Dan duhovne obnove u Družbi, 25. veljače 2020.

Tema: Ufanje u životu Služavke Maloga Isusa nekada i danas


Tri su bogoslovne kreposti: vjera, ufanje i ljubav. Sve tri su nam darovane. U našem kršćanskom i redovničkom odrastanju kao da nam je lakše shvatiti što je vjera i što je  ljubav, a krepost nade kao da manje poznajemo. Nije jednostavno shvatiti što je zapravo ufanje, nada. Pitamo se stoga, što je ufanje? Crkva nas uči: „Ufanje (nada) je bogoslovna krepost po kojoj čeznemo za nebeskim kraljevstvom i vječnim životom kao za svojom srećom, stavljajući svoje pouzdanje u  Kristova obećanja i oslanjajući se ne na svoje sile, nego na pomoć milosti Duha Svetoga“ (KKC1817).

Katekizam nastavlja dalje: „Krepost ufanja odgovara čežnji za srećom što ju je Bog stavio u srce svakog čovjeka; ona obuhvaća očekivanja što ih nadahnjuju ljudske djelatnosti; pročišćuje ih i upravlja prema Kraljevstvu nebeskom; čuva od malodušja i podržava u svim časovima napuštenosti, širi srce u iščekivanju vječnoga blaženstva. Polet nade čuva od sebičnosti i vodi k radosti ljubavi“ (KKC 1818).

Ulazeći u sadržaj pojedinih kreposti (vrlina) dolazimo do važnih spoznaja za naš kršćanski, redovnički život. Koliko su kreposti važne za naš duhovni život, uči nas Katekizam „Krepost je postojano i čvrsto raspoloženje činiti dobro. Ona daje osobi ne samo da čine izvrši, nego da od sebe dadne ono najbolje“ (KKC 1803). Stoga možemo sa sv. Grgurom Nazijanskim reći: „svrha je kreposna života postati slični Bogu“.

 Potrebno je zato krepost vjere,  ufanja i ljubavi  gledati u kontekstu našeg svagdanjeg života. Vjera i ufanje su povezani. Vjera ne ostaje sama, plod vjere je ufanje. Vjera je već neko imanje onoga čemu se nadamo. Ljubav je ono prema čemu idemo.  Nada je krepost koju osoba ima na putu prema vječnom životu gdje se susreće  s patnjom, teškoćama i izazovima razne vrste. Ufanje je uzdanje u milost Boga koji nam pruža svoju ljubav i pomoć da nadvladamo teškoće na putu prema vječnosti. Krepost ufanja je Božji dar po kojem možemo smjelo i hrabro prihvatiti sve rizike života, strpljivo podnositi križeve, boli, patnju i u konačnici smrt. U teškim trenucima potištenosti, depresije, potrebna nam je  vjera da se iz nje rodi nada za bolje sutra.

Nada je dar Duha Svetoga i kao što znamo,  sv. Pavao nas uči,  da nada nikad ne postiđuje, ne razočarava. Kršćanska nada je tiha, ponizna i snažna krepost koja nas podržava i ne dopušta nam da se utopimo u mnogim životnim teškoćama. Pouzdanje u Gospodina nikad ne postiđuje i ono je izvor radosti i nutarnjeg mira, tako nas uči, ali i hrabri danas papa Franjo. Isti Papa nam poručuje da moramo znati vidjeti u životu put nade koji nas vodi do pronalaska Boga, koji je postao Djetetom za nas.

Krepost nade ne treba brkati s optimizmom, s vedrinom ili  dobrim raspoloženjem. Pozvane smo da u svojoj nutrini živimo duboku evanđeosku radost. To ne znači da se trebamo neprestano smješkati i glumiti neku umjetnu radost. Evanđeoska radost treba duboko zahvatiti i prožeti naše biće. Sa svetim se Pavlom  pitamo: „Tko će nas rastaviti od ljubavi Kristove? Nevolja? Tjeskoba? Progonstvo? Glad? Golotinja? Pogibao?  Mač?... U svemu tome nadmoćno pobjeđujemo po onome koji nas uzljubi“ (Rim 8,35-36). Možemo u našem redovničkom životu biti izložene raznim kušnjama, kao što to navodi sv. Pavao, ali ako duboko u sebi imamo pouzdanje i evanđeosku radost ništa nas neće pokolebati. Ona nam i u časovima kušnje donosi radost: „U nadi budite radosni, u nevolji strpljivi“ (Rim 12,12). U tome je snaga nade, koja uistinu ne postiđuje. Nada se hrani euharistijom, molitvom, čitanjem svetog Pisma…

Nada je konkretna krepost i treba je znati prepoznati u svakodnevnom životu. Nadati se znači živjeti za susret s Isusom. Moj susret s Isusom u euharistiji, u Evanđelju, u zajednici u kojoj živim, u siromasima koje susrećem čini me svaki puta bližom tom konačnom susretu s Isusom u vječnosti. Važno je znati se radovati malim životnim susretima s Isusom i tako se pripremiti za konačni susret s Njim. Do tog će susreta jednom doći i bit će to susret oči u oči, licem u lice. Pozvane smo stoga živjeti sadašnjost izgrađujući budućnost u miru, slozi, zajedništvu s punim povjerenjem u Gospodina.

Ovako razmišljanje o nadi, vodi nas u povijest naše Družbe. Ratovi i progonstva, sve nevolje koje prate ratni vihor te hrabrost i odvažnost naših sestara prožeta vjerom i pouzdanjem u Boga daju nam primjer kako se treba osloniti na Boga i s njim hrabro kročiti u sadašnjosti za nagradu u vječnosti. Kroz tešku povijest Družbe vidimo kako su se naše  sestre znale nadati nebeskoj slavi koju Bog obećava onima koji ga ljube i vrše njegovu volju. Kroz sve životne izazove i neizvjesnosti, uz milost Božju, ustrajale su „do kraja“ i vjerovale da će postići vječnu Božju nagradu za dobra djela izvršena s Kristovom milošću.

Mi, Služavke Malog Isusa, poznajemo Utemeljitelja kao čovjeka velikog  pouzdanja u Boga. U svim svojim pothvatima je  svoje pouzdanje stavljao u Božje ruke oslanjajući se na Providnost da će uspjeti u onome što je naumio, sve čineći Bogu na slavu. Tako je krepost ufanja našla svoju puninu u Božjoj providnosti kojoj je Sluga Božji Josip Stadler trajno povjeravao sebe i svoju Družbu. Poznato nam je da  „ Neizmjerni Bog mu bijaše jedino sidro da brod ne potone u dubinu očaja. Čudesni brod Imakulata spasi ga od svih dugova“.

Prvi kršćani prikazivali su krepost nade kao sidro. Nada je bila sidro, usidreno u obalu Onostranog, kaže papa Franjo. Naš bi redovnički život trebao biti hod prema tom sidru. Logično je stoga pitati se, gdje sam usidrena? Jesam li se usidrila u nekoj svojoj umjetnoj uvali koju sam si sama stvorila i u kojoj vladaju moja pravila?  U njoj je sve sigurno i sve udobno, baš sve po mom! To zasigurno nije nada. Važno je znati odgovor na pitanje: gdje je usidreno moje srce? Jeli ono u onoj umjetnoj uvali u kojoj vladaju moja pravila!?

Je li moja sreća u Bogu? Je li Bog za mene sigurnost budućnosti?
Za čime čeznem svim srcem?Koliko čeznem za Bogom i Božjim Kraljevstvom?
Imam li puno pouzdanje u Boga, bojim li se Boga?
Sumnjam li u Božju Providnost? Oslanjam li se doista u potpunosti na Boga?
Razočaram li se lako i često? Očajavam li u trenucima kušnje?
Kako se odnosim prema malodušju i beznađu?
Širim li oko sebe ozračje uzdanja i povjerenja?
Kako pobjeđujem trenutke napuštenosti, borim li se protiv njih?
Kako moj molitveni život jača moju nadu? Čime hranim svoju nadu?
Molim li, da upoznam volju Božju i da je vršim te po njoj živim?

Živimo i gradimo svoje redovništvo na čvrstom temelju, a to je „Krist, nada naša“ (usp. 1Tim 1, 1). Pozvane smo danas više nego ikada živjeti iskustvo nade i biti glasnice nade. Naš život je predanje u trajnu Kristovu prisutnost, u njegovu ljubav i milost u zajedništvo s njim koji nas u nadi vodi k vječnoj sreći. Zato živimo nadu prožetu Evanđeljem koje je najvažnija poruka nade za svakog čovjeka. Trudimo se tako živjeti da drugim ljudima donosimo iskru Božjeg Kraljevstva. Neka se Kraljevstvo nebesko po nama počne događati već ovdje na zemlji.  Uzor u tom hodu neka nam bude Djevica Marija: „U njezinu krilu, Božja nada se utjelovila, postala čovjekom, postala povijest: Isus Krist“ kako nas uči papa Franjo i potiče:„neka Marija Isusova Majka koju je Isus darovao svima nama, trajno podupire naše korake i uvijek govori našem srcu - ustani! Gledaj prema naprijed, gledaj obzor, jer ona je Majka nade“!

„Ufaj se, dušo moja, ufaj. Ne znaš ni dana ni časa. Bdij pozorno, sve prolazi kao hip, premda tvoje nestrpljenje može učiniti nesigurnim ono što je sigurno, i dugim vrijeme koje je veoma kratko. Razmisli da, što se više budeš borila, to ćeš više dokazati ljubav prema svojem Bogu i to ćeš više jednog dana uživati sa svojim Ljubljenim, u sreći i ushitu koje neće moći prestati nikada“(sv. Terezija Avilska).

Za duhovnu misao:

Budimo znak kršćanske nade, ovdje i sada. – To je aktivna nada kojom svijet držimo otvorenim za Boga. (usp. Spe salvi, 34)
„U svakoj životnoj dobi, kao posvećene žene koje imaju čvrstu i pouzdanu nadu, pozvane smo biti vjerodostojne nositeljice nade u ovom svijetu…“ (U nadi budite radosni, str.4)
Želimo da svaka od nas do svršetka svijeta pokazuje gorljivost za ispunjenje nade.
(usp. Heb 6, 11)
Ona (nada) nam je kao pouzdano i čvrsto sidro duše što ulazi u unutrašnjost iza zavjese, kamo je kao preteča ušao Isus…. (Heb 6, 19-20)
„Ako nas sve ostavi, nada u Boga ne smije nas nikada ostaviti.“ Bl. Alojzije Stepinac
„Bog je davao, daje i davat će“. Sl. B. Josip Stadler
„Tko Isusa nađe, dobro je blago našao; a tko Isusa izgubi, premnogo je izgubio, i više nego sav svijet“. Sl. B. Josip Stadler
„Svemu se od Boga nadaj, a sam se nikakva truda ne boj“. Sl. B. Josip Stadler

„U srcu u kojem nema žive nade, nema ni živog Krista“. Sl. B. Josip Stadler

s. M. Marija Kiš

 

Galerija slika:

  Splitska provincija sv. Josipa - Sve