DRUGA NEDJELJA DOŠAŠĆA

Danas je na našim adventskim vijencima upaljena je druga svijeća. Idemo u susret Gospodinu. Želimo da Bog dođe ne samo na naše ulice, u naše domove, nego i u naš život. Zato nam je potrebna obnova. Ono što nas sputava na putu obnove i vraćanju radosti jest grijeh i neznanje.

Jedan vid neznanja jest i zatvaranje, žalost. Prorok Baruh govori o odbacivanju žalobničke haljine. Valja je jednom skinuti, jer nas priječi da upoznamo utjehu pravoga života.

Poznata nam je slika žalobničke haljine. Mnoge žene u našem narodu nose crninu, neke čak i do kraja života. Time šalju poruku da je sa smrću njihove drage osobe umrla i njihova radost. Njihov se život dalje vrti oko uspomena iz prošlosti, vremena kada su njihovi bili na životu s njima. Tako se podsjećaju na ono što su imali i što su zauvjek izgubili. Tako im se stalno vraća osjećaj tuge i nesreće.

Ima životnih prigoda kada i najhrabriji pomalo gube nadu, kada samo oni koje smatramo ludima misle da će sve dobro završiti.

Tako je i u Družbi sestara Služavki Maloga Isusa, kada je na današnji dan 1918. sluga Božji Josip Stadler godine pošao s ovoga svijeta u kuću Očevu, nastala žalost i zavladala nekakva dezorijentiranost. U zajednici poremećeni odnosi, te se nekima počelo činiti da nema nikakva napretka ni izgleda na uspjeh. Neke su sestre jednostavno digle ruke, a i sidra. Vele: „Pokušale smo sve – a ne vrijedi.“ A onda se ipak nađe netko tko ne gubi nadu.

Tadašnja sestra glavarica Družbe sestara SMI s. krescencija piše: „Čim je naš Utemeljitelj zaklopio oči počele su se sestre, što uplivom iz vana, što iz drugih razloga, plašiti i govoriti što će sada, kada je on umro, biti od naše Družbe … Zaboravile su, što im je on govorio onom prigodom kada je na blagdan sv. Ane 1906. dijelio svetu regulu. Rekao je: ako umre nadbiskup, ne umire dragi Bog. Zaboravile su kako nas je ozbiljno korio zbog takvih riječi i bojazni. Nisu bile utvrđene u pouzdanju u Božansku Providnost, pa su se plašile, jer je svijet govorio: Sada su gotove, nema se za njih tko skrbiti. No to je moglo uznemiriti samo slabe duhove, jer su mogle za stalno držati, da je onaj, koji je tijelom mrtav, sada još moćniji kao zagovornik i zaštitnik naše Družbe i da nam može još više pomoći. U to se vrijeme općenito govorilo, da će se redovi raspuštati, svakojake se glasine širile, no i to je bilo neopravdano plašiti se suviše, da će nova država redove raspršiti. Lijepa je učiteljska plaća mamila iz raznih redova učiteljice van iz samostana, pa i učiteljice iz Družbe Maloga Isusa. I tako iznenada nove kušnje za našu dragu Družbu. Rana, radi njegova gubitka nije ni zacijelila a već novi udarci, jer su mnoge od naših sestara ostavile Družbu. Od sestara učiteljica u vremenu od 1919. do 1922. Družbu je ostavilo šest sestara učiteljica. Sve je jedna drugu pobunjivala i tajno su se dogovarale; a danas se kaju ne jedna nego sve.“

Takvo je stanje žalosti i dezorijentiranosti nastalo u dušama i srcima pojedinih sestara nakon Stadlerove smrti, osjećaj tuge i nesreće i traženje sreće tamo gdje im je bilo teško naći, ostavljajući čisti izvor, božansko vrelo ljubavi i milosrđa.

Božja Riječ traži da skinemo tu žalobničku odjeću koja u nama izaziva žalost i čini nas nesretnima, i da se okrenemo razmišljati o onome što ćemo dobiti a ne onome što smo izgubili. Tada ćemo shvatiti da nas čeka puno veći dobitak, i da je gubitak zanemariv u odnosu na dobitak. Bog dolazi u pustinju i pustoš našega života i donosi nam poruku nade.

Grijeh i neznanje su zapreka radosti i dolasku Božjem u naš život. Grijeh i neznanje su suradnici u gradnji zapreka dolasku Božjem u naš život. Grijeh sputava čovjeka i prijeti njegovu napretku. Ali tko će modernom čovjeku govoriti o grijehu, kada se u svijet probila svijest da grijehe nema. Govore, da postoje strasti koje potresaju našim bićem, ima i slabosti i krivih sklonosti, ali grijeha nema. Ma i mi znamo što su slabosti; znamo što su strasti; ali da grijeha nema, teško nam je povjerovati. Zar prije svakog učinjenog djela ne dolazi u nama onaj trenutak odluke, trenutak biranja, kao da kažem Bogu: „Ja znam Bože da ti to ne daš, ali meni to sada baš prija.“

Potrebno nam je da se borimo protiv grijeha, da ga otklonimo i zaodjenemo se u ruho pravednosti i svetosti. Potrebna nam je stalna obnova. To nije lako, ali je na kraju uvijek uvijek okrunjena radošću.

Zato nam nekeko dobro dođe poruka Ivana iz pustinje. On traži obraćenje od svojih slušatelja, traži obnovu. Ne radi se nekoj izvanjskoj obnovi, zemlje, gradova ili vlastite kuće. Ma, mi to ionako činimo kad se ima novca. Kuću sređujemo za blagdane, ukrašavamo je čak i prije nego što Došašće nastupi. Ivan poziva na unutarnju obnovu svakoga pojedinca. To je način da pripravimo put Gospodinu, da mu se poravnaju staze kako bismo doživjeli radost i očekivano Božje spasenje.

Ivanov je glas opor i tvrd, hrapav i gord, s okusom pješčane oluje i vjetra. Valja nam otvoriti srce i dušu da bismo ga čuli: „Pripravite put Gospodinu, poravnite mu staze!“ Ne trebamo ići na magistrale, one su asfaltirane. Očito nam govori da nam valja srediti sebe.

Božja riječ nas poziva na uspostavu ispravnog odnosa s Bogom, te izbija u nama svaku izliku za kukanje i žalost. O našem angažmanu ovisi hoće li nam se dogoditi ponuđena i pružena radost susreta s Bogom. Ako je ne doživljavamo u sebi to je samo zato jer smo orijentirani na ruševine svoga života, a zanemarujemo i propuštamo poziv na gradnju. Neka nam Blažena Djevica Maija Bezgrješna pokaže put i svojim zagovorom pomogne da uvijek iznalazimo put povratka Ocu nebeskom i njegovoj ljubavi.

AMEN