„Bože koje radosti“ onog dana kada je provincijska glavarica – s. M. Admirata Lukić – rekla da će s. Stana Matić, s. Jelena Jovanović, kandidatice Valentina Šunjić i Nikolina Džavić te Katarina Stipić iz SDDE-a biti predstavnice naše kuće na Susretu hrvatske katoličke mladeži u Dubrovniku, 26. i 27. travnja 2014. godine.

Skoro sa svakodnevnim nestrpljenjem iščekivale smo dan polaska i razmišljale kako će to biti i što ćemo sve doživjeti. Trebalo je naučiti i himnu, koja se nekima od nas ispočetka i nije sviđala... što ćemo ponijeti... hoće li nam trebati kabanice, jer je kiša obilježila skoro cijeli travanj... gdje ćemo spavati... treba ponijeti poklone (krunice Malog Isusa, naravno!) za obitelj koja će nas primiti u svoj dom... Takva i slična pitanja i razmišljanja ispunila su vrijeme pripreme za Susret. I napokon, petak 25. travanj, saznale smo da polazimo navečer u 01.15 ispred Zemaljskog muzeja u Sarajevu, sa mladima iz internata KŠC-a „sv. Josip“ i mladima iz župe Oštra Luka-Bok na čelu sa don Brankom Jurićem, koji je ujedno bio i vođa cijele grupe.

Već oko 00.15 navečer krenule smo iz kuće prema KŠC-u gdje smo se pridružile mladima u nekoj vrsti procesije do Zemaljskog muzeja gdje nas je čekao autobus za Dubrovnik. Prvo što nas je iznenadilo bila je vijest da ćemo u Dubrovniku biti smješteni u sportskoj dvorani sa još 400 mladih iz raznih krajeva HR i BiH, a mi nismo ponijele vreće za spavanje! Istina je da smo se iznenadile, ali povjerenja u Providnost nije manjkalo. Bile smo sigurne da će dragi Bog nešto izorganizirati za nas, pa makar to bile samo dvije deke s kojima ćemo se pokriti. I kao što je bilo predviđeno, procesija od tridesetak mladih sa svojim sestrama odgajateljicama, s. Antonijom Lučić i s. Leonardom Pirner (FDC) i nas pet krenula je na put. Sretno i radosno, puni očekivanja krenuli smo prema Dubrovniku. Nakon molitve za sretan put nije bilo mjesta spavanju, premda je ponoć davno prošla. Što bi mladi drugo radili nego pjevali... do zore! Kad se razdanilo bili smo već blizu granice u HR, a po ulasku smo sve više mogli vidjeti mnoštvo autobusa koji idu k istom cilju. Oduševljenje je bivalo sve jače da ga ni kiša, koja je cijelo vrijeme padala, nije mogla umanjiti. Čak smo vjerovali da će kada dođemo u Dubrovnik prestati, kao što se prije par godina dogodilo na SHKM u Zadru. Dobro smo se prevarili! Na ulazu u Dubrovnik dočekalo nas je mnoštvo mladih volontera dubrovačke biskupije koji su čekali „svoj“ autobus i mlade kojima će biti vođe kroz ta dva dana. Našoj grupi je bila darovana mlada djevojka po imenu Barbara iz mjesta Gruda, Konavle, upravo tamo gdje ćemo mi biti smješteni. Ovom prilikom joj se zahvaljujemo za darovano vrijeme i druženje. Dok nam je ona govorila o pripremljenim programima koji će se odvijati na raznim mjestima u gradu i što sve možemo posjetiti došli smo do odredišta. Kad smo izašli iz autobusa kiša nije prestala, kako smo se mi nadali. Budući da nismo svi imali kabanice i kišobrane morali smo se snaći. Sreća pa mladi ne kompliciraju previše u takvim trenutcima. Otišli smo u prvi market i kupili vreće za smeće koje su nam poslužile kao kabanice. I tako smo s pjesmom ušli u Dubrovnik. Zidine starog grada su nas oduševile i mnoštvo mladih sa majcama Susreta krasili su grad kud god smo pogledali i došli. Zbog sve jače kiše nismo mogli puno toga vidjeti kako smo planirali. Već smo se na Stradunu pokušali sakriti u crkvu sv. Vlahe dok kiša ne prestane i da se malo ugrijemo i osušimo. Ali, uzalud! Budući da kiša nije prestajala, a vrijeme brzo prolazilo, odlučili smo krenuti prema luci Gruž na kojoj se imala slaviti sveta misa u 17.00 sati, a u međuvremenu potražiti neko mjesto gdje se možemo okrijepiti i stvarno ugrijati. Hodajući po ulicama Dubrovnika po kiši, mokri i umorni kao da se ono početno oduševljenje počelo pretvarati u razočarenje. Međutim, dok sada gledamo na to, vjerujemo da je i u tome bilo puno znakova i simbolike. Unatoč svim tim nepogodama, cijela se grupa držala zajedno, pazili smo jedni na druge, da tko ne zaostaje, da se ne izgubi... počeli smo se međusobno upoznavati, razgovarati, pjevati i smijati, i svi smo htjeli doći do jednog cilja, tamo gdje ćemo se naći svi zajedno, s našim pastirima, pred Gospodinom! Tako je i bilo! S mnoštvom mladih, a kažu danas da nas je bilo 35.000, našli smo se pred oltarom i pred Presvetim koje je cijelo vrijeme bilo izloženo pod Križem Susreta! I na našu radost kiša je prestala padati kada je biskup Mate počeo propovijedati.

U svojoj dugoj, ali bremenitoj riječima i nama bliskoj propovijedi hrabrio nas je da živimo slobodu na koju smo pozvani, za koju nas je Isus oslobodio: „A što vam mogu poručiti, vama hrvatskoj katoličkoj mladeži, okupljenoj na ovom susretu u Dubrovniku? Što drugo nego ponoviti geslo susreta: Na slobodu pozvani... Krist vas za slobodu oslobodi... Bog nas je stvorio slobodne i želi nas slobodne“. Ta sloboda dolazi od Duha Svetoga, ali ima i svoja ograničenja. A to je ljubav prema Bogu! „I onaj tko ljubi Boga iznad svega, a bližnjega svoga kao sebe samoga može činiti što ga je god volja. Može biti doista potpuno slobodan. Evo Krist nas takvim želi!“ Nadalje nam je biskup Mate dao neka usmjerenja koja su, premda smo ih često čuli, tako snažno odjekivala u luci Gruž i vjerujemo u srcima svih mladih okupljenih u njoj. Postoje četri dimenzije koje smo pozvani ostarivati u svom životu. Prva je odnos prema Bogu. „Bog nas uvijek ljubi, on nas ljubi onakve kakvi jesmo, on ne pamti naše grijehe, on sve oprašta, sve zaboravlja i on baš nikoga, ama baš nikoga ni na što ne želi prisiliti... Evo ja se nadam da ćete vi danas, od Krista na slobodu pozvani, Krista koji nikada nikoga ni na što nije prisilio, prepoznati u Bogu onoga koji vas na ništa ne prisiljava, ali vam se nudi. Nudi vam svoju ljubav, nudi vam svoje zajedništvo. Želi vam se kao uskrsli Gospodin očitovati, promijeniti vaše živote i osposobiti vas da možete ići hrabro poput učenika koji svjedoče njegovo uskrsnuće u svim dimenzijama života“. Druga dimenzija je ljubav prema bližnjima jer „ako na pravi način izgradimo svoj odnos s Bogom, onda taj odnos koji imamo s Bogom ne može zanemariti bližnje. U tom odnosu prema bližnjima javlja i treća dimenzija, a ta je dimenzija odnos prema sebi samome. Draga mladeži, dragi mladi sudionici SHKM-a morate ljubiti sebe same, morate cijeniti sebe same. Morate cijeniti svoje dostojanstvo! Ti takav kakav jesi zaslužuješ najvišu pažnju koju ti Bog može dati i dao ti ju je u Isusu Kristu. Ali ti zaslužuješ i pažnju sebe samoga prema sebi, nemoj se zanemarivati, nemoj se potcjenjivati. Trudi se iz dana u dan razvijati, biti bolji, e tek kad to uspiješ, kad prepoznaš sebe u svom dostojanstvu, takav kakav jesi, kad se počneš cijeniti - a imaš što cijeniti - onda ćeš moći - ne zaustavljajući se na sebi - krenuti prema onoj drugoj dimenziji, a to je prema bližnjemu i poslužiti bližnjega. I u slobodi ljubiti bližnjega. Evo Krist nas i na to poziva. On nam i to nudi... Moramo vjerovati jedni drugima... imati povjerenja jedni u druge. Vi mladi, mladi katolici, se morate međusobno povezivati, podržavati. Nemojte imati loše mišljenje o drugom. Pokušajte najprije jedni o drugima graditi dobro mišljenje, cijeniti jedni druge kao što sebe cijenite, a onda to proširiti i na predstavnike drugih vjerskih zajednica, na one koji uopće ne vjeruju, one koji čak ne misle dobro o nama, ima i takvih, nije važno. Pokušajmo pozitivno misliti“. Biskup nas je pozvao da se uključimo u život Crkve i države. „Moramo se angažirati. Ne možemo ostaviti da stvari u ovom svijetu idu mimo nas, moramo biti aktivni. To također zahtjeva ovo: biti slobodni za poslužiti bližnjima... Ne može se biti nigdje. Morate se uključiti u svoje župne zajednice, morate se uključiti u molitvene zajednice. Morate se uključiti u život Crkve, surađivati sa svojim svećenicima, sa svojim katehetama, surađivati s nama biskupima. S druge strane mi biskupi, vi svećenici, vi redovnice, redovnici, trebamo našim mladima, našim laicima, dati prostor u Crkvi... Tada sve funkcionira. Tada možemo napraviti nešto što se u početku činilo nemoguće... Evo pozivam vas da na Crkvu ne gledate kao na nešto tuđe nego da je prepoznate kao svoju zajednicu i da je izgrađujete... Nemojte čekati da vam drugi osiguraju bolji život, nego uzmite stvar u svoje ruke i vi osigurajte bolji život drugima“ rekao je biskup Uzinić. I zadnja dimenzija na koju nam je svratio pozornost jest dužnost i odgovornost prema svojoj zemlji. “Imamo najljepšu zemlju na svijetu, imamo se pravo njome ponositi. Mi, dragi mladi, imamo odgovornost za svoju zemlju. Mi imamo odgovornost za svoju prirodu. Mi imamo odgovornost za naša prirodna bogatstva. Sve nam je dano da tim upravljamo. Ne da to iskorištavamo, nego da upravljamo. Da upravljamo na način da ono što smo primili od svojih predaka predamo budućoj generaciji. Ne istrošeno i potrošeno nego obogaćeno... Evo pozivam vas da prije svega cijenite prirodna bogatstva naše zemlje, da imate ekološku svijest. Da se brinete za sva stvorenja na zemlji. Kome nas šalje Gospodin u evanđelju? Ne kaže samo: „Idite svim ljudima“, nego: „Idite svemu stvorenju“. Isus Krist, uskrsli Gospodin, sav svemir, svu stvarnost je preobrazio u svom uskrsnuću. Mi kršćani, mi katolici, vi mladi katolici, pozvani ste o tom govoriti ne samo svim ljudima, nego i svem stvorenju... Ne prodajite sebe i bogatstva ove zemlje! „Na kraju ću vam reći još samo jednu rečenicu. A to je rečenica koju je rekao blaženi, sveti Ivan Pavao II. ovdje u Gružu i uputio je upravo mladima: „Blagoslivljam vas mlade i kažem vam: Hrabro!“ zaključio je biskup Mate.

Nakon svečane sv. Mise uputili smo se prema Konavlama gdje smo imali biti smješteni. Zahvaljujući s. Leonardi koja se trudila da ne ostanemo bez deka i vreća za spavanje, dobile smo, umjesto toga tople krevete i topla srca obitelji Glavić koja nas je primila u svoj dom. Od srca im hvala. Sutra dan, na nedjelju Božanskog Milosrđa svi smo se okupili u sportskoj dvorani, u kojoj su ostali mladi spavali, na sv. Misu koju je predslavio mons. Đuro Hranić, đakovačko-osječki biskup, koji će 2017. godine biti domaćin SHKM-i u Vukovaru. Svoju radost i blizinu i on je izrazio u susretu s mladima i na sv. Misi kada nas je hrabrio na ustrajnost u vjeri unatoč sumnjama na koje imamo pravo. Potakno je i sve svećenike, redovnike i redovnice da budu svjedoci i primjer mladima koji puno očekuju od nas i imaju pravo na to. Nakon svečane sv. Mise i objeda koji su nam pripremili dobri ljudi iz Grude bilo je vrijeme da krenemo kući. Oko 13.30 zaputili smo se, u Božje ime, prema Sarajevu, a povratak je naravno bio ispunjen pjesmom i dojmovima sa Susreta. Po dolasku u Mostar odlučili smo napraviti malo dužu pauzu. Nas pet je to vrijeme iskoristilo bolje nego što smo planirale. S. Krunoslava Adžamić, koja je predstojnica u Kući Svete Obitelji u Mostaru, došla je po nas ispred crkve sv. Petra i Pavla i povela nas u Caritasov stacionar da posjetimo njihove štićenike – anđele kuće. Susret s njima mora čovjeka spustiti na zemlju i potaknuti ga da izađe iz samog sebe. U tom duhu i rapoloženju nastavili smo put prema Sarajevu gdje smo stigli oko 22.00 sata sa svojim novim mladim prijateljima. Ono što je posebno zanimljivo je da dok smo na putu prema kući susretali mlade na odmaralištima, koji su još uvijek nosili majce sa Susreta i za koje smo znali da su bili u Dubrovniku ta dva dana, osjećala se posebna povezanost s njima, radost i lakoća pozdraviti ih, zapjevati s njima... Tome su možda doprinijele majce Susreta kao znak prepoznavanja. Pitamo se: kad bi svi mi imali oči prepoznati brata u drugima... vidjeti čovjeka s kojim puno toga dijelimo zajedničkog, kako bismo si bili bliski... kako bismo se ljubili i drugima svjedočili ljepotu zajedništva???

Dao nam Gospodin upravo takve plodove ovog i sličnih susreta s drugima da u ovom svijetu ispunimo zadaću na koju smo pozvani, a to je ljubav!

s. M. Jelena Jovanović