Pročelnik Kongregacije za biskupe kardinal Marc Ouellet i pročelnik Kongregacije za nauk vjere Gerhard Ludwig Mueller zajedno s predsjednikom Papinskog vijeća za promicanje nove evangelizacije nadbiskupom Rinom Fisichellom predstavili su 5. srpnja prvu encikliku papa Franje Lumen fidei – Svjetlo vjere objavljenu svega četiri mjeseca od Franjinog izbora za Papu. Najavio ju je sam Papa 13. lipnja pred članovima Tajništva Biskupske sinode. Na enciklici je, kako ističe sam papa Franjo u uvodu enciklike, radio njegov prethodnik Benedikt XVI. tijekom posljednjih mjeseci svog pontifikata.

To je trebala biti Ratzingerova treća i posljednja u nizu enciklika posvećenih trima bogoslovnim krepostima. Prvu, "Deus caritas est", je posvetio karitativnoj djelatnosti a drugu, "Spe salvi", nadi. Ovu treću posvećenu bogoslovnoj kreposti vjere papa Ratzinger je predao svom nasljedniku Franji, koji ju je dobio u nasljedstvo i taj zamašan posao nastavio i dotjerao, ograničivši se na pisanje uvoda u kojem objašnjava nastanak i svrhu enciklike. To je zapravo jedinstveni dokument u povijesti papinstva. Enciklika, koju je potpisao papa Franjo, zamišljena je kao jedan od glavnih papinskih dokumenata za Godinu vjere. Za sada je tiskana u 500.000 primjeraka.

Enciklika na 88 stranica donosi dijalog između vjere i razuma podijeljen u četiri poglavlja. Potpisana je na svetkovinu sv. Petra i Pavla, 29. lipnja 2013. Svjetlo vjere, piše Papa, je odgovor na tminu i sumnje suvremenog čovjeka. To je svijetlo koje je često izgledalo iluzorno, svjetlo koje treba ponovno otkriti i naviještati cijelom svijetu u doba kada je čovjeku posebno potrebno, kaže se u enciklici, u kojoj se analizira i odnos vjere i istine kao i dijalog vjere i razuma te čovjekovo traženje Boga, prenošenje vjere u društvu, jer „vjera nije nešto privatno, niti individualističko poimanje, a ni subjektivno mišljenje". Tradicionalnim izrazom „svijetlo vjere" Crkva označuje - kako se kaže na početku enciklike – veliki Isusov dar. 

Malo po malo, primjećuje Papa, došlo se do toga da se vjeru povezalo s tamom. Bilo je onih koji su je htjeli sačuvati, stvarajući za nju prostor kako bi mogla opstati zajedno sa svjetlom razuma. Prostor za vjeru se otvarao tamo gdje razum nije mogao doprijeti svojim svjetlom, tamo gdje čovjek nije mogao više imati sigurnosti. Vjeru se dakle shvaćalo kao neki skok u prazno kojeg činimo zbog pomanjkanja svjetla, nošeni slijepim osjećajem; ili pak kao neko subjektivno svjetlo, koje može unijeti toplinu u srce, donijeti pojedinačnu utjehu, ali koje se ne može nuditi drugima kao objektivno i zajedničko svjetlo koje može obasjati put. Malo po malo se, međutim, uvidjelo da svjetlo autonomnog razuma ne uspijeva u dovoljnoj mjeri osvijetliti budućnost; na kraju ona ostaje obavijena tamom i ostavlja čovjeka u strahu od nepoznatog. I tako se čovjek odrekao traženja velikog svjetla, jedne velike istine, da bi se zadovoljio malim svjetlima koja prosvjetljuju kratki trenutak, ali nisu kadra otvoriti put. Kada nema svjetla, sve postaje mutno i nejasno, ne može se razlikovati dobro od zla, put koji vodi cilju od puta na kojem se, izgubljeni, neprestano vrtimo u krug.

Prijeko je potrebno, nastavlja Papa, ponovno uvidjeti značaj svjetla vjere, jer kada se njegov plamen ugasi i sva ostala svjetla na koncu izgube snagu svoje svjetlosti. Svjetlo vjere posjeduje, naime, jedinstveno obilježje, budući da je kadro prosvijetliti cio ljudski život. Da bi neko svjetlo bilo tako jako ne može proizlaziti iz nas samih, već mora dolaziti iz jednog izvornijeg vrela, mora dolaziti, u konačnici, od Boga. Vjera se rađa u susretu s Bogom živim koji nas poziva i otkriva nam svoju ljubav, ljubav koja nam prethodi i na koju se možemo osloniti kao na čvrst oslonac i graditi život. Preobraženi tom ljubavlju stječemo novi pogled, gledamo drugim očima, postajemo svjesni da je u njoj sadržano veliko obećanje punine i da se naš pogled pruža prema budućnosti. Vjera, koju primamo od Boga kao nadnaravni dar, javlja se kao svjetlo na putu, svjetlo koje nam predstavlja putokaz na našem životnom putu. S jedne strane, ona potječe iz prošlosti, to je svjetlo jednog ishodišnog spomena, spomena Isusovog života, gdje se očitovala njegova potpuno pouzdana ljubav, kadra pobijediti smrt. Istodobno, međutim, budući da je Krist uskrsnuo i privlači nas sebi onkraj granica smrti, vjera je svjetlo koje dolazi iz budućnosti, koje pred nama otvara velike obzore i vodi nas izvan našega izoliranog "ja" prema širini zajedništva, piše Papa.

Papa Franjo u enciklici donosi poduži osvrt na pojam idolopoklonstva i navodi kako umjesto vjere u Boga ljudi radije časte idole. Papa pritom citira definiciju idolopoklonstva Martina Bubera: idolopoklonstvo je "kada se jedno lice obraća s punim pouzdanjem licu koje nije lice". Namjesto vjere u Boga osoba se radije klanja idolu, čiji je izvor poznat jer je naša rukotvorina. Pred idolom se čovjek ne upušta u rizik mogućnosti da mu bude upućen poziv koji će ga pozvati da izađe iz svojih sigurnosti. Idol, ističe Papa, je samo izgovor da stavimo same sebe u središte stvarnosti, klanjajući se djelu svojih ruku. Izgubivši svoj temeljni orijentir, koji daje jedinstvo njegovu životu, čovjek se raspršuje u mnoštvu svojih želja; odričući se čekanja na vrijeme obećanja, raspada se u tisuće trenutaka svoje povijesti. Zbog toga je idolopoklonstvo uvijek politeizam, besciljno tumaranje od jednoga gospodara do drugog. Idolopoklonstvo ne pruža jedan put, već mnoštvo staza, koji ne vode točno određenom cilju nego radije tvore labirint. Onaj koji se ne želi pouzdati u Boga mora slušati glasove mnogih idola koji mu viču: "Pouzdaj se u mene!". Vjera, budući da je povezana s obraćenjem, je oprečna idolopoklonstvu; ona je odvajanje od idola i povratak Bogu živom, putem jednog osobnog susreta. Vjerovati znači pouzdati se u jednu milosrdnu ljubav koja uvijek prihvaća i oprašta, koja podupire i usmjerava život, koja se pokazuje moćnom u svojoj sposobnosti da ispravi stranputice našeg života. Vjera se sastoji u čovjekovoj raspoloživosti da se dopusti uvijek iznova preobražavati Božjim pozivom. Evo paradoksa: u stalnom okretanju Gospodinu, čovjek nalazi postojani put koji ga oslobađa od besciljnog lutanja kojem ga izvrgavaju idoli, ističe Papa.

Papa Franjo zatim progovara s odnosom između vjere i istine te osuđuje sve oblike totalitarizma. „Vjera bez istine ne spašava", već se pretvara u lijepu bajku. Podsjetiti na vezu između vjere i istine je danas – prema Papinom uvjerenju – potrebno više nego ikada. U suvremenoj kulturi ljudi su skloni prihvaćati kao istinu samo onu tehnološku. Veliku se istinu promatra sa sumnjom. Tom umišljenom istinom veliki totalitarizmi prošlog stoljeća nametali su istinu vlastitog globalnog poimanja, želeći zatrti konkretnu povijest pojedinaca. Logično je da se tom perspektivom želi uništiti i vezu religije s istinom, jer je ta veza – prema tim tvrdnjama - korijen fanatizma, kojim se želi svladati one koji ne prihvaćaju dotično vjerovanje. 

Srž enciklike je nepokolebljivo svjedočanstvo vjere u svim društvenim sredinama. Bojimo se zajedničkog vjerovanja, jer ga identificiramo sa upornim nametanje totalitarizama, tvrdi papa Franjo te ističe kako je istina, istina ljubavi i kao takva je oslobođena od zatvaranja pojedinca te može postati dio zajedničkog dobra, ona se ne nameće nasiljem. Prema tome to nije istina koja ne uništava pojedinca.

„U jedinstvu s vjerom i ljubavlju, nada nas usmjerava u sigurnu budućnost, koja nas postavlja u posve drugačiju perspektivu od onih iluzornih prijedloga idola u svijetu i daje nam novi polet i novu snagu u svakodnevnom životu", zaključuje papa Bergolio svoju prvu encikliku posvećenu svijetlu vjere i poziva vjernike da ne dopuste da nam ukradu nadu. „Ne dopustimo da neposrednim rješenjima i prijedlozima unište nadu i zaustave nas u našem hodu", piše Papa.