Razmišljanje uz liturgijska čitanja za Stadlerov dan postulatora dr. Pave Jurišića Petak, 8. 5. 2020.

Radost koju nam nitko ne može oduzeti

8. svibnja2020., petak četvrtoga vazmenog tjedna, liturgijska čitanja: Dj 13,26-33; Ps 2,6-9; Iv 14,1-6.


Radost koju nam nitko ne može oduzeti

8. svibnja2020., petak četvrtoga vazmenog tjedna, liturgijska čitanja: Dj 13,26-33; Ps 2,6-9; Iv 14,1-6.


Bog nam je po uskrsnuću svoga Sina Isusa Krista očitovao svoju spasonosnu snagu kojom kida sve okove, pa i okove same smrti. Upravo to Pavao želi posvjedočiti svojim sunarodnjacima u dijaspori. Kada je stigao u Antiohiju, nastupio je u sinagogi i nayočnima prenio istinu o događajima iz staroga kraja, istinu o Isusu Kristu koji je podnio strašnu muku i smrt na križu. Ljudski gledano, nije moglo biti gore nego što jest. A na kraju  „skinuše ga s drveta i položiše u grob. Ali Bog ga uskrisi od mrtvih.“ Ove Pavlove riječi, kao istinito svjedočanstvo o velikoj Božjoj ljubavi prema čovjeku, svome stvoru, ponavljaju se od tada sve do danas. A oni koju su povjerovali čvrsto su se držali ove istine, čak i onda kada su zbog svoje vjere morali podnositi progone. I doista, ljudi koji su se odlučili za ovoga Isusa iz Nazareta koji je ubijen a kojega je Bog uskrisio od mrtvih, uskoro će i sami u progonima osjetiti što ta odluka sa sobom nosi – patnju, nevolju, progone i ubijanje, ali isto tako i veliku radost koju im nitko ne može oduzeti. Uz vjeru Bog daje svojima i snagu da izdrže kušnje i podnesu nevolje. Bog onima koji ga ljube sve okreće na dobro.

U ovo vrijeme teške kušnje koja je pogodila za sada više od tri i pol milijuna ljudi u svijetu koje je napao strašni neprijatelj, mali i nevidljivi virus, ni mi vjernici nismo ostali netaknuti. Tjeskoba se uvukla i u naše crkvene redove, izazvani smo svi mi članovi Crkve, kako pastiri tako i puk Božji, jer smo uz prijeteću opasnost od pošasti osjećali i tugu, što nam je bilo uskraćeno okupljati se na svoja bogoslužja, svete mise i druga slavlja. Morali smo kao članovi društvene zajednice osjećati odgovornost u susretu sa stvarnošću koja je na opak način pogodila čovječanstvo, ali i obvezu u savjesti da moramo čuvati jedni druge od moguće zaraze za koju lijeka još uvijek nema. Pratili smo događaje, slušali izvješća, čitali izlijeve ljubavi ali i mržnje po forumima na internetu, radovali se ili smijali snalažljivosti ili nesnalaženju vladajućih struktura, kako u vlastitoj zemlji tako i izvan nje. Suosjećali smo s onima koji su tugovali za svojim preminulim članovima obitelji …

A da se potvrdi činjenica kako nijedno zlo ne dolazi samo, dogodio se i potres u Zagrebu. I ne samo jedan, nego više od stotinu podrhtavanja tla. Molitvom smo pratili braću i sestre u Zagrebu koje je uz sve coronavirusne nevolje zadesio još i potres, sličan onome iz 1880. o kome je svojevremeno sluga Božji Josip Stadler pisao svojim bivšim odgojiteljima u Rim.

Sve u svemu, podnosili smo osjećaj vlastite nemoći.  Ali sve nam je više nedostajao sakralni prostor naših crkava u kojima smo se uvijek osjećali nekako sigurno i ugodno, nedostajale su nam i svete mise koje su nam dušu hrane, kao i zajedništvo u slušanju Božje Riječi i lomljenju kruha. Jednostavno, falilo nam je sve što nam donosi duševni mir i prenosi utjehu uskrslog Gospodina: „Ne bojte se! Ja sam!“ Istina, mogli smo funkcionirati kao kućna Crkva u molitvi i prijateljevanju s Bogom. Vjerujem da je nekima to i uspjevalo, okupiti obitelj i zajednički moliti. Drugi su možda samo pojedinačno „obavljali“ svoje uobičajene molitve i pobožnosti. Ostali su (kojima je bilo stalo) nastojali sudjelovati kod euharistijskih slavlja preteći ih putem medija, znajući i vjerujući da vjernik uz duhovnu pričest i nakon euharistijskog slavlja živi euharistijski, jer se u svagdanjem životu „misa“ nastavlja.  

„U Tebe se, Gospodine, uzdam: o da ne budem postiđen dovijeka“. Ova je molitva često bila na usnama Sluge Božjega nadbiskupa Stadlera. Njegovo veliko pouzdanje u Boga vidljivo je i u mnogim njegovim pismima. Godine 1869. kao mladi svećenik svjestan velikih poteškoća s kojima se susreo piše kako osjeća da im nije dorastao, ali svoju nadu stavlja u Boga: „Nadam se da će Onaj, o kojem ovisi rast, već pomoći.“

Uz ovakvu nadu ide i velika hrabrost. Nije ga ništa obeshrabljivalo u službi Bogu i čovjeku, pa ni teško breme pastirske službe u Bosni. „Hrabrost mu je otvorila um za razumijevanje da život ne znači samo ići, nego znači biti pozvan i poslan, znači voljeti i birati ono što se Bogu sviđa, što je dobro, pravedno i istinito. Stadler je bio velikodušan odgovor na Božju ljubav i njegovu Riječ, na potrebe brata, na pozive u pomoć koje je oko sebe danomice slušao i čuo. Siromašan materijalnim dobrima, ali bogat vjerom i bezgraničnom nadom, kao čovjek molitve i istinskih krjeposti, hrabro se prihvatio posla, prema svojem načelu svemu se od Boga nadaj, a sam se ne boj nikakva truda i u 36 godina pastirskog služenja učinio je zadivljujuće mnogo u svojoj nadbiskupiji.“ (M. Nikić)

Mnogi ga nisu mogli slijediti, a mnogi ga nisu razumjeli, jer su se zadovoljavali onim postojećim. Nenavikli na promjene, mislili su da je bolje držati se stanja kakvo jest, nego li se suočavati s „novotarijama“, zato su im smetali oni koji su oduševljeni i poletni u stvaranju boljega svijeta. Zbog toga je Stadler nailazio na mnoge poteškoće i protivljenja, a to mu je donosilo velike patnje. No on je bio uvjeren da je u Bogu njegov mir i njegova postojanost. U jednoj poslanici svećenicima piše: „A kad nas pusti Gospodin da trpimo te se previjamo od boli pod pravednom rukom njegovom, nemojmo očajavati, nego se utecimo Trojedinom Bogu govoreći s velikim pouzdanjem: 'Oslobodi nas, spasi nas, oživi nas, o Presveto Trojstvo!'“

Priredio: Pavo Jurišić

 

Galerija slika:

  Vijesti - Sve