Uzor: život prve kršćanske zajednice

Kako su to živjeli prvi kršćani da ih možemo smatrati uzorima našega življenja i djelovanja? U čemu je njihova posebnost? Odgovor naravno nalazimo na stranicama Svetog pisma, u Djelima apostolskim: „Bijahu postojani u nauku apostolskom, u zajedništvu, lomljenju kruha i molitvama… Svi koji prigrliše vjeru bijahu združeni i sve im bijaše zajedničko…“ (Dj 2, 42.44) Prva kršćanska zajednica opisana je kroz četiri karakteristike kao mjesto jedinstva i ljubavi. I upravo kao takva može nam poslužiti kao model, norma naše sadašnje zajednice, jer te četiri karakteristike uvijek moraju sačinjavati svaki oblik življenja. Prva je karakteristika ta da je ujedinjena i postojana u nauku apostolskom, zatim u bratskom zajedništvu, u lomljenju kruha i molitvama.

Postojanost u nauku apostolskom

Iako su u ono vrijeme bili malobrojni, prvi kršćani nisu dopuštali da ih zavede glasna i utjecajna većina koja ih je okruživala. Znali su kome su povjerovali i u čije ime su bili kršteni. Upravo Ime Isusa Krista bilo je srž nauka apostolskog koji nije bio ništa drugo nego svjedočanstvo apostola o poslanju, životu, smrti i uskrsnuću Gospodina Isusa Krista. To je ono što Pavao jednostavno naziva „evanđeljem“. Vjernost tom evanđelju trebala bi biti temelj i našeg zajedništva. Da bismo to postigli, da bi naš život u zajednici doista imao svoj temelj u Isusovu uskrsnuću i bio njegov znak, potrebno je da svemu tome dodamo i vlastiti život; odnosno da Isusov život i uskrsnuće ne slavimo samo riječima i molitvom, nego i svojim življenjem i djelovanjem. Isus je upravo nama uputio riječi da trebamo biti „sol zemlje i svjetlo svijeta“. U tome trebamo biti postojani, baš kako kaže Pavao: „Neka vam ne dodija činiti dobro“ (2 Sol 3, 13).

Postojanost u zajedništvu

„U mnoštvu onih što prigrliše vjeru bijaše jedno srce i jedna duša. I nijedan od njih nije svojim zvao ništa od onoga što je imao, nego im sve bijaše zajedničko“ (Dj 4, 32). „Oni koji su imali imanja i dobra prodavali bi ih, a stečeno dijelili potrebnima“ (Dj 2, 45).

Takvo zajedništvo imalo je neodoljivu privlačnost i zbog toga se zajednica prvih kršćana svakim danom povećavala. Našim zajednicama očito nedostaje ovakvog zajedništva, pa stoga one i nisu tako privlačne. No, to bi trebalo popraviti i to je jedna od glavnih zadaća u vremenu koje je pred nama. Zajedništva neće biti ako ne budemo sve ujedinjenje u ljubavi i ako svaka od nas prema svojim sposobnostima i darovima ne da svoj doprinos. Jer mnogo je načina dijeljenja „dobara“. Prva kršćanska zajednica prakticirala je to radikalno dijeljenje prema kojem se nikoga nije ostavljalo u potrebi. Ali postoji i nematerijalno dijeljenje, poneka puno potrebnije: dijeljenje tereta, boli i patnji; dijeljenje radosti, uspjeha i blagoslova jedni drugima. Ne može biti sretan onaj tko se ne osvrće na nesreću drugih, a time ne može biti ni radosni svjedok Kristova uskrsnuća ni njegove ljubavi. Mi bismo trebale biti one koje svojim životima daju svjedočanstvo da je „biti“ i „darivati“ u svako vrijeme i u svim uvjetima neizmjerno važnije od onoga „imati“. Tako su svjedočili prvi kršćani na početku kršćanstva kada su se pogani, kako piše Tertulijan, obraćali vidjevši ljubav koja je vladala među kršćanima: „Gledaj – kažu – kako se ljube međusobno“.

Postojanost u lomljenju kruha

Treća sastavnica u životu prve zajednice bila je lomljenje kruha u kojem se sam Krist uprisutnjivao svojim predanjem na križu za život svojih prijatelja. Prvi kršćani su se sastajali „da lome kruh“ naročito „u prvi dan tjedna“ (Dj 20, 7), tj. u dan Isusova uskrsnuća. Smatrali su to temeljem svoga zajedništva i svoje vjere. Lomljenje kruha bio je za kršćane „unutarnji znak međusobnog prepoznavanja i najuzvišeniji izraz njihova identiteta“. To bi i za nas trebalo imati takvo životno značenje, jer nam je upravo euharistiju Krist ostavio riječima: „Ovo činite meni na spomen“. Stoga bi, svaki put kad se okupimo oko stola Kristova, trebale sebi posvijestiti neizmjernu veličinu toga čina. Taj spomen-čin bi trebao biti izraz naše zahvalnosti Kristu za sve ono što je učinio za čovjeka, na što sama riječ „eucharistein“ i upućuje u svom značenju. Kroz euharistiju bismo trebale naučiti što znači darivanje drugima. Ona nas poziva da mijenjamo način života. I kao što to Isus zahtijeva, o čemu govori sveti Matej u svom evanđelju, ne možemo prinositi dar na žrtvenik ukoliko smo svjesne da drugi pored nas nisu od nas primili ono najbolje što im možemo darovati – ljubav.

Postojanost u molitvi

Znamo da je Krist prilikom svih važnijih događaja u svojem životu izdvajao posebno vrijeme za molitvu. Stoga je molitva i za prvu kršćansku zajednicu bila od osobite važnosti. Katekizam Katoličke Crkve navodi da je naše srce ono koje moli. Kakva je onda naša molitva? „Ta iz obilja srca usta govore“ kaže sveti Luka (Lk 6, 45b). Ako se u našem srcu nalazi natruha bilo kakve pokvarenosti, ni naša molitva ne može biti čista. Ako je nam je srce daleko od Boga, onda je i naš molitveni život isprazan. Srce je mjesto gdje se nalaze naše najdublje istine, mjesto u kojem se nalazi sve ono što jesmo. Za iskrenu i čistu molitvu potrebno je stoga svoje srce ispuniti mirom, ljubavlju i nadom, jer pozvane smo i poslane biti blagoslovom, pronositi i donositi evanđelje Kristovo, radosnu vijest spasenja svakom čovjeku.

Da bismo bile znak Kristov u ovom svijetu na način na koji je to bila prva kršćanska zajednica, i mi moramo utemeljiti naš život na ta četiri temelja: životu utemeljenom na vjeri apostola, bratskom zajedništvu, euharistiji i molitvi. Jedino na taj način možemo djelotvorno ostvariti svoje poslanje unatoč našim nedostatcima i ograničenjima. Prvi kršćani imali su također svoje nedostatke, ali su u Kristu imali i svoj veliki uzor i zbog toga su svakim danom nastojali biti njemu sličniji. I mi bismo trebale svojim životom postajati svaki dan sličniji slici Sina Božjega, „rađajući se nanovo odozgo“. Na tom putu, ako dopustimo i otvorimo svoje srce promjeni, pomoći će nam Duh Sveti. Njegovom snagom moći ćemo svijetu darivati ono što je darivala i prva kršćanska zajednica – plodove Duha Svetoga koji se ne mogu ne prepoznavati u osobama: ljubav, radost, mir, strpljivost, blagost, dobrota, vjernost, krotkost, umjerenost (Gal 5, 22-23). Ako ih budemo u sebi imale i jedna drugoj darivale, naše zajedništvo bit će primjer i poticaj drugima na novi život u Kristu Isusu.

s. M. Petra Šakić