Večer sjećanja "Karolu s ljubavlju" u povodu 9. obljetnice smrti bl. Ivana Pavla II. održana je u srijedu 2. travnja u dvorani "Vijenac" Nadbiskupijskoga pastoralnog instituta u Zagrebu. U posljednjim danima pape Ivana Pavla II. možemo reći da se cijeli svijet ujedinio u zajedničkom pogledu prema prozoru Papine sobe, sa strepnjom čekajući gašenje toga svjetla. Karol Wojtyla je to znao, čuo je kako skandiraju njegovo ime i odgovorio im uz blagoslov "tražio sam vas i sada ste vi došli k meni, hvala lijepa."

Nije nas napustio, znamo da nas i danas promatra. Večeras ćemo si dopustiti malo sjete i nostalgije za tim danima kada je među nama bio papa Ivan Pavao II., rekao je uvodno inicijator večeri novinar i voditelj Hrvatskoga katoličkog radija Domagoj Pejić.

Prvi veleposlanik RH pri Svetoj Stolici prof. Ive Livljanić prisjetio se susreta s Ivanom Pavlom II. Sjećanje je počeo s pismom koje je dva dana nakon što je Sveta Stolica priznala Hrvatsku, na blagdan zadarske zaštitnice sv. Stošije, kao gradonačelnik Zadra u znak zahvalnosti uime sugrađana na tom značajnom povijesnom događaju uputio Papi. U trenutku pisanja pisma nije znao da je dva dana ranije, tj. na dan priznanja Hrvatske od Svete Stolice, on bio predložen za prvoga hrvatskog veleposlanika. Vjerodajnice je predao 3. srpnja 1992., a Papa je tada rekao kako taj čin predstavlja povijesnu odrednicu u odnosima dviju zemalja. Prof. Livljanić se prisjeća kako je za razgovora osjetio očinsku bliskost, kao i suosjećanje za svu bol našega naroda. A na kraju razgovora Papa je potaknuo "da ne dopustimo da unatoč svim razaranjima, boli, patnji naša srca budu ispunjena mržnjom, jer mržnja uništava sve, razara sve oko sebe".

Posebno se, pak, osvrnuo na prvi Papin pohod Hrvatskoj 1994. godine, kada nas je ohrabrio, osnažio u vjeri, što nam je tada bilo toliko potrebno. U zrakoplovu na povratku u Rim Papa ga je pitao je li zadovoljan. Što mu kazati u tom trenutku? Reći da sam zadovoljan to je doista bilo premalo. Nisam krio svoje uzbuđenje. Uz iskrenu riječ zahvalnosti, kazao sam da sam neobično ponosan što pri Njegovoj Svetosti predstavljam hrvatski narod koji ga je primio s toliko ljubavi i iskazao mu svoju potpunu privrženost, rekao je Livljanić.

Tom prilikom Papa je novinarima rekao kako je toliko želio doći u Hrvatsku, a sad je vidio kolika je to bila želja hrvatskog naroda; a novinaru Radio Vatikana talijanske sekcije rekao je: "Osjećao sam se kao kod kuće. Ovo mogu doživjeti samo u Poljskoj".
Prof. Livljanić prisjetio se još nekih susreta, kao i onoga oproštajnoga, te naglasio kako je u svim tim susretima lako bilo prepoznati osobu silne energije, jasnoće, posvemašnje otvorenosti, ali isto tako i dubokog i iskrenog suosjećanja sa svima koji trpe.
Veleposlanik Poljske u RH Maciej Szymanski na večeri sjećanja na Ivana Pavla II. rekao je da "sve ovo što doživljavamo, svi ovi trenuci, sva ova sjećanja toliko su emotivna da je tu teško biti službena osoba". U povodu skorašnje kanonizacije, šaljivo je dodao, kako ne poznaje talijanski jezik kao prof. Livljanić, no ipak nije znao da na tom jeziku "subito znači devet godina", ali konačno stiže taj trenutak.

Veleposlanik Szymanski podsjetio je na borbu poljskog naroda za demokraciju u kojoj su godine 1978. dobili nevjerojatno jakog saveznika. Kad je prvi puta došao u Poljsku rekao je "neka siđe Duh Tvoj i promijeni lice zemlje, ove zemlje". I poljska se zemlja promijenila, rekao je veleposlanik. Posebno se osvrnuo na riječ "naš" papa, te rekao kako se Poljaci ne osjećaju ugodno kad neki europski narodi za velikane s područja znanosti ili kulture kažu "naš", ali "kad čujem u Hrvatskoj da Hrvati kažu naš Papa, i znamo o kojem Papi govore, onda mi je prijatno".

Voditeljica kauze za proglašenje blaženom službenice Božje Marije Krucifikse Kozulić s. Dobroslava Mlakić s prisutnima je podijelila svoja sjećanja na posljednji pastoralni pohod pape Ivana Pavla II. Hrvatskoj, 2003. godine, za kojega je boravio u bogoslovnom sjemeništu u Rijeci. Podsjetila je kako sestre Družbe Presvetog Srca Isusova djeluju u toj ustanovi, te su one i za Papina boravka tamo. S. Dobroslava imala je posebno zaduženje posluživati ga.

Promatrajući Papu, divila se njegovoj velikodušnosti i spremnosti da je došao k nama gotovo potpuno nemoćan. Ali onako slab i nemoćan bio je nošen snagom Duha Svetoga.

Svakoga jutra ispraćali su ga sa strepnjom hoće li izdržati po vrućini i molili su se za njega, no kad se navečer vraćao svima je izgledao bolje, radosnije, smirenije. Nadalje je istaknula kako je Papa bio pun ljubavi prema Bogu, našem narodu, ali i svakom čovjeku. Primijetila je da primjećuje svakog čovjeka. Kod njega je bila nedjeljiva stvarnost ljubavi prema Bogu i ljubavi prema čovjeku.

Kad je nosila doručak ili večeru, osjećala se ispunjena posebnom radošću koju je teško izraziti, a on je za svaku pa i najmanju gestu zahvaljivao. Imala je prilike vidjeti i Papu u molitvi u kapeli. Potpuno uronjenog u molitvu, shvatila je, kako je svo njegovo djelovanje plod njegova jedinstva s Bogom.

Stjepan Lice pročitao je tekst vezan uz mjesta "na kojima se posebno susrećem s Ivanom Pavlom II., s njegovom dušom: to je ispred zagrebačke katedrale i ispred crkvice Marije Anđeoske u Asizu".
Svoje svjedočenje sudjelovanja na jednoj općoj audijenciji s prisutnima su podijelili i članovi zbora "Augustin Kažotić" koji su sudjelovali u programu. Također u glazbenom dijelu nastupio je ansambl "Wisla", Petra Antolić i mr. Matija Podnar uz pratnju na gitari prof. Ambrozija Puškarića.

U publici su među ostalima bili i članovi Zajednica Poljaka u Hrvatskoj. (ika)