U nedjelju 14. travnja 2024. godine, u Vrhbosanskom bogoslovnom sjemeništu održana je mjesečna duhovna obnova za redovnice koje žive i djeluju na području grada Sarajeva. Ovoga mjeseca rekolekcija je održana u organizaciji sestara Služavki Malog Isusa na temu „Uskrsnuće i poziv“, a voditelj je bio vlč. Štefan Marković, župni vikar u sarajevskoj katedrali.

Razmišljajući o događaju uskrsnuća i Isusovu ukazivanju učenicima, vlč. Štefan je u svom nagovoru potaknuo prisutne da zamisle kako je bilo učenicima kada se Isus pojavio živ, a oni su ga izdali i ostavili samoga. Zatim je to usporedio sa našim životima, jer i u našim životima možda postoji netko prema kome nismo bili dobri ili prema kome nismo imali ljubavi, a kasnije je izašlo na vidjelo da je ta osoba nas svo vrijeme ljubila. Često nam je, istaknuo je, nečija svetost sakrivena, kao što se to događalo brojnim svecima, gdje se tek nakon njihove smrti otkrilo da su zapravo živjeli sveto. Kao što se i mi ne osjećamo dobro u takvim situacijama, istaknuo je vlč. Marković, tako je bilo i Petru koji je gorko plakao suzama pokajanja. Nadalje, vlč. Štefan je rekao kako i mi poput Petra trebamo dva obraćenja – ono prvo kada nas je Gospodin pogledao i ono drugo nakon pada kada je osjetio svoju nedostojnost. Pritom je, napomenuo je, od velike važnosti da nas ne obuzme taština, jer je ona najveći neprijatelj obraćenja i poziva „Petar je bio previše uvjeren u sebe, mislio je da nikada neće izdati Isusa. Za druge je očekivao da bi to i mogli učiniti, ali budući da je on bolji od drugih, njemu se to ne može dogoditi“. To što se dogodilo Petru, može se dogoditi i svakome od nas „i mi se često uspoređujemo s drugima, a slabosti drugih umjesto da nas potaknu na obraćenje, na svetiji život, mi počinjemo misliti kako smo mi bolji“. Kao što je Petru pad otkrio Isusov milosrdni pogled, tako su i nama potrebni trenuci razočarenja i mlakosti, kako bismo i mi otkrili taj Isusov milosrdni pogled, napomenuo je vlč. Štefan: „Isus kaže da smo mi njegovi svjedoci, no to nismo zato što smo najbolji, nego jer je upravo na nama prvima očitovao bogatstvo milosrđa i tek kada na nama iziđe na vidjelo ova slatkoća milosrđa drugi će htjeti krenuti za nama“.

Nakon predavanja, za vrijeme klanjanja Presvetom Oltarskom Sakramentu, sestre su imale priliku za svetu ispovijed. Nakon klanjanja uslijedilo je sveto misno slavlje kao vrhunac duhovne obnove. Nastavljajući razmišljanje o uskrsnuću, u svojoj propovijedi vlč. Štefan je podsjetio sve prisutne na istinu naše vjere – uskrsnuće tijela, koju možda često ponavljamo a da o njoj ne razmišljamo. Razmišljanje o uskrsnuću, napomenuo je, potiče u nama nadu u vječni život i usmjerava pogled sa onoga zemaljskog i prolaznog na ono vječno, na onu pravu slavu koja nas čeka u nebu. Ovu nadu opisao je simbolima sidra i jedra, jer je nada kao sidro i ništa iz našega srca ne može iščupati tu nadu koju donosi Uskrsli Krist, a kao što vješti jedriličar zna okrenuti jedro onako kako treba da ga svaki vjetar odvede do cilja, tako i onoga koji ima Krista za cilj, sve vodi do Krista pa čak i protivštine i sve teškoće i problemi.

s. M. Nikolina Cvitanović, novakinja