(rođ. 13. XII. 1928. - + 13. IV. 2017.)

Na Veliki četvrtak, 13. travnja 2017. godine preminula je u Gospodinu u 89. godini života i u 58. godini redovništva u bolnici u Travniku naša draga s. M. Jozefina (Petronila) Bičvić.

Pokopana je u subotu, 15. travnja 2017. u 12.30 sati na sestrinskome groblju „Doloroza“ u Čardaku. Sveta misa zadušnica slavljena je 17. travnja 2017. godine u 08.00 sati u samostanskoj crkvi „Svetoga Josipa“ u Vitezu.

Zadnje godine redovničkog života sestra Jozefina provela je u samostanu „Svetoga Josipa“ u Vitezu. Poziv u kuću Očevu dočekala je u travničkoj bolnici u koju je stigla radi loma kuka, tjedan dana prije smrti. Opremljena svetim sakramentima sestra Jozefina preselila se u vječnost i pridružila svojoj nebeskoj obitelji.

Na Veliki četvrtak, 13. travnja 2017. godine u 16 sati od pokojne s. Jozefine oprostila se zajednica sestara iz samostana „Sveti Josip“  i „Dom Sveti Josip“ u Vitezu na čelu s provincijskom glavaricom s. M. Admiratom Lučić i sestrama naših zajednica u Sarajevu i Gromiljaku te osobljem kuće, prijateljima i znancima, vjernicima župe Vitez. Obred ispraćaja pokojne sestre Jozefine predvodio je župnik iz Viteza fra Velimir Bavrka. Nakon toga posmrtni ostaci sestre Jozefine prevezeni su u rodnu župu i crkvu Žalosne Gospe u Čardaku. Pod okriljem Žalosne Gospe prije 89 godina započeo je životni hod s. Jozefine i tu ga polažemo do dana uskrsnuća.

Obredima pokopa na Veliku subotu, 15. travnja 2017. godine u 12.30 sati na sestrinskome groblju „Doloroza“ u Čardaku sudjelovao je velik broj sestara Služavki Maloga Isusa na čelu s provincijskom glavaricom s. M. Admiratom Lučić te sestrama iz Generalne uprave i drugih redovničkih zajednica te rodbinom, prijateljima, znancima i  vjernim pukom župe Čardak.

Nakon oproštajnog govora sestre M. Admirate Lučić nastavljeno je s obredima pokopa kojega je vodio vlč. Pavo Kopić, župnik u župi Žalosne Gospe u Čardaku, uz sudjelovanje nekolicine svećenika rodom iz župe Čardak i okolnih župa. Zemni ostaci pokojne sestre Jozefine pridruženi su pokojnim sestrama u sestrinskom groblju na „Dolorozi“, čekajući uskrsnuće o ponovnom Kristovu dolasku.

Gospodin joj bio vječna nagrada za svako svjedočanstvo ljubavi i milosrđa kojima je darivala druge. Počivala u miru Božjem i zagovarala nas pred licem Svevišnjega! Amen.                                                                                                        

s. M. Kristina Adžamić

Na oproštaju od sestre M. Jozefine Bičvić
Sestrinsko groblje Doloroza, 15. 4. 2017.

Draga sestro Jadraka, predstavnice naše časne majke Radoslave, poštovani župniče, velečasni Pavo, dragi svećenici i sestre svih zajednica, poštovana rodbino naše sestre Jozefine, draga braćo i sestre!

Dok vam svima zahvaljujem što ste došli moliti s nama za našu pokojnu sestru, zahvaljujem svima koji su nam pismenim putem iskazali sućut i tako dali počast našoj dragoj sestri.

Osobita mi je čast što vam u ime sestara Služavki Malog Isusa mogu reći nekoliko crtica iz bogata života naše drage sestre Jozefine. 

Rođena je u Kladarima Donjim kod Modriče 13. prosinca 1928. godine od roditelja Mate i Marice rođ. Bilušić. Ovdje, u župi Žalosne Gospe, primila je sveto krštenje, dobila ime Petronila, pa svetu pričest i potvrdu. Bila je osmo dijete u brojnoj obitelji od desetoro djece svojih roditelja. Često je pričala o svome Čardaku, o strašnim teškoćama i teroru u vremenu II. svjetskoga rata. Silno su trpjeli svaku neimaštinu i progonstvo. Iz njezine obitelji Gospodin je u svoju službu pozvao najstariju sestru Ružu koja je postala sestra Arkadija SMI (1918. - 1982.) i brata Vinka koji se je pripremao za svećeništvo u Družbi Isusovoj, a Gospodin ga je pozvao k sebi. S ponosom je pričala o obiteljima najbližih iz obitelji. Puno se molila za svoju braću Marijana, Ivu, Matu, Niku i Jozu; sestre Mariju i Mandu; te njihovu djecu i unuke.

U samostanu Doloroza upoznala je sestre Služavke Maloga Isusa koje su je učile ne samo čitati i pisati nego i duhovnim vrijednostima. Ovdje je u sestrinskoj školi završila četiri razreda. Osjećala je duhovni poziv i zaželjela postati redovnica kao i njezina deset godina starija sestra. Nažalost, iz vremena svoga ulaska u samostan imala je bolna ratna iskustva progonstva. Kao pripravnica zajedno sa svim sestrama bila je prognana iz sarajevskoga „Betlehema“. Ustrajala je u svojoj želji za posvećenim životom i nakon deset godina ušla u novicijat Družbe u Zagrebu na svetkovinu Velike Gospe 1958. Odgajala ju je učiteljica s. Ema Levaković. Svete zavjete svoga predanja Bogu i Crkvi položila je pred vrhovnom glavaricom majkom Maristelom Gojić u Zagrebu, a doživotne 1965. godine.

Prvo poslanje u Družbi dobila je 1959. u zajednici sestara u mjestu Prčanj gdje su sestre služile u Željezničarskom odmaralištu. Budući da je po profesiji bila medicinska sestra, premještena je 1962. godine u Titograd, gdje je radila u bolnici u službi glavne sestre u operacijskom bloku sve do 1969. kada je premještena u Sarajevo. Naime, te su godine bile pripreme za formiranje Sarajevske provincije i sestra Jozefina bila je zadužena pronaći mjesto za budući samostan jer je sva imovina sestara bila nacionalizirana i sestrama nije bilo dopušteno koristiti ju. Bila je izabrana u upravu Provincije koja je bila smještena u Prijedorskoj ulici na području Novoga Sarajeva. Radila je u Domu zdravlja i u Hitnoj pomoći, a kada je ostvarila mirovinu dodijeljena joj je služba kućne poglavarice u zajednici sestara u Vrhbosanskoj bogosloviji gdje je s ljubavlju brinula i o bolesnim svećenicima. Zatim je bila je Provincijskoj kući u Ljubljanskoj ulici. Tu ju je zadesio ružni rat, te je po drugi puta pod pritiskom ratnih događanja morala napustiti Sarajevo. S velikom tugom ali i vjerom spominjala je ratna progonstva iz mladih dana, a i ona iz zrelih pa i starijih godina. Nakon što je prošla teški put izbjeglištva preko Zagreba, San Giusta (Italija) i Stari Grad na Hvaru, vratila se u samostan „Egipat“, a posljednje tri godine provela je u Samostanu svetoga Josipa u Vitezu, utemeljiteljevoj Han Kompaniji, gdje su joj sestre pružile svu potrebnu pažnju i njegu za što vam, drage sestre, i danas zahvaljujem.

Draga naša sestro Jozefina, često si nas okupljala, poučavala i savjetovala. Danas si nas okupila na molitvu za pokoj tvoje plemenite duše. Ovdje smo s Tobom, u Tvojoj Crkvi, pred žalosnom Gospom koju si toliko častila. Vjerujem da sada svatko od nas u srcu prebire uspomene o Tebi i bogatstvo koje si životom svjedočila.

Dopusti nam da Ti se danas zahvalimo. Želim samo izdvojiti Tvoja tri divna svjedočanstva.

Prvo je svjedočanstvo Tvoje snažne potrebe za duhovni životom, duhovnim štivom i molitvom.

U Tvojim rukama smo svakodnevno viđale Sveto pismo, časoslov, razmatranja duhovnih učitelja. Podcrtavala si snažno izabrane tekstove i davala im prioritet u oblikovanju svoga ponašanja, stavova i odluka. Tvoju samostansku sobicu je uvijek resio lik Presvetoga Srca Isusova. Isusovo probodeno srce je bio Tvoja snaga po uzoru na oca Utemeljitelja. Crpila si snagu iz Isusova djetinjega Srca, a onda iz Srca koje je ljubilo svakoga čovjeka, osobito malenoga, bolesnoga i nemoćnoga. Isusovo probodeno Srce bilo je izvor Tvoje snage.

Drugo je svjedočanstvo upornog odgovora na Isusov zov da postaneš redovnica. Imala si 19 godina kada si se odazvala na Isusov poziv. Drugi svjetski rat i komunističke vlasti su te zajedno s drugim sestrama potjerali iz samostana. Više od deset godina tražila si mogućnost da ponovno uđeš u samostan i posvetiš se duhovnomu životu te živiš redovničke zavjete. Ostala si vjerna Božjemu pozivu i posvećenomu životu. Bila si osoba od vjere i povjerenja. Od Tebe možemo učiti kako se oduprijeti napastima i kako Božjom snagom pobijediti svako zlo.

Treće je svjedočanstvo profesionalne savršenosti i zauzetosti.

Uvijek si na svome radnom mjestu bila Isusov svjedok koji liječi, olakšava boli i tješi. Bolnice u kojima si radila bile su Tvoj drugi dom, a bolesnike i osoblje obasipala si kršćanskim dostojanstvom i svesrdnim sestrinstvom. Neumorno si tragala za znanjem i novim spoznajama tako da smo te na području duhovnoga i zdravstvenoga života doživljavale kao osobu širokih pogleda i velikoga znanja. Koristila si svaki trenutak da pomogneš i nešto novo naučiš. Kada više nisi radila u zdravstvenim ustanovama pomagala si sestrama u kući, osobito u šivanju i održavanju rublja. Mnoga od nas i danas nosi koprenu koju si sašila. Vidjele smo te uvijek kao veliku moliteljicu i radnicu. Dok si god mogla hodati, bila si u kapelici uz euharistijskog Isusa. Do posljednjeg si daha bila uz nas i s nama, za Crkvu. Bila si obdarena umjetničkom rječitošću, pa si rado pisala kronike u zajednicama gdje si živjela. Ni poezija ti nije bila strana. Znalački si izgovarala i tuđe i svoje stihove, a mi smo Te s divljenjem slušale.

Hvala Ti, draga naša sestro Jozefina. Nedostajat ćeš nam puno. Osobito sestrama s kojima si provela zadnje vrijeme svoga života. Vjerujemo da si prošla ovozemaljski prag i da susrela zaručnika svoje duše.

Vjerujemo kako s ocem Utemeljiteljem i našim pokojnim sestrama gledaš sveto lice Onoga kome si služila. Vjerujemo da si i nas, sve koje si poznavala, ponijela u duši pred Očevo lice i da se za nas moliš. Pri odlasku si primila svetu popudbinu, molila oproštenje od svih, a mi te danas molimo da nam oprostiš što nije bilo dobro i živom vjerom vapimo da primiš vječnu nagradu i počivaš u miru Božjem. Hvala Ti, draga sestro Jozefina, za sve! Neka Ti je laka hrvatska zemlja Tvoje drage Posavine koju si voljela.

Pokoj vječni daruj joj Gospodine i svjetlost vječna neka joj svijetli!

s. M. Admirata Lučić