smrti i uskrsnuću, dakle jedan tjedan posljednjeg Isusova djelovanja sadržano je kroz osam poglavlja, jer cijelo Mk evanđelje ima 16 poglavlja. Tri godine Isusova djelovanja sadržano je u osam poglavlja. Četrnaesto poglavlje Markova evanđelja izbližega govori o muci, smrt i uskrsnuću, a vrhunac zajedništva je u pashalnoj večeri. Isusovom smrću hramska zavjesa se razdire i svima je otvorena slava rajska. Isusu nije sišao s križa, ali je izišao iz groba. Ljudske ga ruke osudiše, a Bog ga uskrisi, jer uistinu bijaše Sin Božji, svetac Izraelov. Isus nakon uskrsnuća okuplja one iste učenike, obnavlja zajedništvo i poziva na obraćenje, na pomirenje s Bogom i međusobno, na euharistijsku gozbu ljubavi. Kristova muka, smrt i uskrsnuće svjedoče upravo to da zajedništvo s Bogom ne prestaje ni nakon smrti. S tom vjerom ne umire se u očaju, nego u nadi.
Mislim da će svaka od nas sada još više razmatrati i pohranjivati u srcu Božju riječ sadržanu u Svetom Pismu. Ali ne samo pohranjivati nego tom hranom duše i neiscrpivim
vrelom hraniti i napajati sve one s kojima živimo i koje na bilo koji način dotičemo svojim životom. Čvrsto vjerujmo i svjedočimo da je Isus Sin Božji, da smo ljubljena djeca Božja, da život nije samo Kalvarija, nego Gora Tabor i Gora Preobraženja kako za svakog pojedinca tako i za sve one koji Krista prihvaćaju.

s M.. Maneta Mijoč

 

Galerija slika:

  Vijesti - Sve