Stadlerova misija školovanja - uzor učenik i biser školovanja Četvrtak, 7. 3. 2019.

Ovog osmog u mjesecu nastavljamo s razmišljanjem o nadbiskupu Stadleru, točnije o Stadlerovoj misiji školovanja, kako ju opisuje vlč. Marko Tvrtković, svećenik Vrhbosanske nadbiskupije i tajnik nadbiskupa Stadlera.


Ovog osmog u mjesecu nastavljamo s razmišljanjem o nadbiskupu Stadleru, točnije o Stadlerovoj misiji školovanja, kako ju opisuje vlč. Marko Tvrtković, svećenik Vrhbosanske nadbiskupije i tajnik nadbiskupa Stadlera.


U mjesecu siječnju i veljači prisjetitili smo se Božjeg plana spasenja, kojeg je Bog s njim naumio, naime sa slugom Božjim Josipom Stadlerom, izabirući ga za posebnu misiju u Crkvi, skrivajući ga ispred očiju ljudi, da Mu bude izabrana posuda, čedo Njegove osobite providnosti. „Bog bijaše s Josipom“, (Pos 39, 2). Te riječi o bogobojaznome Josipu egipatskomu, mogu se primijeniti i na našega brodskoga Josipa, ako pratimo sve putove njegova čudesnog života. Prisjetimo se one teške diobe siročadi Đure Stadlera i kako je neka tajanstvena sila pozvala maloga Josipa Stadlera u crkvu na molitvu, te ga otme od teške sudbine braće i sestara. Ne slučajno, nego po višoj odredbi bi predan u ruke načelnika Wegheimera, koji ga 1855.god. odvede ne na zanat, kako je prvotno bio zaključio, nego u požeški orfanotrofij (sirotište) a zatim  god. 1858. u zagrebačko. Ta tajanstvena sila jest Božja providnost, koja je i nadalje bdjela nad mladim Josipom, te ga pratila na svim stazama života. Kako je Josip bio bistroga uma, otvoren, čedan, pobožan, načelnik Wegheimer ubrzo ga zavoli, kao rođeno dijete, te ga odluči dalje školovati u gimnaziji.

U jesen godine 1855. Josip Stadler bi, po zagovoru svoga dobrotvora, primljen u požeški orfanotrofij (biskupsko sirotište), da tu izuči gimnaziju.

Boravak malog Josipa u kući majora Wegheimera bijaše vrlo važan i po njegov odgoj i po njegov napredak u školi. Major Wegheimer kao topnički časnik, i kao vrlo dobar matematičar u teoriji i u praksi opazi u malome Stadleru istu darovitost, te se dječak uz njegovu pomoć razvijao u sve boljega matematičara, tako da je sve do VI. razreda gimnazije izrađivao sve zadatke preko praznika za cijelu školsku godinu, uživajući u njima kao u kakvoj igri.

Kasnije je teoretska matematika bila Stadleru kao nadbiskupu od neprocjenjive koristi u praktičnome životu glede financiranja i osnivanja njegovih veličanstvenih djela, i vrlo značajnih, jer s njima otpočinje novo doba za vjerski, kulturni i politički rad starosjedilačkoga katoličkoga elementa u Bosni.

U uglednoj majorovoj kući usvojio je Josip elementarna pravila otvorena vladanja, te uglađena tona, što ih je praktički primjenjivao, što je od prijeke važnosti da se znamo snaći u raznim zgodama otmjenoga društva. Otmjena, salonska i aristokratska ponašanja i prefinjenih manira, ostao je Stadler vazda. To je bila uz prirodnu plemenitost duše i krjeposna srca, njegova osobina, njegov ures, onaj zlatni ključ koji mu je otvarao vrata srdaca ljudi i povećavao mu ugled. Josip je spram svoga dobročinitelja stalno bio čestit, pun poštovanja i ljubavi. Iz oskudnih podataka srednjoškolskih dana nauke, sačuvana je tek pokoja svjedodžba iz koje se može vidjeti da je Stadler završavao razrede s odličnim uspjehom.  Do sada je Bog odlikovao svoga odabranika time što ga je već u ranim godinama života obilato hranio velikim trpljenjem, gubitkom oba roditelja, te mu je već tada zacrtao trnovit put križa, kojim će stupati i sve se više penjati za svojim Spasiteljem do vrhunca Golgote. Profesori i odgojitelji orfanotrofija u Zagrebu svratiše pozornost kardinala i nadbiskupa zagrebačkoga Jurja Haulika na rijetku darovitost, sjajne vrline duboku pobožnost, i na izvanrednu umnu nadarenost mladoga Stadlera. Ta on je bio mio i uzor drug među svojim vršnjacima, a ponos i dika poglavarima. Zato ga odluči kardinal Haulik poslati 1862.god. na daljnje nauke u Rim.

Na znamenitom sveučilištu u papinskom zavodu „Germanicum“ Stadlera je osobito zavolio rektor „Germanicuma“, jer je otkrio na njemu znakove svetosti i izvanredno bistar um. Velečasni Marko Tvrtković zapisuje nam sljedeće: „Godine 1862. vidimo 19-godišnjega Stadlera u Rimu na Sveučilištu, mlada kao jutarnju rosnu kaplju- visoka, koštunjava uzrasta, živahnih kretnji, pronicljiva pogleda. Skromno i poslušno dijete bijaše se razvilo u darovita, inteligentna i oštroumna mladića. A duša njegova? Kao i u ranome djetinjstvu, sve je obilnije primao blagotvorne učinke svete Euharistije. Kad je imao vremena, klečao bi kod oltara vječnog svjetla. Tu bi, daleko od ljudske buke, izlijevao vruća čuvstva pred Spasiteljem kao nekoć na onaj presudni pokladni utorak, kada mu dođe spas. Ako pratimo njegov život od nježnoga djetinjstva, kada mu je prvi puta zasjalo svjetlo razuma u duši, pa sve do zapada života, jasno zapažamo, da se užurbanim tempom penjao u visine kreposti i savršenstva, te duboko produhovljen snažno kročio na uspon kleričkoga, a poslije svećeničkog života. Poniznost, sveudiljna molitva, čisto srce otvori Stadleru riznicu božanskih istina, da su ga ubrojili među prve stručnjake u bogoslovnim znanostima. Na krilima skolastičke filozofije, te kraljice znanosti, uspeti će se do alfe i omege, do Onoga, koji jest, i od koga je sve drugo postalo. Njegov oštroumni duh punit će se blagom filozofskih istina, kroz tri godine, zbog čega je godine 1865. promoviran na čast doktora filozofije, a godine 1868. postaje doktor teologije.

Rektor „Germanicuma“ ovako je okarakterizirao Stadlera: „Djetinje i ponizno srce, rijetka toplina duše, iskreno i vruće oduševljenje za sveto zvanje, te ustrajna težnja za savršenošću, učinit će Stadlera biserom kolegija. Stadler je bio živi uzor svojim kolegama.“ Jedan njegov drug kaže: „Stadler je bio uzoran u obdržavanju kućnog reda, savjestan i pobožan.“ Običavao je izmoliti cijelu krunicu sa svojim kolegom u sobi, sva tri Otajstva krunice i to svakog dana. Stadler nije imao nikoga kao sirota, doli dragoga Boga. Što su se više približavali sretni dani kad će pristupiti k oltaru Božjemu, to je jače udaralo njegovo srce od radosti. Nakon tolikih godina čekanja, brzo će kucnuti čas kada će prvi put prikazati Bogu nekrvnu žrtvu. Bilo je to na duhovske kvatre 1868.godine, kad je mladi Germanik Josip Stadler s nekoliko svojih kolega iz ruku kardinala Patizzia primio više redova. Već sutradan, na svetkovinu Presvetoga Trojstva, 7.lipnja prikazao je mladomisnik Bogu Trojedinome prvi svetu Misu u kripti Bazilike svetog Petra u Vatikanu na grobu Isusova namjesnika svetog Petra.  Govorio je često: „Nikada neću biti kadar da zahvalim, kako treba, Bogu na ovom neizkazivu dobročinstvu“, kad bi stao nabrajati tolike duhovne blagodati što ih je primio za tih sedam godina u dragomu i nezaboravnome „Germanicumu.“

Kada je Stadler svršio 27. VII. 1869. nauke u Rimu, i vratio se u Zagreb, ostade Zavod Germanicum bez jednoga od najuzoritijih odgajanika onoga doba. A Stadler, pun duha Božjega i mudrosti, jedva dočeka da raspali ognjem ljubavi Božje, srca svoje braće u Domovini Hrvatskoj. Opremljen bogatstvom bogoslovnoga znanja i urešen krepostima stupit će u javni život s riječima Psalmiste: „Evo dolazim Bože, da izvršim volju Tvoju!“

Priredila: s. Manda Pršlja

 

Galerija slika:

  Vijesti - Sve