Novo vodstvo Konferencije viših redovničkih poglavara i poglavarica BiH Utorak, 8. 3. 2016.

{image:18:medium}Za novog predsjednika Konferencije izabran je provincijal fra Miljenko Šteko, a za potpredsjednicu provincijska predstojnica s. Kata Karadža.

Čestrnaesta izborna skupština Konferencije viših redovničkih poglavara i poglavarica Bosne i Hercegovine (KVRPP BiH) održana je 5. ožujka 2016. u samostanu sestara Služavki Malog Isusa u Gromiljaku (Kiseljak). Skupštinom je predsjedao predsjednik Konferencije fra Lovro Gavran. Na Skupštini su sudjelovali svi provincijalni poglavari i poglavarice sa sjedištem u BiH te osam predstavnika muških i ženskih redovničkih zajednica čiji članovi djeluju u Bosni i Hercegovini, s provincijalnim sjedištem izvan BiH.


{image:18:medium}Za novog predsjednika Konferencije izabran je provincijal fra Miljenko Šteko, a za potpredsjednicu provincijska predstojnica s. Kata Karadža.

Čestrnaesta izborna skupština Konferencije viših redovničkih poglavara i poglavarica Bosne i Hercegovine (KVRPP BiH) održana je 5. ožujka 2016. u samostanu sestara Služavki Malog Isusa u Gromiljaku (Kiseljak). Skupštinom je predsjedao predsjednik Konferencije fra Lovro Gavran. Na Skupštini su sudjelovali svi provincijalni poglavari i poglavarice sa sjedištem u BiH te osam predstavnika muških i ženskih redovničkih zajednica čiji članovi djeluju u Bosni i Hercegovini, s provincijalnim sjedištem izvan BiH.


Na Skupštini je sudjelovao apostolski nuncij u BiH nadbiskup Luggi Pezzuto, delegat Biskupske konferencije BiH vojni biskup dr. Tomo Vukšić te predsjednik Hrvatske konferencije viših redovničkih poglavara i poglavarica provincijal fra Jure Šarčević, OFMCap.
Nakon uvodnih riječi fra Lovre Gavrana te pozdrava biskupa Vukšića uslijedilo je predavanje na temu "Blago milosrdnima: oni će zadobiti milosrđe" (Mt 5,7). U svom predavanju biskup Vukšić je kroz pet točaka govorio o Božjem milosrđu te istaknuo "Beskrajno milosrđe Božje postalo je vidljivo u Isusu, Bogočovjeku i našem Spasitelju. Upravo po tomu što je ljudima objavio Milosrđe, Isus je lice božanskoga Milosrđa. U njemu nam je Milosrđe ponuđeno, dano nam je na raspolaganje, strpljivo nas čeka, vidimo ga kao put i način svoga spasa, jer tko vidi Isusa, vidi i Oca nebeskoga (Iv 14,9), Boga koji je bogat milosrđem. Stoga Božje milosrđe čeka naše obraćenje, koje je jedini način puta i pristupa do  Božjega Lica Milosrđa. Na tom putu uzdizanja sakrament Pomirenja se pretvara u prava vrata Milosrđa s kojih puca pogled na Isusovo Lice. Naše kajanje otključava ta vrata, a Božji oprost ih širom otvara. Zadobit ćemo Božje milosrđe, ako sami budemo milosrdni. Prema Isusovu nauku, milosrdni su blaženi zbog činjenice što su njihova dobra djela na svoj način također „lice milosrđa“ Božjega, što po njihovoj dobroti svijet upoznaje Boga. Oni su lice u kojemu se Boga vidi, govor po kojemu ga se čuje, jer njihovo ponašanje sliči ponašanju Boga po tomu što su, u odnosu prema drugima, puni ljubavi, brige, suosjećanja, darežljivosti, sažaljenja, kajanja, otvorenosti, oprosta, blizine, razumijevanja, pomaganja, velikog srca, otvorene duše i raširenih ruku. Milosrđe je put našega spasa. A prema kršćanskom nauku, na stubištu milosrđa, kojim se penjemo do spasa, četrnaest je stepenica. To su sedam duhovnih djela milosrđa, koja smo pozvani vršiti: neodlučna savjetovati, neuka poučiti, nevoljna i žalosna utješiti, grešnog opomenuti, uvredu oprostiti, nepravdu strpljivo podnositi, za žive i mrtve Boga moliti. I sedam tjelesnih djela milosrđa: gladna nahraniti, žedna napojiti, siromašna odjenuti, putnika primiti, bolesnog i utamničenog pohoditi, zarobljenog i prognanog pomagati, mrtva pokopati", istaknuo je biskup Vukšić.

Apostolski nuncij u BiH mons. Luigi Pezzuto u svom govoru sudionicima Skupštine istaknuo je važnost obnove u pastoralnom životu. "Obnova znači: odricanje od „rutine“, oslonjene na uobičajenu pastoralnu i redovničku praksu. Ona, iako za trenutak omamljuje i utišava savjest, ne proizvodi duboke i trajne plodove, sposobne da zaustave – na primjer – žalosnu i poznatu pojavu iseljavanja mladih. Sveopća Crkva ipak nudi još jedan poticaj obnove naših kršćanskih zajednica i mjesnog Redovničkog Života: radi se o Jubilarnoj Godini Milosrđa koja  je otvorena 50 godina nakon završetka Drugog Vatikanskog Ekumenskog Sabora, čiji je cilj bio upravo ova „obnova života Institutâ Savršenstva“. Aludiram na Dekret „Perfectae Caristatis“, koji bi i danas morao biti najmodernija polazna točka formacije mladih kandidatica i kandidata za redovnički život, kao i nadahnuće za trajnu formaciju već zavjetovanih Redovnica i Redovnika.

Tom prigodom Koncilski Oci su nastojali bogato osvijetliti Redovnički Život, koji je u to vrijeme, možda, bio pretjerano sveden na opsluživanje pravila i statuta – jednim svjetlom koje izravnije proistječe iz Evanđelja, kako bi ga predstavili „u skladnoj i životnoj sintezi“ jednog „duhovnog života, intimno sjedinjenog s osobom Isusa Krista“. Stoga, kao što je Posvećeni Život u koncilskoj viziji usredotočen na osobu Isusa Krista, tako je i „Jubilarna Godina prije svega godina Krista, nositelja života i milosti čovječanstvu“. Dakle, možemo reći da, ako je Posvećeni Život prema Koncilu privilegirano mjesto susreta s Kristom, sposobno utisnuti novu i odlučnu dimenziju životu jednog ljudskog bića, Sveta Godina je „povoljan trenutak za susret s jednom Osobom, koja životu daje jedan novi horizont i odlučujuće usmjerenje. A to je susret s uskrslim Isusom Kristom…“. Pitanje je sljedeće: hoćemo li ili nećemo „učiniti da Bog i Krist budu centar našega života“? Ili ćemo „staviti sami u sebe i u svoj varljivi egoizam stožer svakog našeg pokreta“? Hoćemo li ili nećemo „proširiti solidarnu ljubav prema svojoj braći i sestrama“? Ili ćemo „zatvoriti krug svoje socijalne vizije na područje svoga uskog interesa, zazidano u gorki individualni egoizam, nesposoban za istinsku ljubav“? Svi mi možemo biti u opasnosti da „izgubimo“ ili da „smo već izgubili“ osjećaj za grijeh – također i mi, posvećene osobe, a posljedica toga je da provodimo dvostruki život. Vjerujem da Poglavari i Poglavarice moraju bdjeti, kako se taj dvostruki život ne bi događao ni u onima koji su već posvećeni, niti u onima koji se pripremaju za Posvećeni Život. Drugi preduvjet je „ljubav oprosta“, koja mora biti stil života – ne samo Redovnika i Redovnica, nego i svakoga kršćanina. „Oprostiti znači reći da znate napustiti svaku ozlojeđenost i namjeru kažnjavanja i osvete prema onome tko nas je uvrijedio ili nas oštetio“. Samo Bog zna koliko nam je potrebna ova „ljubav oprosta“, ne samo u društvu u kojem živimo, nego i unutar mjesne Crkve i unutar naših redovničkih zajednica. Oprost je milosrđe: „Budite milosrdni kao što je Otac vaš milosrdan. Ne sudite i nećete biti suđeni. Ne osuđujte i nećete biti osuđeni. Praštajte i oprostit će vam se“ (Lk 6, 36-37) ", istaknuo je nuncij Pezzuto.

Uslijedilo je euharistijsko slavlje koje je predslavio biskup Vukšić u zajedništvu s Nuncijem, provincijalom Bosne Srebrene fra Lovrom Gavranom, provincijalom Hercegovačke franjevačke provincije fra Miljenkom Štekom, te prezbiterima članovima Konferencije. Svečano euharistijsko slavlje pratile su svojim sviranjem i pjevanjem sestre Služavke Malog Isusa.  
U popodnevnom radu pročelnici povjerenstava koja djeluju pri KVRPP BiH podnijeli su izvješća. Uslijedilo je trogodišnje izvješće o radu i aktivnostima Konferencije koje je izložio predsjednik fra Lovro Gavran.
U izbornom dijelu Skupštine za predsjednika je izabran provincijal Hercegovačke franjevačke provincija Uznesenja BDM dr. fra Miljenko Šteko, a za potpredsjednicu provincijska predstojnica Školskih sestara franjevki Bosansko-hrvatske provincije mr. s. Kata Karadža. U ime zajednica koje nemaju provincijalno sjedište u BiH izabrani su: o. mr. Krešimir Djaković, SCJ, član Hrvatske pokrajine Družbe Isusove i s. Emanuela Škarica, ASC, članica družbe sestara Klanjateljica Krvi Kristove, Regije Zagreb.

Novi predsjednik Konferencije dr. fra Miljenko Šteko rođen je u Mesihovini, općina Tomislavgrad, 1969. godine. Za svećenika je zaređen u Frohnleitenu (Austrija) 1996. godine. Studirao u Zagrebu, Bologni i Rimu. Službovao na Humcu, Posušju, Zagrebu i Međugorju. Za provincijala Hercegovačke franjevačke provincije izabran je na zasjedanju Kapitula Provincije u Mostaru, 10. travnja, 2013. godine. U svibnju iste godine izabran je za predsjednika Vijeća franjevačkih zajednica u RH i BiH. Od studenoga 2013. predsjeda Unijom franjevačkih provincijala OFM Europe – UFME. (kvrppbih)

  Vijesti - Sve