Propovijed postulatora Stadlerove kauze mons. Pave Jurišića za Stadlerov Dan

NEĆU TE PUSTITI DOK ME NE BLAGOSLOVIŠ
8. srpnja: Utorak Četrnaestog tjedna kroz godinu
Čitanja: Post 32,23-33; Ps 17,1-3.6-8b.15; Mt 9,32-38.
NEĆU TE PUSTITI DOK ME NE BLAGOSLOVIŠ
8. srpnja: Utorak Četrnaestog tjedna kroz godinu
Čitanja: Post 32,23-33; Ps 17,1-3.6-8b.15; Mt 9,32-38.
U Svetom pismu nalazimo događaje i riječi nečuvene utjehe koju Bog pruža pojedincu ili narodu, utjehe kao ohrabrenja u vjeri i učvršćenja u pouzdanju. Tako čitamo kod proroka Izaije: „Kad preko vode prelaziš, s tobom sam; ili preko rijeke, neće te preplaviti. Pođeš li kroz vatru, nećeš izgorjeti, plamen te opaliti neće. Jer ja sam Gospodin, Bog tvoj, Svetac Izraelov, tvoj spasitelj“ (43,2-3).
Kada je Jakov bježao od svoga brata Ezava, u snu je osjetio jednu takvu Božju utjehu koju mu je Bog poslao. U snu je vidio ljestve koje se uspinju do neba kao neki živi most između sebe na zemlji i Boga na nebesima.
Biblija govori i o drukčijim događajima Božje utjehe, događajima u životu kada se čovjek osjeća slomljeno i kada mu teško na duši. Međutim, kada sve to nadvlada, ti događaji postaju čovjeku vjerniku nova snaga koja ga oživljuje.
Nakon mnogih godina provedenih u tuđini Jakov se se poželio vratiti kući. Ali ga neprestano progoni misao kako će proći susret s bratom. Noću je cijelu svoju obitelj, svoja stada i sve svoje imanje prebacio preko rijeke Jabok. Cijelu je svoju budućnost ostavio na drugoj obali rijeka, a sam je ostao na ovoj strani. A u noći „neki se čovjek rvao s njim“, i to cijelu dugu noć dok se nije pojavila zora. Bila je to noć prije konačne odluke, noć u kojoj se radilo o životu i smrti. Uistinu postoje takve noći u čovjekovom hodu s Bogom.
U iznenadnom prepadu iz tame za Jakova pala odluka: Valja doći do susreta s bratom, a to neće biti lako, jer ga je Jakov prije mnogo godina prevario za pravo prvorođenstva. Na prevaru je prigrabio očev blagoslov sebi, i to od starog oca koji je bio oslijepio. Nakon učinjene prijevare morao je bježati. „Ezav zamrzi Jakova zbog blagoslova kojim ga je otac njegov blagoslovio pa reče u sebi: 'Čim dođu dani žalosti za mojim ocem, ubit ću ja svoga brata Jakova'“ (Post 27,41).
Na isti se način Jakov lukavstvom obogatio u tuđini. Prošla su desetljeća od odlaska, sada se vraća. Kako li će proći susret s bratom? Priča je napeta. Jedan se drugom približavaju, uskoro bi se trebali i sresti. Još ih samo dijeli rijeka Jabok. Jakov je doznao da mu Ezav izlazi ususret s 400 slugu, pa „se silno uplaši. U zabrinutosti rastavi na dva tabora ljude, stada, krda i deve što ih je sa sobom imao. Računao je: ako Ezav naiđe na jedan tabor i napadne ga, drugi bi se tabor mogao spasiti“ (32,8-9). Za svaki slučaj bratu je poslao bogate darove: „Mislio je naime: 'Ako ga unaprijed udobrostivim darovima, a onda se s njim suočim, možda će mi oprostiti'“ (32,21). Došavši konačno do rijeke koja ih razdvaja, tu se događa obrat njegova života.
Tu ga je u noći pohodio tajanstveni lik i stavio ga pred njegovu krivnju. Tu je Jakov morao ostaviti svoje ime, a koje u prijevodu znači varalica! U dugoj noćnoj borbi morao se izboriti do kraja. Bila je to borba na život i smrt. Morao je doći sebi, svome postojanju nad kojim visi sjena prijevare.
Negdje usred noćnog hrvanja u koštac s protivnikom Jakovu je moralo sinuti u glavi da taj njegov protivnik nije nikakav duh, nego netko tko je došao od Boga. Tada Jakov učini nešto, što je zapravo čin vjere usred mrkle noći u duši. Obuzet smrtnim strahom baca se naprijed, pa u nekom obliku vjerničkog očaja stisnutih zubi progovara: „Neću te pustiti dok me ne blagosloviš.“ Slično kao što i Isus na Golgoti nakon povika „zašto si me ostavio?“ izgovara riječi: „U tvoje ruke predajem Duh svoj!“
Odjednom ta provokacija postaje spasonosna za Jakova. On priznaje svoju krivnju: Moje je ime varalica, ja sam prevario svoga brata! Priznao je samog sebe, priznao je krivnju, priznao je da je na prijevaru bio blagoslovljen, jer nije želio biti drugi. Sada mora izmoliti jedan drugi blagoslov koji će mu pokriti krivnju, koji će mu darovati novo ime, ime koje će zauvijek postati imenom jednog cijelog naroda: Is-rael, koji se borio s Bogom.
Susret s Bogom, iz kojega je Jakov izašao preobražen, pripravio mu je susret s bratom. Mir se Božji odražava u susretu s bratom, a Bog preobražava obojicu. Jakov ide u susret svijetlu novoga dana blagoslovljen, ali i hrom. Da li takvo napuštanje samoga sebe, upuštanje s Bogom ostavlja nekakve tragove na čovjeku? Tragove preobrazbe kao svijetle rane? „Nebo na tebi vježba krhkost. Ti si u milosti!“ (Nelly Sachs).
Sve nam je već poznato iz vlastitog života, kao i života ljudi s kojima živimo. Koliko nas ima kojima je Bog na prvom mjestu? Mnogima je na prvom mjestu nešto drugo, npr. debeli račun u banci, karijera u društvu, politici ili u Crkvi, napredovanje na poslu ili nešto tako. Svima nam je to već poznato, no potrebna nam je doza poniznosti da bismo to i priznali. Trebao je doći netko kao papa Franjo da nam s tolikom jasnoćom i jednostavnim proročkim riječima svakoga dana ukazuje na manjak vjere i pouzdanja u Boga. „Ma tko si ti i tvoj bankovni račun, tvoja karijera ili tvoje napredovanje? Ljudskih je ruku to djelo, to Bog nije.“ A što Bog nije, nema ni pravo na štovanje, pogotovo ne da zauzme prvo mjesto u tvom životu. Valja natrag, na početak, na vrelo milosti.
Sluga Božji Josip Stadler u više je navrata pisao o Srcu Isusovu kao vrelu milosti i izvoru sve utjehe. U jednoj poslanici donosi molitvu s. Marije iz reda sv. Uršule, koja nam je prikladna za završetak ovog razmišljanja:
„Vječni Oče, po Srcu Isusovu koji je moj život, moja istina i moj put, dolazim k tebi. Po tom poklona vrijednom Srcu klanjam ti se umjesto svih onih koji ti se ne klanjaju, i ljubim te za one koji te ne ljube, i poznajem i priznajem te Bogom u ime svih, koji zaslijepljeni svojevoljno neće da te upoznaju. Želim po ovom Srcu nadoknaditi tvojem božanskomu veličanstvu sve što ti ljudi duguju. U duhu idem po svem svijetu i tražim duše koje su otkupljene dragocjenom krvlju moga zaručnika, pa bih rado umjesto njih učinila zadovoljštinu po tom presv. Srcu. Ja ih sve obuhvaćam pa ti ih po Srcu Isusovu prikazujem, te po tom Srcu ponizno molim za njihovo obraćenje. Ne daj da moga Isusa i nadalje ne poznavaju! Učini da oni žive za njega koji je umro za njih! Oče, predragi Oče! Ti vidiš da one još ni ne žive. Zaklinjem te po tom Srcu učini da počnu živjeti! Osobito ti preporučam po tom Srcu ove tvoje sluge .... Ja te po svom zaručniku molim da ih svojim Duhom napuniš, da po milosti ovoga presvetog Srca dođu u nebo i da te gledaju na vijeke.“ Amen!
Pripremio: Pavo Jurišić