176. rođendan sluge Božjega nadbiskupa Josipa Stadlera

176. rođendan sluge Božjega nadbiskupa Josipa Stadlera

Srijeda, 23. 1. 2019.

Tema: Sluga Božji Josip Stadler misionar u Bosni

 

Krunica - Vjerovanje, Očenaš, Tri Zdravo Marije...

 

1. Budući da su naši biskupi Biskupske konferencije Bosne i Hercegovine uputili, 21. rujna 2018. zajedničku poslanicu u povodu proglašenja Misijske godine, od početka listopada 2018. do konca listopada 2019.godine, te tom prigodom potaknuli na brojne misijske aktivnosti, želja nam je uključiti se barem molitvom krunice za misije, kao i na današnji dan, prisjetiti se velikana, za kojeg također možemo reći da je djelovao misijski. Slaviti nekome nakon 176 godina rođendan, znači prisjetiti se Božjeg plana spasenja, kojeg je Bog s njim naumio, naime sa slugom Božjim Josipom Stadlerom, izabirući ga za posebnu misiju u Crkvi. Sve od dana njegova rođenja i krštenja 24. siječnja 1843., pa do blažene smrti 1918.godine, proteže se ta misijska nit. Zaustavit ćemo se ovdje na njegovu rođenju, te se prisjetiti njegove obitelji, oca koji je bio većinom slaba zdravlja i majke koja je sama s deset prstiju morala uzdržavati kuću, devetero djece hraniti i odgajati. To je više nego mati; ona je prava mučenica, koja će biti spremna prije vremena iz čiste majčinske ljubavi prinijeti najteže žrtve, da se naime, dragovoljno na oltaru majčinske ljubavi i kao nevina žrtva paljenica spali za dobro svoje mile djece. Inače su mu oca slavili kao poštenjačinu, čovjeka krjeposna i pobožna. Svoju je djecu brižno odgajao nastojeći ih zadahnuti istim duhom kojim je i sam disao i kojim se svuda vazda odlikovao, kao praktičan katolik, kao uzoran muž i brižan otac svoje djece. Njegovo i majčino najmilije mezimče bijaše mali Josip, od milja Jozo, šesti po redu. On ugleda svjetlo Božje na dašnji dan 24. siječnja 1843., jer je bio najvjernija slika očeva u krjepostima i životu. Kao da je otac pretočio svoju dušu u sina. Baš, kao što ćemo se sada prisjetiti Isusova krštenja. Matej opisuje Isusovo krštenje ovim riječima:  Tada dođe Isus iz Galileje na Jordan Ivanu da ga on krsti. ... Odmah nakon krštenja izađe Isus iz vode. I gle! Otvoriše se nebesa i ugleda Duha Božjega gdje silazi kao golub i spušta se na nj. I eto glasa s neba: 'Ovo je Sin moj, Ljubljeni! U njemu mi sva milina!' (Mt 3,13-17). Tako je Otac nebeski gledao i na Josipa Stadlera, zavilo ga i bio mu na pomoći kako u djetinjstvu, tako i u cijelom njegovom životu. Dok molimo ovo prvo otajstvo, Koji je na rijeci Jordanu kršten bio, uključimo sve kršćane diljem svijeta, sve patničke obitelji u Crkvi, koja je po svojoj naravi misijska, da svi ostanu na putu spasenja i u zagrljaju Očeve ljubavi.

Očenaš, Zdravo Marijo.....

 

2. Drugo Otajstvo Svjetla: Koji se na svadbi u Kani objavio, potiče nas na razmišljanje, kako Bog sa svakim od nas ima sasvim određeni plan, koji uključuje brigu za druge.  Već samom činjenicom da smo kršćani, pozvani smo riječima i životom svjedočiti radost i buditi nadu koju kao kršćani baštinimo, potičući jedni druge na kvalitetnije življenje u skladu s Božjom voljom i njegovim planom spasenja za sve ljude, onim planom koji se počeo konkretno ostvarivati u Isusovom povijesnom dolasku na svijet, a koji se sakramentalno nastavlja i danas. „Što god vam rekne, učinite“ – ponovio je Papa Franjo ovih dana i napomenuo – Služiti Gospodinu znači slušati ga i vršiti Njegovu riječ. To je jednostavna i bitna preporuka Isusove Majke; to je program kršćaninova života. Kada smo u teškim situacijama, kada se događaju problemi koje ne znamo riješiti, kada osjećamo zabrinutost i tjeskobu, kada nam nedostaje radosti, trebamo ići Gospi, i Ona će otići Isusu i reći mu da nemamo vina. Onda će se vratiti i nama reći: Što god vam rekne, učinite! To je osluškivao, uvijek iznova slušao i tako vršio volju Božju, sluga Božji Josip Stadler u svojoj misiji, svome poslanju, brinući se za nezbrinute. Misije su uvijek bile radost i nada Crkve; a misionare je stalno pratio njezin blagoslov i njezina ljubav. Možemo reći za Stadlera da je bio pravi misionar svoga vremena, kao i za Bosnu da je bila prava misijska zemlja u Stadlerovo vrijeme, te da ga je uistinu pratio, ne samo Božji blagoslov, nego i Božja Providnost u koju se beskrajno pouzdavao. I svatko od nas ima dovoljno milosti da, unatoč svakodnevnim problemima i teškoćama, ispuni onaj plan i onaj program koji Bog ima s njim, u ovom svijetu i po njemu za ovaj svijet. Molimo za milost prepoznavanja i vršenja volje Božje, po zagovoru Stadlerovu i Majke Marije: „Što god nam rekne, da učinimo!“

Očenaš, Zdravo Marijo...

 

3. Treće Otajstvo Svjetla: Koji nam je Kraljevstvo Božje navijestio i na obraćenje nas pozvao, želi nas potaknuti na spasenje naših duša. Konstitucija o Crkvi u suvremenom svijetu Drugog vatikanskog sabora kaže: Crkva se stavlja u službu čovječanstva, »da se spasi ljudska osoba i da se bolje izgradi ljudsko društvo«. Crkva nastavlja« pod vodstvom Duha Tješitelja djelo samoga Krista koji je došao na svijet da posvjedoči istinu, da spasi, a ne da sudi, da služi, a ne da mu drugi služe«. Upravo tako je u Crkvi služio i bio čovjek velike vjere, djelotvorne ljubavi i ustrajne nade sluga Božji Josip Stadler. To je posvjedočio svojim životom i djelima. On je imao gospodstvo i nadzor nad svojim činima, koje je upravljao na proslavu Boga i dobro čovjeka. Stadler je bio čovjek kreposti, osobito krjeposti milosrđa, čovjekoljublja i bogoljublja. Revnost za duše, briga za sirotinju i ljubav prema Svetoj Stolici bile su za Stadlera najveće i najvažnije karakteristike koje su otvarale vrata za veće povjerenje u Crkvi. Da što više potakne svećenike na žarku apostolsku revnost na savjesno izvršavanje svećeničkih dužnosti. Stadler je pisao poslanice, poseban pastirski list za svećenike i vjernike, koji jasno govore kako on plamti žarkom revnosti i očinskom brigom. U jednoj od njih ovako veli svojim svećenicima: „Mi smo glasnici Božji i njegovi poslanici na Zemlji, od Boga zato odabrani, da širimo Njegovo kraljevstvo. Stadler istu brigu posvećuje i duhovnoj izgradnji svoga naroda. Stadlerova revnost za duševni spas obuhvaćala je i ovce, koje su bile razasute širom Nadbiskupije. Stadler bi poslao svećenike da potraže te raštrakane ovce, te ih okrijepe duševnom hranom. A kad su ga izvješćivali o sreći ukazanoj vjernicima, Stadler bi sav ganut, zahvaljivao misionarima; no zasluga u prvom redu ide njemu, misionaru koji je u svojoj ljubavi vodio brigu za razasute ovčice. Upravo to su misije, otovorenost za sve. Nema Crkve bez misije i nema misije bez Crkve. Crkva je tu radi misije i misija je radi Crkve, da se naviješta i širi Kraljevstvo Božje. Molimo za sve misionare našeg vremena, da hrabro i odvažno izvrše svoje poslanje u današnjem svijetu. 

Očenaš, Zdravo Marijo...

 

4. Četvrto Otajstvo Svjetla: Koji se na gori preobrazio i svoju nam slavu objavio.

Isusovo je lice sjalo kao sunce, a njegova je odjeća bila bijela kao svjetlost! Isusovo lice bijaše izvor svjetla. Na trenutak je Isus pustio da slava njegova zasvijetli, slava koju je obično skrivao. Sam Spasitelj Isus bio je svjetlo svijeta. Očitovanja Krista u mom životu mogu biti preobražena dubljom vjerom, ispunjena nadom, aktivnijim milosrđem, što se posebno može primjetiti kod sluge Božjeg nadbiskupa Stadlera. Vidimo ga kako u svome radu vjerno nasljeduje Božanskog Spasitelja, koji se zato utjelovio, da za nesretno čovječanstvo trpi muke, sve žrtvuje za njihov spas i, konačno, zapečati smrću svoju ljubav. Stadler dolazi u Bosnu u siječnju 1882. te preuzima upravu nadbiskupije. U lipnju 1882. on piše o toj svojoj nadbiskupiji: “Moja nadbiskupija ima 70 župa koje su veoma udaljene jedna od druge. Više od pola župa nema župne crkve, a u onoj drugoj polovici svega nedostaje. Ova druga polovica ima doduše crkve, ali kakve: podzemne podrume, drvene barake, te nekoliko dobro građenih crkava. Moja bi katedrala mogla služiti kao slabija župna crkva negdje drugdje”. U toj “katedrali”, o kojoj izvjestitelji govore kao o trošnoj župnoj crkvi a koja se nalazila na mjestu današnje crkve Sv. Ante na Bistriku, Stadler je u siječnju 1882. bio ustoličen za nadbiskupa. Stupajući na tlo Bosne god. 1882., Stadler izjavi sa svojim uzorom - Kristom: „Došao sam da upalim oganj ljubavi“ ne samo primjerom, nego i poukom, što se dogodilo na svim razinanama. Na književnom polju ljude je privodio na put kreposti; pobožnom literaturom želio da Boga upoznaju i znanstvenim djelima, da Boga ljube i tako postignu svoju konačnu svrhu. Molimo u ovoj desetici za duhovnu obnovu danas raspršenog stada i za nove misionare, da uvijek bude onih, koji će radosno poput nadbiskupa Stadlera naviještati Evanđelje i duhovno obnavljati i skupljati izgubljene ovčice, da ponovno ugledaju Isusovo lice sjajno kao sunce.

Očenaš, Zdravo Marijo...

 

5. Peto Otajstvo Svjetla: Koji nam se u otajstvu Euharistije darovao. Euharistija, sveta Misa je istodobno i nerazdruživo žrtveni spomen-čin u kojem se ovjekovječuje žrtva križa, i sveta gozba pričesti Tijelom i Krvlju Gospodnjom. No, sve je slavlje euharistijske žrtve usmjereno prema najdubljem jedinstvu vjernika s Kristom po pričesti. Pričestiti se znači primiti samoga Krista koji se prinio za nas. Središnje mjesto u Stadlerovoj pobožnosti i duhovnosti zauzima sakramentalni život, a u njemu opet centralno mjesto zauzima presveta euharistija. U svojim pastoralnim poslanicama potiče vjernike na štovanje Presv. Tijela Isusova i ukazuje na potrebu česte pričesti, a svećenicima govori o euharistiji kao središtu svega svećeničkog rada. Što je drugima propovijedao, Stadler je i sam najprije živio. Stadler je napisao 10 poslanica puku i svećenstvu o euharistiji i potrebi česte pričesti koja je nužna za spasenje. Prema Stadleru svagdanja sv. pričest je “najbolji i najkraći put kojim se postizava spasenje duše”.  Osim toga Stadler se pobrinuo i organizirao pučke misije i pobožna udruženja, kako bi doprinosili podizanju i obnovi religioznog života po župama, te promicali često primanje svetih sakramenata. Svećenici misionari pozivali su na obraćenje i promjenu dosadašnjeg načina života, a vrhunac je bilo slavljenje Euharistije, iz koje je izvirala prava i istinska ljubav, te želja za spasenjem. Misionari su bili nesebične osobe, koje su na razne načine, bili braća i sestre potrebnima na drugom kraju svijeta. Svatko od nas je zadužen sasvim konkretnim poslanjem i obdaren svojim dijelom milosti, koji mu je potreban za ispuniti onu ulogu i onaj plan koji Bog ima s njim. Potrebno je samo imati čvrstu vjeru i pouzdanje u Boga, poput sluge Božjeg Josipa Stadlera. Pri tom nitko od nas ne smije zaboraviti da je također pozvan biti otvoren prema svima potrebnima. Pomagati i činiti dobro kao Isus, kao Stadler to nam je zadaća svima. Molimo Onoga koji nam se u Otajstvu Euharistije darovao, da ostane s nama i svim misionarima, kako u kušnjama, tako i u radostima, sve dok ne prispijemo do onog konačnog cilja, do života u vječnosti.

Očenaš, Zdravo Marijo.....

Priredila: s. M. Manda Pršlja

 

Galerija slika:

  Vijesti - Sve