IV. Moćni arkanđele sveti Rafaele, koji si oslobodio dobru Saru od pakosnoga zloduha Asmodeja primoravajući ga da se vrati u paklene ponore (usp. Tob 6,7-18), isprosi mi milost oslobađanja moje duše od svih grijeha, strasti i napasti kojima je đavolski duh nastoji zarobiti i podložiti.

Oče naš… Zdravo, Marijo… Slava Ocu…

Litanije sv. Rafaelu arkanđelu

Gospodine, smiluj se!

Kriste, smiluj se!

Gospodine, smiluj se!

Kriste, čuj nas!

Kriste, usliši nas!

Oče nebeski, Bože, smiluj nam se!

Sine, otkupitelju svijeta, Bože, smiluj nam se!

Duše Sveti, Bože, smiluj nam se!

Sveto Trojstvo jedan, Bože, smiluj nam se!

Sveta Marijo, Kraljice anđela, moli za nas

Sv. Rafaele, moli za nas

Sv. Rafaele, obdaren milošću Božjom, moli za nas

Sv. Rafaele, savršeni štovatelju Božje riječi,

Sv. Rafaele, strahu demona,

Sv. Rafaele, istrebitelju zla,

Sv. Rafaele, zdravlje bolesnih,

Sv. Rafaele, naš branitelju na sudu,

Sv. Rafaele, zaštitniče putnika,

Sv. Rafaele, tješitelju zarobljenika,

Sv. Rafaele, radosti očajnih,

Sv. Rafaele, ispunjen gorljivošću za spas duša,

Sv. Rafaele, čije ime znači Bog liječi,

Sv. Rafaele, ljubitelju milosrđa,

Sv. Rafaele, biču zlih duhova,

Sv. Rafaele, pomoćniče u pošastima, gladi i ratu,

Sv. Rafaele, anđele mira i blagostanja,

Sv. Rafaele, obdaren milošću liječenja,

Sv. Rafaele, voditelju u krepostima i pobožnostima

Sv. Rafaele, pomoći svih onih koji te zazivaju,

Sv. Rafaele, koji si bio pratitelj i zaštitnik mladom Tobiji na njegovom putovanju,

Sv. Rafaele, o kojemu Pismo govori: Rafael, sveti anđeo Božji, poslan je da izliječi,

Sv. Rafaele, naš odvjetniče,

Jaganjče Božji koji oduzimaš grijehe svijeta, oprosti nam Gospodine!

Jaganjče Božji koji oduzimaš grijehe svijeta, usliši nas Gospodine!

Jaganjče Božji koji oduzimaš grijehe svijeta, smiluj nam se Gospodine!

Kriste, čuj nas!

Kriste, usliši nas!

Moli za nas, sv. Rafaele arkanđele,

Da dostojni postanemo obećanja Kristovih!

Pomolimo se:

Slavni arkanđele sveti Rafaele, veliki kneže nebeskoga dvora, vođo putnika na kopnu i moru, tješitelju žalosnih, utočište grešnika, molim te da mi pomogneš u svim mojim potrebama i mukama života kao što si pomogao mladiću Tobiji u njegovim progonstvima. Budući da si ti lijek Božji, ponizno te molim da izliječiš moju dušu od brojnih nemoći i tijelo od svih zala koja me muče. Na poseban te način molim, isprosi mi krepost čistoće da zaslužim biti živi hram Duha Svetoga.

6. Naveo sam dva razloga, zašto je svaka od Vas dužna rasti u savršenosti svojega stališa: prvo, jer tako Bog hoće i on to od svake od Vas iziskuje; drugo, jer Vam je jedino u tu svrhu pripravio puno svojih milosti, da napredujete u savršenosti svojega stališa; a sada ću navesti treći razlog, a taj jest, da se u tome upravo Vaša svetost, a po tome i preodabranje u nebo sastoji.

Samo si nemojte utvarati, da ćete Vi svetost igdje drugdje, nego u savršenosti svojega stališa zateći. U tome se ona sastoji, a sami sveci nijesu poznavali nikakove druge tajne, da dogju do prave svetosti. Oni se nijesu time posvetili, da su izvanredne stvari tvorili, čega od njih nije nitko ni očekivao; oni su sveci postali, jer su ono dobro obavljali, što su bili dužni obavljati, i što im je Bog činiti propisao za njihov stališ.

Prekrasno nam to tumači naučitelj naroda sv. Pavao apostol. On nagovarajuć vjernike na svetost, evo kojim se je načelom služio (1. Kor. 7,20): Svaki neka ostane u onom zvanju, u kom je pozvan. Ili, kako on u svojoj poslanici na Rimljane (12,3) govori: Neka ne bude mudriji, van koliko mu dolikuje da je mudar, nego neka je umjereno mudar. Nije sv. Pavao time htio savršenosti i svetosti prvih kršćana postaviti granice, to je bilo daleko od njega; nego ih je htio predusresti, da ne bi potražili svetost i savršenost ongje, gdje se ne može naći, to jest da je ne potraže izvan svojega stališa; jer to upravo hoće da sv. Pavao istakne neumjerenom mudrošću. Mudrost prava jest, da nastojimo biti što savršeniji u stališu, u koji nas je Bog postavio, a biva neumjerena, kada nas prenosi iz našega stališa; jer u tom slučaju idemo mi za umišljenom savršenošću, koje Bog od nas ne iziskuje, a koja nas priječi i ne da nam, da onu savršenost postignemo, koju Bog od nas očekuje i traži. Za čudo, kako nas ta umišljena savršenost zavarava, po kojoj nastojimo, da u svom stališu preko stališa sjajimo pred svijetom kano savršene i bezprikorne osobe, a kad tamo ne damo si nikakova truda, da budemo pred Bogom savršene bar kršćanke, ako ne savršene opatice. A koja je to umišljena savršenost? Ona savršenost zove se umišljena, koju si mi predstavljamo da se nalazi u nekim stanovitim stališima, u koje mi ne ćemo nikada stupiti ni doći, a koji, kada si ih predstavljamo, nama ničemu drugomu ne služe, nego da nam omrzne i oduran postane vlastiti stališ i tu mrzost u svojem srcu da podržavamo. Evo kako mnoga govori: Kada bih ja ovo ili ono bila, onda bih ja s veseljem Bogu služila, onda ne bih na nikoga drugoga, nego samo na njega mislila, ter bih jedino oko spasenja svoje duše radila. Vi se ljuto varate. Kada biste Vi ovo ili ono bile, onda biste još gorje bile, nego one, koje su u onom stališu, jer Vi ne biste imale onih milosti, što ih one imaju; a samo milosti, što su u nama i s nama treba da sve izvedu. I ono je umišljena savršenost, koja nas goni, da činimo ono dobro, kojega nijesmo dužni učiniti, a da zanemarujemo i propuštamo ono dobro, koje smo dužni činiti, a ne činimo ga. Tako si mnoga nametne koje kakovih pobožnosti, mnogih i raznolikih tako ter joj se i pamet muti, dok ih se svih sjeti, a onda zanemari molitve propisane po sv. reguli. A ima ih, koje hoće da sve ostale sestre isprave i posvete, a na se posve zaborave, kano da na sebi nemaju ništa ispraviti. Više tebi škodi tvoja jedna pogreška neispravljena, nego li sto tugjih, koje ti hoćeš da ispraviš, a za to ti Bog nije dao milost, jer nijesi glavarica, koja je odgovorna i za tugje poslove, naime za poslove svojih potčinjenih sestara, a da ti nije dao najbolje se odatle vidi, da ti sama padaš u iste pogreške, a ne vidiš ih na sebi niti ih ispravljaš, a hoćeš da ih ispraviš na drugima. Ima ih, koje ne znaju prosuditi, što je nesavršenost, što je mali, što li je veliki grijeh, pa od velike revnosti pobune čitav zavod od zlo shvaćenih čina, koji nijesu nikakovi grijesi, a onda na toliko pomrse pojmove, da se zgražaju i sablažnjuju o male stvari, a same ne žacaju se prekršiti i većih pravila, makar ne vežu pod grijeh; dapače znadu i izvan samostana pripovijedati nevine pogreške kao kakove velike povrede zakona i dovode zbog ništetnih stvari sam zavod u zločest glas, jer ne znaju duhovnih stvari prosuditi, pa u mjesto da se dadu poučiti od drugih za to pozvanih osoba, one same po svojoj tvrdoglavosti i svojim neurednim sklonostima i svojem čuvstevnom raspoloženju kroje sebi pojmove o pravoj kreposti i pobožnosti. Kako je to strašna nezahvalnost i oholost i Bogu neugodno, kada se tako koja nabaci na zavod, komu ima sve iza Boga zahvaliti, a to sve samo da sebe opere i ona se pokaže pred svijetom kano dobra i nevina!

I to je upravo ona kriva revnost, koju valja iz korena istrebiti, od koje mnoga nastoji, da se pokaže savršena pred svijetom, a nije ju ni briga, da bude savršena pred Bogom. Ružno je dakle govoriti: Što će svijet kazati? svijet, za koji je Gospodin kazao, da je u zlu postavljen. Naučite se radije načelu duhovnomu: Što će Bog kazati? pa ćete se lako očuvati od svakoga grijeha. (Iz Okružnice nadbiskupa Josipa Stadlera za 25. godišnjicu Družbe SMI, Sarajevo, 15. listopada 1915., točka 6.)

Poticaj na razmišljanje

Kažu da je redak Psalma 118,8 sredina Svetoga pisma: „Bolje se Gospodinu uteći, nego se uzdati u čovjeka“. Ova rečenica nam daje odgovor na sva naša pitanja, a na poseban način nam govori o tome trebamo li se više misliti o tome što će reći svijet ili što će reći Bog.

Odgovorimo sebi iskreno na pitanje: do čijega mišljenja više držimo, do mišljenja Božjega ili mišljenja ljudi?

Učimo se duhovnom načelu: „Što će Bog kazati? Pa ćete se lako očuvati od svakoga grijeha.“