Rozalija Štefinec, teta Roza, kako su je mnogi zvali rođena je u podravskom mjestu Đurđevac gdje je živjela do svoje 33 godine, a onda se 1965. godine preselila u Zagreb kada je i osnovana njena župa sv. Pavla apostola u Retkovcu. Imala je pobožnu majku koja ju je kršćanski odgojila pa je voljela crkvu i od rane mladosti pomagala sve dok su joj dopuštale njene tjelesne snage.

Živjela je skromno sa svojim suprugom i svoje tri, sada već odrasle kćeri od kojih je jedna potpuno slijepa, članica PMI. Bila je članica Marijine legije, Svećeničkog marijanskog pokreta, molitvene zajednice Božjeg Milosrđa, aktivna članica Prijatelja Malog Isusa i župnog Caritasa. U sklopu svih tih aktivnosti smatrala je da osim materijalnog mora djelovati i na duhovnom planu pa je mnoge potakla da prime svete sakramente. Bila je uvijek i u svemu raspoloživa pokojnom župniku Željku Juraku zajedno sa svojim pokojnim suprugom Đurom. Često je obilazila bolesnike u njihovim domovima, čistila im, kupala ih, cijepala drva, nabavljala hranu, nosila svetu pričest i skrbila za njihove duhovne potrebe. Molila je i izmolila mnoga ozdravljenja, obraćenja i pomirenja s Bogom. Posebnost su bila mnoga kumstva na koja ju je pozivao župnik Jurak u situacijama kada je to bilo potrebno. Ona se uvijek odazivala i svesrdno kasnije brinula o njima. Dugi niz godina održavala je crkveni prostor i oltarnike, čistila crkvu i pomagala sestrama Služavkama Malog Isusa, koje su djelovale u župi te s njima dijelila prijateljstvo i ljubav. Dragi Bog joj je darovao, i u ovim poznim godinama veliku radost, bistrinu, upornost, snagu i ljubav koju je nesebično dijelila do kraja svog ovozemaljskog života. Svakodnevno je molila Gospinu krunicu u koju je stavljala i predavala sve članove svoje obitelji, te druge nakane. Bolovala je od teške bolesti ali se uvijek radovala kad bi joj došli župljani, kumovi, susjedi i prijatelji u posjetu, pa i kad više nije mogla razgovarati. Strpljivo je podnosila svoju bolest i kada je imala velike poteškoće i bolove,
sve je predavala Gospodinu i mirno zaklopila svoje oči.
Primivši zadnji puta Tijelo Kristovo u bolesničkoj postelji zavapila je tri puta: „ Isuse, Isuse, Isuse!“
Vjerujemo da ju je Gospodin radosno primio u svoje Kraljevstvo!
Počivala u Miru Božjem, draga naša Roza!

Slavica Pejčinović, kći - PMI sv. Pavla apostola, Retkovec