PRIĐOH K VAMA SLAB I U STRAHU VELIKU

8. veljače: Peta nedjelja kroz godinu

Čitanja: Iz 58,7-10; Ps 112,4-8a.9; 1Kor 2,1-5; Mt 5,13-16

Iz vremena moga djetinjstva ostala mi je jedna  molitva ili kratka ispovijest vjere u obliku katehetskog upita, kada bi župnik na nedjeljnoj misi nakon Službe Riječi upitao puk: „Zašto smo kršćani?“, a puk bi odgovarao: „Da u Tebe Bože vjerujemo, da slušamo Tvoga Sina Isusa Krista i da po zakonu Crkve živimo!“ Ta je molitva vjerojatno u teškim stoljećima usmeno prenošena da potakne vjernike na istinsko štovanje Boga. A Boga štujemo kada Prihvaćamo njegovu Riječ, kada vjerujemo u ono što nam govori u Svetom pismu i kada vršimo njegove zapovijedi. Uvijek je važno napomenuti da su, kako kaže sv. Jakov, u vjeri važna djela, a ne samo riječi. Ono što danas činim određuje kako će svijet izgledati sutra. Vidljiva veličina naših djela je utoliko važna ukoliko ljudi dožive iskustvo Božje prisutnosti. Tada mogu biti uvjeren da je Bog preko mene i kroz mene učinio nešto veliko.

Sveti Pavao govori Korinćanima: „Besjeda moja i propovijedanje moje ne bijaše u uvjerljivim riječima mudrosti, nego u pokazivanju Duha i snage da se vjera vaša ne temelji na mudrosti ljudskoj, nego na snazi Božjoj.“

Pavlu nije bilo lako s Korinćanima. U toj je zajednici postojala jedna grupa koja je kritizirala njegovo naviještanje Radosne vijesti. Mislili su da raspolažu sa Svetim Duhom, pa su se nazivali „jakima“. Stavljali su se iznad svakoga reda i moralnoga poretka, te su time uznemiravali cijelu zajednicu. Držali su da su u pravu ako se, bez ikakva drugoga obzira, obaziru samo na svoju vlastitu savjest. Pavao je tim napuhanim Korinćanima morao reći da se i sam zbog njih ponašao onako kako je radio. Kao apostol imao je pravo na uzdržavanje od zajednice, ali on ništa nije primao da im ne bi davao priliku da ga sumnjiče kako propovijeda evanđelje za plaću. Odrekao se ovoga prava da im olakša prihvaćanje Božje Riječi.

Zašto je to činio? Ne zato što je bio povučen ili što nije imao hrabrosti, nego zato da bi se usredotočio na ono bitno u kršćanstvu. On je osjećao kako je povezan s Kristom koji je samoga sebe oplijenio da bi nama pomogao. Pavao je bio fasciniran činjenicom da je Krist, naš Gospodin i naš Bog, došao među nas da nam bude sluga. Dakle, ni Bog među nama svojim božanskim pravom ne očituje svoju uzvišenu slavu, nego svojim beskrajnim milosrđem. Pavao je tako želio nasljedovati Krista u svojoj svakidašnjoj praksi. Potvrdu svojih nastojanja osjećao je u blagoslovu radi djelovanja u službi Isusa Krista. Time je mogao postati „svima sve“, te na ovaj način mnoge pridobiti za Krista. Tako je mogao postati sol zemlje, začin koji daje pravi okus i svjetlo koje svijetli svakom čovjeku.

U kontekstu ovoga Pavlova iskustva rada s kršćanskom zajednicom u Korintu, možemo promatrati djelovanje mladoga svećenika Josipa Stadlera u Zagrebu u vremenu od 1869. do 1881. godine. Đakovački će ga biskup kasnije, kao nadbiskupa koji se zauzima za Crkvu i hrvatski puk, procijeniti riječima: „Vi ste čovjek Duhom Svetim zadahnut. Sve što Vi potpišete, Duhom je Svetim posvećeno i na korist i spas našega naroda upućeno. Dakle, što god Vi želite i odlučujete, želim i ja i odlučujem. I u Rimu ste Vi jedini u stanju sve tako udesiti i isposlovati, kako mi svi želimo.“ Tako mu piše u svezi s borbom oko spašavanja hrvatskoga zavoda sv. Jeronima u Rimu i njegova naziva.

Kad se Stadler kao mladi i perspektivni svećenik s dvostrukim doktoratom 1869. vratio u Zagreb, nije znao što ga sve očekuje. Poput Pavla osjeća svoj dolazak u mjesnu Crkvu: „Kada dođoh k vama, braćo, ne dođoh s uzvišenom besjedom ili mudrošću navješćivati vam svjedočanstvo Božje jer ne htjedoh među vama znati što drugo osim Isusa Krista, i to raspetoga. I ja priđoh k vama slab, u strahu i u veliku drhtanju.“

Stadler se susreće s grubom stvarnošću stanja u Zagrebačkoj nadbiskupiji, počevši od vrhovnih crkvenih struktura, zatim situacije u Nadbiskupiji i odnosa na Kaptolu, sve do stanja unutar redovničkoga klera.

Kada je prevladao prvotne šokove i iznenađenja, on polako počinje tražiti i definirati svoj vlastiti put. Zbog postojećih (ne)prilika u Nadbiskupiji, ne miri se u prvim godinama svoga djelovanja s ulogom svećenika i profesora, nego traži način kako će otići u isusovce. Družbu Isusovu smatra svojim pravim životnim mjestom i osobnim svećeničkim ostvarenjem. Tek nakon decidiranih negativnih odgovora isusovačkog generala i isusovačkog provincijala, miri se s time da ostane dijecezanski svećenik, a nesuđeni isusovac. Kako sam nije mogao ući u isusovački red, on ostaje povezan s njima preko svojih bivših poglavara u Rimu, rektora p. Steinhubera i duhovnika p. Hubera. Oni su mu bili zadnji i vrhovni autoritet u mnogim neodlučnim situacijama i u životnim prekretnicama.

Stadler u tadašnjim aktualnim raspravama o Papinoj nepogrješivosti svojim osobnim stavom svjedoči svoju privrženost Rimu, posebice prema Papi, te pisanom riječju brani Papinu nepogrješivost koju su osporavali neki svećenici Zagrebačke nadbiskupije. Stadler ih naziva „neteološkim svećenicima“, a ti isti svećenici zbog njegove obrane Papine nepogrješivosti prozvaše njega jezuitom.

Stadler se kao mladi profesor posve koncentrira na svoju profesuru, a uz to gleda i na potrebe Bogoslovnog sjemeništa, fakulteta i pastoralnog rada u Nadbiskupiji. Zabrinut je za odgoj svećeničkih kandidata u Zagrebačkoj bogosloviji, koji je po njegovu mišljenju imao dosta nedostataka, posebno kada se radi o duhovno-vjerničkoj formaciji budućih svećenika. Uznemiren je zbog postojeće situacije u Zagrebačkoj nadbiskupiji u kojoj je potrebno provesti određenu reformu među svećenicima, poduzeti neke pastoralne reforme i učiniti vizitacije među redovnicima. Smeta mu što se u Nadbiskupiji ponekad velika pažnja poklanja sporednoj pastoralno-teološkoj problematici.

Takav Stadlerov stav nužno je gledati i u kontekstu njegova kasnijeg imenovanja za vrhbosanskog nadbiskupa, gdje isto tako ne htjede među njima „znati što drugo osim Isusa Krista, i to raspetoga.“

Amen!

Priredio: Pavo Jurišić