DOMOVINA JE NAŠA NA NEBESIMA

8. studenoga: Petak Trideset prvoga tjedna kroz godinu

Čitanja: Fil 3,17-4,1; Ps 122,1-5; Lk 16,1-8.

Nedavno smo obilazili naša groblja i grobove svojih pokojnika, molili na tim mjestima njihova počivališta, a razmišljali smo i o vlastitoj prolaznosti i propadljivosti. U tišini prebirali smo uspomene i dozivali u sjećanje lijepe trenutke koje su naši pokojnici ostavili kao trag svoga života među nama. Netko je vjerojatno s uzdahom rekao u sebi kako smo mi samo gosti na ovoj zemlji. Usprkos svoj ljepoti stvorenja, usprkos svoj radosti života, pogotovo ako su nam darovani zdravlje, radost i blagostanje u životu, ipak svi znamo da ništa ovdje što nas okružuje nije vječno. Tako će se u jednom trenutku ugasiti i naši životi, nakon čega će naši posmrtni ostatci biti položeni u grob, na koji će neko vrijeme možda dolaziti, dok opet ne dođe generacija koja će nas potpuno zaboraviti, kao što i najveći dio nas ne pamti generacije predaka čija su imena izblijedjela iz sjećanja kasnih potomaka.

Kada nam u životu i ne ide dobro, kada nas taru nevolje i brige, kada nas pritisne neka bolest, nesreća, siromaštvo ili nezaposlenost, možda nam upravo u tom trenutku dođe pomisao kako nas ništa od onoga što smo stekli ne može potpuno usrećiti, te da ovih nekoliko godina koje proživljavamo hodajući pod zvjezdama, nije sve  i da smrću za čovjeka ne završava ama baš sve. Mi smo samo gosti ovdje na zemlji. A biti gost znači ne biti kod kuće.

Gdje je moj dom? Kod kuće sam onde gdje stižem i stalno se vraćam. Kod kuće mi nisu više važna određena mjesta, važni su mi ljudi i odnosi prema njima. Kod kuće sam ondje gdje se osjećam prihvaćenim, gdje osjećam sigurnost i toplinu, gdje sam sasvim pri sebi i gdje sam zadovoljan sobom i ljudima oko mene. To je moj dom, pa čak i onda kada nisam među svoja vlastita četiri zida.

„Naša je domovina na nebesima“, kaže nam apostol Pavao. To je mjesto gdje živi Bog. Tu je njegova kuća u koju On pun milosti i istine prihvaća svoje djecu, one koji se nađu dostojni stanovati u njegovoj blizini. Zato smijemo radosno kliktati s Apostolom: „Domovina je naša na nebesima!“ Naš je dom u kući Oca nebeskoga.

Apostol Pavao bio je u grčkom gradu Filipi upozoren da su tu neki ljudi koji su došli među nih kao neprijatelji križa Gospodinova. Vjerojatno se među tim ljudima radilo o dvije vrste ljudi; judeokršćanima i kršćanima koji su dolazili iz poganstva. Prvi su naglašavali ono tjelesno i tvrdili da je za spasenje nužno obrezanje, dok su drugi u skladu sa svojim filozofijo prezirali tijelo. Sveti Pavao piše kako je doista jadno ovo naše tijelo, ali uskrsli Krist ima moć zaodjenuti ga svojim sjajem i preobraziti ga u svoju slavu. Jer je naša domovina kod Gospodina na nebesima. Tu Krist boravi u svojoj slavi. Zato upućuje vjernike: „Braćo moja ljubljena i željkovana, radosti moja i vjenče moj, tako – čvrsto stojte u Gospodinu!“ Kada čvrsto stojimo u zajedništvu s Gospodinom, onda možemo biti sigurni, što god se dogodilo, da smo na pravoj strani, da smo prihvaćeni.

A evanđelje nam donosi poznatu zgodu o nepra- vednom upravitelju. Ovo nije prispodoba o nepravednosti, nego o mudrosti. Ovaj je nepravedni upravitelj barem na kraju shvatio svoj bezizlazni položaj u koji je zapao, te je još uvijek na vrijeme, iako u zadnji čas, uspio donijeti korisnu odluku da se osigura za budućnost, barem ono što se dalo osigurati. Smanjujući dužnicima dugove on u stvari kreće u ispravljanje nepravdi koje je prije nanosio.

Sluga Božji Josip Stadler donosi zanimljivu zgodu u pogledu bogatstva:

„Neki je bogataš imao puno njiva i marve. Novac nije štedio da oranice nagnoji, a marvu dobro uzgoji, ali sve mu je bilo uzalud. Njegovo gospodarstvo nije išlo na bolje, nego je iz dana u dan bilo sve gore. Polja su mu postala neplodna, livade propadale, a marva mršavila. Jednom riječju, više je imao troškova nego li prihoda.

A jedan njegov susjed, siromašan čovjek, imao je malo polje koje mu je uvijek dobro rađalo. Jednom prilikom zamoli bogataš svoga siromašnog susjeda: „Hajde, prijatelju, nauči me kako da moja polja urode kao tvoje.“ Susjed mu odvrati: „Oko svojih polja i livada napravi srebrni plot, a Bog će ga blagosloviti.“ - „Da ja imam toliko srebra“, reče bogataš, „ne bih više ni obrađivao svojih njiva nego bih živio od glavnice.“ Siromah mu reče: „Ne treba za to toliko srebra koliko ti misliš. Promijeni nekoliko zlatnika u desetice, dođi k meni, a ja ću ti pokazati kako ćeš od njih napraviti srebrni plot.“ Sutradan nađe bogataš oko jednoe svoje njive mnogo siromaha kako stoje, a koji su došli na poziv bogataševa susjeda. Susjed mu reče da obdari svakog siromaha jednom deseticom. Ovaj je počeo dijeliti, pa kako bi kojeg obdario, ovaj bi mu uzvratio: „Bog vam platio! Bog vas blagoslovio! Bog vam dao sreću i zdravlje!“ Bog je omekšao srce bogataša da je shvatio kako je molitva siromaha onaj srebrni plot kojim mora ograditi svoje imanje. Tako je čovjek obogatio i svoje srce, jer je ubuduće davao miostinju siromahu, a njive su mu i livade postale bolje i plodnije.“

Poruka je: Budite mudri! Kad se čovjek nađe u krizi pred sudom na kojem se odlučuje o njegovom vječnom životu, što će učiniti sa svojim bogatstvom? Usput valja napomenuti da se u evanđelju bogatstvo naziva „nepravednim“, što nam želi reći: Dokle god u našoj sredini ima siromaštva, nitko nema pravo na obilje. A na koncu će svakom doći trenutak očitovanja istine, vrijeme kada više neće ništa posjedovati. Jer sve je to prolazno, a domovina je naša na nebesima. Mudar je onaj tko još na vrijeme odluči kome će služiti i s kim će prijateljevati.

Amen

„Čovječe, ti si Božje djelo. Očekuj dakle ruku svojeg umjetnika, ruku koja sve izvodi u pravo vrijeme: u pravo vrijeme za tebe koji se oblikuješ. Iznesi pred njega meko i poslušno srce. Budi takav da te on može oblikovati.“ (sv. Irenej Lionski)

Pripremio: Pavo Jurišić