{image:30:medium}

Uskrsno jutro, premda obojeno sivom bojom kiše i susnježice, osvanulo je radosno u srcima sestara Služavki Maloga Isusa i dječice u Stadlerovom dječjem Egiptu u Sarajevu. Nakon pripreme kroz četrdeset dana korizme i vazmenog bdijenja u sarajevskoj prvostolnici sa pastirima i vjernicima grada Sarajeva, na čelu s uzoritim nadbiskupom vrhbosanskim Vinkom kardinalom Puljićem, u našoj je kapelici odjeknula pjesma uskrsnog himna Već zora rumen prosipa, u visu pjesme ore se, pun slavlja svijet odjekuje, od groze urla pakao.

I doista, pun slavlja bijaše ovaj uskrsni dan! Nakon zajedničke svečane molitve i doručka u sestrinskom zajedništvu, krenuli smo svi na vrhunac uskrsnog slavlja u Katedralu Srca Isusova, gdje je svečano misno slavlje predvodio nadbiskup Puljić, u zajedništvu s pomoćnim biskupom mons. dr. Perom Sudarom i koncelebraciju 19 svećenika te asistenciju đakona. „Slaviti Uskrs znači naći način vrednovanja života jer Krist daje smisao životu. Nije smrt ona koja ima zadnju riječ. Krist pobjeđuje smrt. To je za našu pamet tajna“, rekao je kardinal Puljić ističući da je Uskrs tajna u koju vjerujemo. „Krist uskrsnu i pobijedi smrt. To vjerujemo i Bogu zahvaljujemo za taj dar koji osmišljava naš život. To vjerujemo, ali nikako da to uradimo i u društvu… Kad si Ti, Kriste, za mene umro, meni si vratio život, dao si mi smisao. Smrt nema zadnju riječ. Tvoje uskrsnuće ima zadnju riječ. Vjerujem u život vječni i uskrsnuće mrtvih“, kazao je kardinal Puljić te pozvao sve da s Bogom surađuju i s Bogom grade budućnost.

Nakon susreta i sjedinjenja s Gospodinom kod stola Riječi i Tijela Njegova, slavlje se nastavilo kod obiteljskog stola u našoj samostanskoj blagovaonici zajedno sa djecom i prijateljima koji su nam se pridružili. Tom nas je prigodom s. M. Admirata Lučić, provincijska glavarica, podsjetila kako je prije točno sto godina, 05. 04. 1915. godine, otac Utemeljitelj na svetkovinu Uskrsa čestitao časnoj majci Krescenciji imendan te joj uz pismo poslao i dar. Napisao je: „Šaljem Vam za uspomenu mali kipić Maloga Isusa. To je dar od pape Pija IX (devetoga), koji je sam papa darovao jednoj gospođi, a ta je gospođa darovala ga časnoj sestri Radegundi, bivšoj glavarici bijelih sestara u Sarajevu; a ta časna sestra darovala ga je meni, a eto sada ja ga darujem Vama s molbom, da bi zauvijek ostao u sobi, gdje stanuje časna majka kongregacije služavaka Maloga Isusa; a to zato što predstavlja Maloga Isusa, da Vas i svaku drugu Majku sjeća njegove prevelike ljubavi, i zato što je papa Pijo IX. umro na glasu svetosti i kažu, da su se na njegov zagovor mnoga čudesa dogodila. Ujedno Vam šaljem korpicu jaja, da Vas ta jaja sjećaju muke Isusove i njegova i Vašega uskrsnuća i blaženoga neba, u koji nama svima dao unići premilostivi Mali Isus.“ Budući da je s. M. Sandra Kapetanović u novicijatu studirala o majci Krescenciji, s. M. Admirata ju je molila da nam ispriča svoj doživljaj te svete sestre. „Ona je za mene savršena redovnica, Služavka Maloga Isusa“, rekla je s. Sandra dodavši i neke detalje iz života majke Krescencije, koje je doznala od sestara koje su je poznavale i s njom živjele u Sarajevu u „Betlehemu“ i u Vinkovcima, gdje je majka i umrla. U tim se sjećanjima sa zahvalnošću vraćamo na izvore naše Družbe, kako nas i sam papa Franjo potiče, gledajući u našem Utemeljitelju i prvim sestrama primjere svetosti i radosnog služenja Malome Isusu, koji je za nas umro i uskrsnuo, otkupivši nas za Kraljevstvo svoga Oca!

S nama na ručku, bila je i Danijela Beglerović, djevojka koja je sa 3 mjeseca života dovedena u dječji dom „Egipat“ dok je kuća još bila pod vlasništvom države. Danijela je, kao jedna od rijetke djece koji su u to vrijeme bili u domu, bila sretna, kaže, jer je Bog pogledao na nju i pobrinuo za njezin život, providjevši joj odlazak u Italiju. Tamo je primila sve ono što za života u domu nije. Budući da ju je s. M. Admirata zamolila da podijeli s nama iskustvo Božje ljubavi u njezinu životu, Danijela nam je govorila o njezinom boravku u ovoj kući i o odlasku iz nje nakon što je napunila 18 godina, te se pri tom najviše obraćala našoj djeci, rekavši im da se trebaju smatrati sretnima jer dom u kojem oni žive nije prije bio takav te da oni sada imaju sve što ona u njihovim godinama nije imala. Imaju ljubav, pažnju, školovanje i odgoj da bi izrasli u dobre i poštene ljude, jake ljude, koji će se sutra, kada izađu iz ovog doma, znati i moći snaći u svijetu koji ih čeka. Upozorila ih je na to da će uvijek pred sobom imati izbor, krenuti lakšim ili težim putem. „Izaberite uvijek teži, jer je samo on ispravan“, kazala je Danijela, zahvalivši Bogu koji je, kaže, uvijek bio s njom, pomogavši joj da izabire prave putove, zbog kojih je ona danas jaka osoba i unatoč osjećajima napuštenosti koji se znaju pojaviti nije posustala jer je vjerovala u sebe i u Boga koji nad njom bdije.

U ovakvom ozračju vrijeme je brzo prolazilo. Tek što smo oprali suđe od ručka trebalo je ponovno pripremiti stol za dolazak dragih nam gostiju. U poslijepodnevnim satima posjetio nas je uzoriti nadbiskup vrhbosanski Vinko kardinal Puljić te naše sestre iz zajednica u Gromiljaku, Nadbiskupiji i Apostolskoj Nuncijaturi. Uzoritog smo, kao što su nekad sestre i djeca očekivali nadbiskupa Stadlera, dočekali na ulazu s radosnim uskrsnim pjesmama. Pozdravivši prvo Domaćina kuće, Gospodina Isusa u oltarskom sakramentu, uputili smo se u kućnu dvoranu gdje radosti nije bilo kraja, jer se tamo odigrala velika partija u tucanju jajima. Većinom je pobjednik bio Nadbiskup! A nakon toga, druženje se nastavilo uz kavu, kolače i pjesmu.

I tako prođe naše slavlje Uskrsa, koje se nastavlja sve do blagdana Pedesetnice, do dolaska Duha Svetoga. Molimo Gospodina da nas obasja svojim Duhom i milošću da doživimo istinski susret s Njegovom ljubavlju kao što su to mogli doživjeti Marija Magdalena i apostoli te kročiti ovim svijetom u pravoj i istinskoj radosti svjedočeći Njegovu ljubav koja živi u vijeke!

s. M. Jelena Jovanović